Đerđ je ocijenila da je amatersko kazalište prepušteno pojedinicima koji ga stvaraju te drži da bi školski sustav trebao puno više raditi na podizanju kazališne kulture.
Po njezinim riječima, amateri su u svojim predstavama sasvim posebni, neuniformirani i nikoga ne oponašaju, a obrađuju širok raspone tema i kazališnih oblika, od klasičnog teatra do cabareta i plesnog kazališta. Hrvatska kazališna amaterska scena kreće prema novom senzibilitetu, a dijelom se oslanja na tradiciju, dodala je.
Kao odrednice za popularizaciju kazališnog amaterizma u svijetu dramaturginja Sanja Ivić smatra Francusku revoluciju s kratkim jednočinkama i rusku avangardu dvadesetih i tridesetih kada se umjetnost trebala približiti ´širokim narodnim masama´.
Prvi veći val u nas bio je 1948. (kada je u Hrvatskoj bilo 480 kazališta), napomenula je Ivić, podsjetivši da je nakon kraće stagnacije kazališni amaterizam šezdesetih ponovo pokrenula studentska populacija. Trend je oživio kasnih sedamdesetih u svim uzrastima, a najupečatljivija obnova amaterizma bila je u tijeku Domovinskoga rata u đačkim domovima gdje su izbjeglice u vrlo skromnim uvjetima radili izvrsne predstave.
Američko kazalište nije samo Broadway, već su amaterska i studentska kazališta ono što pokriva regionalni kazališni život, rekla je teatrologinja Sanja Nikčević.
Značaj kazališnog amaterizma je i u tome što donosi svježinu u idejama i što se usuđuje napraviti i postaviti nešto drugačije od profesionalnih kazališta, a i sociološki, okuplja ljude koji se izražavaju kroz kazalište, istaknula je.
Govoreći o slaboj prisutnosti amaterskih kazališta u medijima, Nikčević je napomenula kako ono ne treba imati jednaki odjek kao profesionalno, no da mu je potrebna stalna potpora sustava putem organiziranja radionica, seminara, smotri i festivala.
Organizator okruglog stola, koji je okupio desetak kazališnih stručnjaka, bio je Odjel za kazalište i film Matice hrvatske.