Foto: Index, Hina
JOŠ OD poznih godina vladavine Franje Tuđmana u 1990-ima, Hrvatska nije bila u tako lošoj situaciji na međunarodnoj sceni kao što je danas. No, ovo što se događa Hrvatskoj danas zapravo je mnogo gore, budući da je riječ o zemlji koja je u međuvremenu postala članica NATO-a i Europske unije, ali to nije uspjela iskoristiti za jačanje svoje međunarodne pozicije, nego se upetljala u novi nivo problema kojima domaća vanjska politika i pripadajuća joj diplomacija očito nisu dorasli.
Kolinda gura Hrvatsku u društvo država neliberalne demokracije, a Orban je javno ponižava
Orbanova odluka da se suprotstavi ulasku Hrvatske u OECD poruka je Plenkovićevoj vladi, jer se kao razlog takvog poteza navodi odnos RH prema MOL-u, ali je ipak veći šamar za sukreatoricu hrvatske vanjske politike Grabar-Kitarović, koja se kroz svoju Inicijativu tri mora, ali i prethodne posjete Budimpešti stilizirala u Orbanovu dobru frendicu. Orban je sada hrvatsku predsjednicu i javno ponizio, pokazavši koliko drži do bliskosti s njom.
Predsjednica je svojom vanjskom politikom od početka mandata gurala Hrvatsku u blisko savezništvo s Mađarskom i Poljskom, članicama EU-a koje su predvodnice tzv. neliberalne demokracije i ultrakonzervativnog društvenog uređenja. Vrijedi podsjetiti i da je na početku izbjegličke krize u jesen 2015. godine Grabar-Kitarović tijekom svojeg posjeta Orbanu u Budimpešti oštro napala vladu Zorana Milanovića, stavivši se tada de facto na stranu druge države, a protiv Hrvatske, istovremeno pokazavši svoje diplomatske manjkavosti, budući da je nepisano pravilo u svakoj zemlji da dužnosnici iz inozemstva ne napadaju vlastitu vladu.
Taj potez Grabar-Kitarović samo je jedan u nizu vanjskopolitičkih gafova vodećih ljudi Hrvatske, koji su - što je vrhunac ironije - svi ponikli iz Ministarstva vanjskih poslova. Predsjednica, premijer Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković bivši su diplomati, ministri vanjskih poslova i eurozastupnici, ali pod njihovim vodstvom Hrvatska je dovedena u nikad slabiju vanjskopolitičku poziciju. Ključni je problem što se predsjednica i premijer više vole promovirati paradnim javnim istupima za domaću publiku nego ozbiljnom diplomacijom rješavati postojeće prijepore u vanjskopolitičkom kontekstu.
Plenkovićevo odugovlačenje dalo prostora Srbiji da poentira diplomatskom notom protiv ustašluka
Plenković je to svježe demonstrirao svojom replikom potpredsjedniku Europske komisije Fransu Timmermansu, koji je poručio Hrvatskoj da bi bilo najpametnije prihvatiti arbitražnu odluku u vezi graničnog spora sa Slovenijom, što su već učinili i Njemačka i zemlje Beneluksa. Plenković je pred hrvatskim novinarima odlučio držati lekciju potpredsjedniku EK-a, te je poentirao s retoričkim pitanjem bi li Timmermans isto reagirao da je riječ o njegovoj Nizozemskoj. No baš u tome je stvar - Nizozemska ne bi sebi dozvolila da se dovede u situaciju konstantnog šamaranja sa svih strana u kojoj se nalazi Hrvatska.
Premijer je svojim višemjesečnim razvlačenjem oko uklanjanja ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu te ignoriranjem antisrpskih ispada u centru Zagreba dao čak priliku Srbiji i njihovom inoministru vanjskih poslova Ivici Dačiću da službenom Zagrebu upute diplomatsku notu. Umjesto da je ustaški pozdrav iz Jasenovca maknut par dana nakon što je postavljen i umjesto da je premijer paljenje Novosti odlučno osudio, Plenković je svojom indolencijom i nesposobnošću otvorio krilo prema Srbiji, koja je naravno odmah iskoristili priliku da Hrvatsku prikaže ustaškom, a sebe zaštitnicom suvremenih vrijednosti. Konstantno provociranje Rusije kroz hrvatsko petljanje u Ukrajini samo su dodatni vanjskopolitički problem koji se mogao vrlo lako izbjeći.
Tek trebamo vidjeti kako će nas Plenković i Kolinda posvađati s Italijom i Crnom Gorom
Predsjednica nije nikako htjela biti manja vanjskopolitička štetočina od premijera, pa se potrudila dodatno zakomplicirati ionako komplicirane odnose s BiH svojim opetovanim tvrdnjama o tisućama terorista u zemlji s kojom Hrvatska ima najdužu kopnenu granicu. Oštro joj je odgovorio član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, žaleći se na to da Grabar-Kitarović širi paniku u vezi BiH. No, mnogo je veći problem potreba predsjednice za paradnim izjavama, jer ako je doista istina da u BiH ima toliko terorista, onda predsjednica susjedne države ne bi svojim izjavama trebala od te susjedne države, tj. Hrvatske raditi poželjnu metu. Takve se stvari rješavaju suradnjom sigurnosnih službi, a ne blebetanjem pred kamerama, što bi bivša dužnosnica NATO-a trebala znati.
Sve u svemu, Hrvatska u ovom trenutku ima velike vanjskopolitičke prijepore s Bruxellesom, Berlinom i Moskvom, sa susjednim zemljama Slovenijom, Srbijom, BiH i Mađarskom, i to najviše zahvaljujući bivšim diplomatima koji su joj na čelu.
S obzirom na sposobnost bivši kadrova sa Zrinjevca, Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović, u vođenju vanjske politike RH, jedino što nam preostaje je pitati se kako će dinamični duo narušiti odnose s Italijom i Crnom Gorom, pa da Hrvatska bude u otvorenom sporu sa svakom susjednom državom. Možda to nije cilj vanjske politike predsjednice i premijera, ali je neizbježni rezultat njihovih tragikomičnih poteza, i to na štetu svih nas.