HDZ je još jednom odlučio igrati na zajedništvo i monolitnost

Foto: Hina, Index

ODUSTAJANJEM Darka Milinovića čini se da će Andrej Plenković biti jedini kandidat za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice. Ličanin je nekoliko dana bildao političke mišiće, a onda s njima napravio ono što bilderi i inače s njima čine – ništa. Ostavio ih je za pokazivanje.

“Shvatili smo da nema neke velike razlike, da imamo gotovo identičnu viziju HDZ-a i Hrvatske. Shvatili smo da se na tim malim razlikama ne bi trebalo iscrpljivati u unutarstranačkoj bitci”, rekao je Darko Milinović koji je prije samo nekoliko dana tvrdio da novi šef HDZ-a mora biti netko tko je 20 godina krvario za HDZ. Još nekoliko tjedana ranije razdragano je skakutao po hodnicima koncertne dvorane Vatroslav Lisinski plješćući rukicama presretan što je, zahvaljujući Karamarkovim i Brkićevim šalabahterima, dobio 1200 glasova delegata na Saboru HDZ-a. Ispred njega je po broju glasova bio samo Zlatko Hasanbegović. No, vrlo brzo je gospićki ginekolog shvatio da ni tih 1200 glasova, ni 20 godina krvarenja za HDZ, ni neprekinuti niz pobjeda u Lici, ne vrijede ni po’ pizde ladne vode. Nije bitno tko glasa nego tko glasove broji. A brojači su se odreda priklonili Andreju Plenkoviću.

Andrej Plenković sam na svijetu

I tako je Andrej Plenković ostao sam na svijetu, odnosno na izborima na koje bi usred srpnja trebalo izaći 220 tisuća članica i članova HDZ-a. Teško je dokučiti koji bi motiv oni mogli imati da po vrućini potegnu do stranačkih prostorija i glasaju na već odlučenim izborima. Na proteklima, jednako neizvjesnima, svoju stranačku dužnost obavilo je nešto više od 90 tisuća hadezeovaca koji su zaokružili jedino ponuđeno im ime – Tomislava Karamarka.

Plenkovićev rezultat, dakle, moći ćemo mjeriti samo u usporedbi s Karamarkovim. Neće tu biti natjecanja, ni sučeljavanja ideja. HDZ je još jednom odlučio igrati na zajedništvo i monolitnost. Najbesmislenije i najopasnije od svih političkih ideja. To su značajke totalitarnih društava koje nikada ne izrode neku originalnu i naprednu misao. Takva društva očekuju od vođe da sve napravi za njih, da se pobrine za njihove sadašnjosti i za njihove budućnosti. U takvim društvima nema odgovornosti ni na jednoj stepenici ispod vođe. To smo vidjeli i u slučaju neslavnog odlaska Tomislava Karamarka. On je progutao metak, a svi oni koji su dotad poslušno klimali glavama i stajali iza njega u svakom javnom nastupu, doslovno i metaforički držeći mu leđa, su ostali sjediti na svojim mjestima. Bez odgovornosti, bez kazne.

Plenkovićev rezultat, ponavljamo, moći će se mjeriti samo u usporedbi s Karamarkovim. I jedan glas manje nego što je dobio bivši predsjednik za njega će značiti neuspjeh. Andrej Plenković mora se u sljedeća dva i pol tjedna ozbiljno potruditi da na unutarstranačke izbore izvuče što više članova stranke jer samo tako može pokazati da zaista preuzima HDZ i da nije tu samo u prolazu. To mu je važno i zbog odnosa snaga u HDZ-u i zbog brzih parlamentarnih izbora. Ne izvuče li na unutarstranačke izbore gomilu hadezeovaca kako će dva mjeseca kasnije na parlamentarne izbore izvući birače koji nisu članovi stranke? Teško.

Nitko od Plenkovića ne očekuje da pobijedi

Nitko suvisao od Andreja Plenkovića ne očekuje da pobijedi na izborima u rujnu. Šteta koju mu je ostavio Karamarko, zajedno s predsjedništvom koje je od njega naslijedio, je prevelika. Nešto se može popraviti, ali ne puno. Plenković nema ni vremena ni snage posjeći stranačke kneževe i kneginje i stvoriti novu ekipu s kojom bi išao na izbore. Ne smije ni natuknuti da bi to želio napraviti jer samo o održavanju njihovih položaja ovisi podrška koju su mu iskazali. Samo zahvaljujući njima može se nadati da će poštivati statut stranke i neće raspisati nove unutarstranačke izbore šest mjeseci nakon parlamentarnih. U HDZ-u su već ovim izvanrednim izborima rastegnuli svoj statut po kojem bi nakon Karamarkove ostavke novog šefa trebao do redovnih izbora birati Sabor stranke, a ne ukupno članstvo. Samo o dobroj volji stranačkih prvaka ovisi hoće li Plenković nakon parlamentarnih izbora imati dovoljno vremena da se učvrsti na čelu HDZ-a ili će stranka brzo na još jedne izbore. Pojednostavljeno, o društvu koje su Karamarko i Brkić doveli u vrh stranke ovisi ima li Plenković pravu šansu da promijeni HDZ ili su ga isturili da za njih pogine.

Svaka promjena od radikalnog Karamarkovog HDZ-a je, naravno, dobrodošla. I bilo bi lijepo kada bi Andrej Plenković mogao uljuditi stranku. No to se ne postiže jedinstvom nego razmjenom argumenata i političkom borbom. Koliko to god čudno hadezeovcima, i ne samo njima ni druge stranke nisu cijepljene od takvog stava, to ne znači rat, krvoproliće i iscrpljivanje nego stvaranje boljih i pametnijih polemika kroz diskusiju.

Pomalo paradoksalno, ali Plenkoviću bi bilo bolje da ima jakog protukandidata u stranci. Bez poštenog sraza bit će jedini krivac za sve što se HDZ-u dogodi na parlamentarnim izborima, a teško se iz gliba u kojem je sada može tako brzo izvući. Teško je, naime, očekivati da će se druge stranke ponašati kao istaknuti članovi HDZ-a i odustati od kandidature da bi Andrej mogao pobijediti.