HRVATSKA je danas među rijetkim zemljama na svijetu u kojoj udruge koje se deklariraju kao "antifašističke" imaju neku iole relevantnu društvenu ulogu. Također je jedina zemlja čiji se predsjednik i dan danas deklarira kao "antifašistički" vođa. Činjenica da je antifašizam kao globalni pokret završio onog trenutka kad je završio i Drugi svjetski rat govori nam da se tu radi o jeftinoj podvali.
Ljudima naviklim na pedeset godina ispiranja mozga možda će teško pasti kad se kaže da antifašizam ne postoji od 1945., ali to je prosta činjenica. Antifašizam kao pokret imao je smisla dok je imao fašizam protiv kojeg će se boriti, i dok je taj fašizam bio relevantna sila. Nakon 1945. on to više nije. Da, danas postoje fašisti, čak se i organiziraju u stranke, ali oni su društvena devijacija, ne društvena sila. Fašizam protiv kojeg se antifašizam borio slomljen je 1945. Danas postoje pravi antifašisti, ali njih je malo, imaju po 80 godina i politika ih baš ne zanima previše.
Mesić protiv ustašoida
Pa ipak mi pedeset godina kasnije slušamo predsjednika kako nam govori da živimo u zemlji izgrađenoj na antifašizmu, koji je plemenit i kao ideja i u svojoj provedbi, iako je imao neka mala zastranjenja u vidu masovnih ubojstava. Uopće, predsjednik nam je model antifašističkog vođe. Njega, po vlastitim mu izjavama, sa svih strana napadaju "ustašoidi". Kojima je on doduše čestitao dvostruku pobjedu u Drugom svjetskom ratu, ali nema to veze. Uz predsjednika imamo i sijaset "antifašističkih" udruga. Tu je Udruga mladih antifašista grada Zagreba, Udruga antifašističkih boraca i antifašista Korčula, Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (pravni sljedbenik SUBNOR-a), Društvo Josip Broz Tito, Savezi antifašističkih boraca gotovo-svake-županije, da nabrojimo samo neke.
Oni se obično suprotstavljaju "svim pojavnim oblicima fašizma, ekstremnog nacionalizma, rasne, vjerske, spolne i dobne diskriminacije", "svim oblicima nasilja, terorizma i netolerancije prema različitim skupinama, udrugama, organizacijama i pojedincima", zalažu se i za "istinsko i pravično tumačenje cjelovite hrvatske povijesti", a okupljaju "sudionike Narodnooslobodilačke borbe i antifašistički opredijeljene građane Republike Hrvatske, bez obzira na spol i dob, nacionalnu, vjersku, rasnu ili stranačku pripadnost". Citati su presjek programa udruga.
Hrvati nisu navikli gledati na ove udruge kao na društvene parazite, niti su navikli smatrati tematiku koja se obrađuje u ovakvom diskursu nazadnom i krajnje glupom. Dapače, višestruko prežvakane "polemike" oko hrvatske uloge u bližoj ili daljnjoj povijesti ne samo da nisu zastarjele, nego su i dan danas materijal za punjenje novinskih članaka. Primjer je nedavna rasprava, još jedna u dugom nizu njih, oko uloge Crkve u Hrvatskoj za vrijeme NDH. Iako te rasprave drže hrvatsko društvo konstantno prikovanim za sredinu 20. st., njih se smatra iznimno bitnim društvenim pitanjima današnjice.
Dok god bude postojalo fašističke nemani koja prijeti progutati mlade Hrvate, bit će potrebe i za obranom od nje
Daleko od toga da ne postoji problem sa simpatiziranjem fašizma u Hrvatskoj, ali to nema ama baš nikakve veze s antifašističkom borbom koja je završila prije 50 godina. Bez obzira na to, mi i dan danas imamo učestalo trovanje medijskog prostora oživljavanjem fetišizma ustaše-partizani. 2008. naš je predsjednik "antifašistički" vođa, kojeg sa svih strana napadaju ustaše, Crkva se predstavlja kao simpatizer tih ustaša, a mladi antifašisti su gerilu prebacili na blogove i priopćenja medijima. Da zabava bude potpuna, zna se oplesti i po svetačkoj (ili zločinačkoj, kako je već tko raspoložen) ulozi Tita u svemu tome.
Razlog za tim oživljavanjem vrlo je jednostavan. Dok god bude postojalo fašističke nemani koja prijeti progutati mlade Hrvate, bit će potrebe i za obranom od nje. Tako će sijaset udruga moći parazitirati na državnom novcu i donacijama, predsjednik će lamentirati o ustašama umjesto da se pozabavi korumpiranom vladom koja ga drži u štihu, a medijski prostor će umjesto bitnim raspravama u ekonomskom kolapsu biti zagađen jalovim, anakronim raspravama o Alojziju Stepincu.
Jovan Dragišić