ANTONIJA Bošnjak je 15-godišnjakinja iz Branjinog Vrha pored Belog Manastira. Prije godinu i pol dijagnosticirana joj je leukemija, a liječi se još uvijek. Njezini roditelji Željko i Ksenija ispričali su kako izgleda borba koja ih je psihički i materijalno iscrpila. Unatoč tome, s optimizmom gledaju na budućnost i Antonijino ozdravljenje.
Roditelji: Doktori su nam rekli da se pripremimo na najgore
Antonija je bila u sedmom razredu kada joj je otkrivena leukemija nakon što je vadila krv jer se desetak dana osjećala umorno i bezvoljno te je kašljucala. "Dogodili su nam se šok i nevjerica. Otišla je u školu, a prije toga je vadila krv jer je desetak dana bila umorna i bezvoljna te je povremeno kašljucala. Tog je petka otišla u školu i, kao odlična učenica koja poslijepodne trenira odbojku, poslije nastave planirala je bolesnoj prijateljici pokazati zadaću.
Žena mi je došla plačući s njezinim nalazima i rekla je da ništa nije u redu s Antonijinom krvi. Doktorica ju je zvala od kuće jer ju je voditeljica laboratorija zvala zato što je nalaz krvi bio užasan. Rečeno nam je da moramo odmah u Osijek i da se pripremimo na najgore jer se, izgleda, radi o leukemiji.
U nevjerici smo je ostavili u KBC-u Osijek i došli ponovno u subotu. Pružala je jak otpor prema ostanku u bolnici jer doma ima osam mačaka, dva psa i dva papagaja o kojima brine i jako ih voli. Doktorica nam je rekla da se 99 posto radi o leukemiji te da mora u ponedjeljak odmah na KBC Rebro u Zagreb. Antonija je na putu do Zagreba pitala mamu hoće li ostati bez kose i umrijeti od leukemije", priča nam Antonijin otac Željko.
Borba s financijama i pronalaskom smještaja u Zagrebu
Kaže da im je dugo trebalo da nađu adekvatan stan u Zagrebu jer su svi bili skupi.
"Tražio sam neku garsonijeru, sobicu, nešto u suterenu, garažu, bilo što, ali ljudi su tražili jako puno novca unaprijed iako smo objašnjavali u kakvoj smo situaciji. Smještaj u Zagrebu za suprugu smo sami morali naći jer država nema osiguran smještaj za majke djece oboljele od leukemije za Antonijinu dob. Pokušavali smo se snaći, što smo na kraju i uspjeli. Ponekad znamo ostati par dana kod ljudi u Zagrebu koji su željeli ostati anonimni i koji nam i dalje pomažu", ispričao nam je Željko.
Rekao je da je putujući prema Zagrebu uvijek bio po stresom, ponajviše zato što nije znao u kakvom će stanju zateći Antoniju. "Kada sam mogao, često sam išao k njoj u Zagreb obilaznicom da manje plaćam put, a od stresa nisam bio svjestan kako ću tamo doći. Bio sam u neizvjesnosti jer nisam znao u kakvom stanju ću je zateći.
Primala je kemoterapiju, otpala joj je kosica, što ju je jako pogodilo. Prijeđem 300 kilometara da je vidim, a nađem je kako plače u kutku bolničke sobe jer tri do četiri dana nakon primanja kemoterapije ne može doći sebi i bude jako loše, i psihički i fizički", kaže.
Puno ljudi je pomoglo
Sada je upisala školu za hotelijersko-turističkog tehničara u Osijeku i putovat će svaki dan na nastavu budući da u školi koju je ranije pohađala nije naišla na razumijevanje nastavnika. Veza između Branjinog Vrha i Belog Manastira je gotovo nikakva, a isto tako je veza Beli Manastir-Osijek jako loša i rijetka, tako da ću najvjerojatnije zbog njenog zdravstvenog stanja biti primoran voziti je od kuće do škole svaki dan. Ne znam koliko će nas to koštati, ali ipak, najbitnije je njezino zdravlje", kaže.
Ističe da im je u ovoj nedaći jako puno znanih i neznanih ljudi pomoglo te da ju je zajednica s veseljem dočekala pri povratku iz bolnice u rodni kraj. "Pomažu nam prijatelji, znani i neznani te djeca iz škole koju je Antonija pohađala. Ne znam kako bih svima zahvalio. Jedna djevojčica je uplatila džeparac od 24 kune. Neizmjerno smo zahvalni na tome.
Od trenutka kada je oboljela i nakon što se vratila iz bolnice u Zagrebu, vratila se i u crkvu, gdje ministrira i čita molitve vjernika i evanđelja. I tu su je po povratku dočekali s oduševljenjem i velikom podrškom. Antonija pije jako puno tableta i bolest će biti izliječena tek za nekoliko godina. U rujnu će joj vaditi uzorak iz koštane srži pa ćemo vidjeti nalaze, a uz našu pozitivu i podršku svih ništa joj ne fali", kaže Željko Bošnjak.
Otac: Velik broj institucija ne obazire se na slučajeve poput našeg
Željko nam je rekao da se kao ratni vojni invalid liječi u bolnici u Vukovaru zbog traume nakon što su mu oca zaklali u rodnoj kući za vrijeme Domovinskog rata, dok je on bio na bojištu. Kaže da je njegova obitelj prošla previše stresa i da ga boli što se niz hrvatskih institucija ne obazire na takve slučajeve i ne pomaže potrebitima.
"U početku smo svaki tjedan putovali u KBC Osijek. Imamo velike troškove. Za sada najviše troškova odlazi na putovanja, a u početku smo se istrošili zbog potrebe za pripremom posebne prehrane za Antoniju. Jedan obrok koštao bi i do 200 kuna. Za lijek koji joj je potreban za terapiju održavanja, koja uključuje 11 tabletica, plaćamo 48 eura mjesečno, što ne pokriva zdravstveno osiguranje. Plaćamo i sve druge suplemente, vitamine, dodatke prehrani…
Dio troškova, poput antibiotika koje uzima po potrebi, pokriva zdravstveno. Često se događa da u ljekarnama nema potrebnog lijeka, pa moramo nadoplatiti one drugog proizvođača jer Antonija bez lijeka ne smije ostati. Jedni lijekovi pobijaju leukemiju, a drugi štete ostatku organizma. I tako u krug", priča Željko.
Antonijini roditelji kažu da su unatoč brojnim tegobama puni nade i jako zadovoljni doktorima koji rade s Antonijom. Kažu da su uvijek na raspolaganju, čak i izvan svog radnog vremena. "Stručnost doktora u Osijeku i Zagrebu je bila na najvišoj razini. Sve su nam objasnili, uputili nas i bili su jako brzi. Uz stručnu, od njih imamo i jako veliku moralnu podršku", kaže otac Željko.
"Ušteđevina nam se rastopila"
Njezina majka Ksenija ispričala je kako su se istrošili tijekom liječenja te kolike su napore morali uložiti da bi se prilagodili novonastaloj situaciji u kojoj im je oboljelo 13-godišnje dijete.
"Puno novca nam je odlazilo na hranu i na prijevoz jer se sve događalo za vrijeme korone, pa smo izbjegavali javni prijevoz. Do bolnice sam hodala, a kada je Antonija nakon 40 dana izašla s odjela, svaki dan smo morali ići u dnevnu bolnicu pa smo plaćali taksi. Ponekad bismo dosta skupo platili te taksi prijevoze i na to nam je otišla veća količina novca.
Sve što smo skupljali, sva ušteđevina nam se rastopila. Onda je bilo skupo, a tek sada je znatno skuplje. Teško je. Kada idem u Zagreb, pod velikim sam stresom jer je bez veće količine novca nemoguće otići", ispričala nam je Ksenija Bošnjak.
Otac: Grad nam je jednom pomogao
Antonijina majka radi, a otac je u mirovini. Kaže da ima najnižu braniteljsku mirovinu te status 20-postotnog ratnog vojnog invalida.
"Sramotno je da u ovoj državi, uz sve što sam prošao, imam samo to. Nisam išao u rat da bih stekao materijalnu korist. Nisam se uvukao ni u kakvu stranku jer ne želim nikoga iskorištavati. Nakon rata radio sam u struci kao magistar prava i pravni savjetnik za branitelje kojima sam pomagao, a sad sam sebi ne mogu pomoći.
Lijekovi traže svašta. Žena joj je znala kuhati i po tri četiri obroka dnevno. To liječenje će potrajati još tko zna koliko dugo. Došao sam do te situacije da kao magistar prava i invalid radim sa strane da bih zaradio nešto novca.
Baranja je mala, sve je manje ljudi, privreda je manja, nema posla, nema firmi, a većinom zapošljava samo Grad, i to isključivo podobne. Pisao sam puno puta Gradu i samo jednom je Antonija od njih dobila novčanu pomoć. Uputili smo više zamolbi iako se pomoć stalno dijeli drugima", ispričao je Željko Bošnjak.
Antonija jako voli Dinamo. Pozitivna iskustva daju joj nadu u konačno ozdravljenje
Antonija je velika navijačica Nogometnog kluba Dinamo, a to je postala tijekom liječenja u Zagrebu. Zna sve igrače, a jedan njezin prijatelj čak je došao do Dinamovog vratara Dominika Livakovića, koji joj je poslao videoporuku podrške, što joj je jako puno značilo.
"Nakon prvog izlaska iz bolnice učlanio sam je u Dinamo, što joj je bila prva velika želja. Bili smo na Maksimiru na utakmici Dinama i Hajduka. Bilo je hladno, snijeg se topio i noge su joj ozeble. Ona nije na to obraćala pozornost, ali smo na poluvremenu ipak morali otići. Obećao sam joj da ću je ponovno voditi na utakmicu, i sada želi ići. Vodit ću je koliko budem mogao.
Posebno je bilo dirljivo kada je unatoč hladnoći htjela gledati utakmicu te je tvrdila da joj nije hladno samo kako bismo ostali do kraja. Da vidi i prljavu maramicu Dinama, oprala bi je i zadržala, eto kolika je navijačica", kaže njezin otac.
Antonijina je želja da stalno ide na utakmice Dinama kada ozdravi. Najveća joj je želja upoznati Dominika Livakovića. Kaže i da bi bila sretna kada bi joj se javili Bad Blue Boysi i poklonili joj nešto u znaku Dinama. Rekla je da bi tako obogatila sobu, koja je oblijepljena posterima i simbolima njenog omiljenog nogometnog kluba.