PROSVJED na Cvjetnom trgu bila je prva javna manifestacija otpora Milanu Bandiću. No, pet tisuća bučnih prosvjednika nije ga previše uznemirilo. Ne samo zato što njegovi birači žive na blatnoj periferiji, daleko od ušminkanog centra u kojem se ni Bandić najbolje ne snalazi, već i zato što gradonačelnik koji se ponosio svojom popularnošću među građanima sluša samo krupni kapital.
"Birači sudjeluju u vlasti svake četiri godine kad su izbori", slogan je Milana Bandića koji poprima cinični prizvuk. Jer između izbora on može raditi što ga je volja. I ne preza ni od čega. Što je popis Bandićevih grijeha opsežniji, to je njegova bahatost izraženija. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, Bandić cementira status šerifa koji u svom gradu može činiti što god hoće.
Bandić bez sluha za "urbani zvuk"
Ali još nikad do sad građani nisu javno izrazili svoje nezadovoljstvo gradskom vlašću na čelu s nedodirljivim gradonačelnikom. Subotnja galama na Cvjetnom trgu bio je prvi bunt urbanog Zagreba, ali na njihovu žalost Bandić za urbano nikad nije imao sluha.
On je čovjek razlokanih ulica, sirotinjskih kvartova. Ili barem je bio dok iseljenim stanarima razrušene Kupske ulice nije poručio da "životni uvjeti u motelu nisu ništa lošiji od uvjeta u zgradama u Kupskoj". Njegov rogobatni "kaj" nikad nije dobro legao urbanom Zagrebu, njegovo prostačenje također, premda mu hercegovačko podrijetlo nikad nije bila prepreka da već deset godina vlada Zagrebom.
Kad vidimo Bandića, zaželimo se Hercegovca iz naših predrasuda
Nedavno se Bandić pohvalio jednim mostarskim novinama da je "razbio predrasude o Hercegovcima". Kako? Tako da namješta poslove prijateljima, uzima proviziju, izbjegava zakone kako bi se domogao nekretnina, da se bogati na tajanstveni način, radi usluge kako bi ih kasnije naplatio, tako da brutalno psuje i vrijeđa. Kad vidimo Bandića, zaželimo se Hercegovca iz naših predrasuda. U njegovu slučaju, predrasuda postaje gotovo romantičarska kategorija.
Osobe poput Bandića, bez obzira odakle dolazile, ne poznaju kategoriju javnog dobra, a kamoli odgovornosti javnog djelatnika prema građanima koji su ga izabrali. Od samog ulaska u politiku, hijerarhija Bandićevih motiva bila je kristalno jasna: na prvom je mjestu njegov uspjeh, zatim uspjeh njegovih prijatelja, potom formiranje kruga ljudi koji u tolikoj mjeri o njemu ovise da bespogovorno ispunjavaju njegove ambicije te na kraju biračka masa koja svake četiri godine daje legitimaciju njegovoj ambiciji.
Ja, pa moji prijatelji, pa ovisnici o meni i na kraju masa
Još na počecima mandata u zagrebačkom SDP-u Bandić je definirao pravila igre. Među stranačkim kolegama razglasio je broj telefona na kojem su mogli riješiti sve probleme: od pronalaska posla, preko smještaja u studentski ili starački dom, do kupovine stana ili upisa na fakultet. I tko je jednom zatražio uslugu, zauvijek je postao talac Bandićeve velikodušnosti. Uslugu možda neće naplatiti odmah, ali kad bi došlo vrijeme, Bandić je očekivao zahvalnost. I tako, malo-pomalo, mreža se širila. Prvo među stranačkim kolegama, pa među prijateljima, pa među prijateljevima prijateljima, pa među kolegama njihovih prijatelja. Sve dok Zagreb nije postao Bandićev feud u kojem je on bio apsolutni gospodar sudbina njegovih građana.
Feudalac kojeg se jedni boje, a drugi mu duguju
Odmah po prvom osvajanju dužnosti gradonačelnika, okružio se vojskom od 14 savjetnika, svojevrsnih pretorijanaca, ljudi bez odgovornosti, ali s dobrim plaćama. Oni su bili vojska kojom je Bandić provodio svoju volju u gradskim poduzećima i službama, a sebe promovirao u feudalca kojega se jedni boje, a drugi mu duguju. "Od 1990. ne dijelim javno i privatno jer se tada krenulo u pluralizam i tržišnu utakmicu", priznao je Bandić, a takva filozofija postala je vidljiva u svakom njegovu potezu. Javni interes postao je privatni, javni poslovi postajali su privatni, a umjesto da odgovara javnosti, Bandić je odgovarao - samom sebi.
Rekordna legalizacija i fiktivni razvod
Popis njegovih grijeha prilično je opširan i svakome (pre)dobro poznat. Sjetimo se samo kako je bespravno izgradio vikendicu i onda je legalizirao za samo 14 dana. Sjetimo se kako se fiktivno rastao od supruge da bi ona mogla povoljno otkupiti obiteljski stan, a nismo ni zaboravili kako je kao gradski službenik prosječne plaće kupio luksuzni penthouse u Bužanovoj ulici i nikad nije uvjeljivo objasnio kako je to uspio. Sjetimo se kako je falsificirao svoj izbor za najpopularnijeg Zagrepčanina, angažiraući SDP-ovce da šalju letke sa zaokruženim njegovim imenom ispred Janice Kostelić. Sjetimo se manipulacije sa zemljištem Croatiabusa u vlasništvu Leona Sulića, duplo skuplje gradnje bazena u Utrini, sjetimo se prometne nesreće, psovanja majke gradonačelnici Vlasti Pavić koja se usudila ugroziti mu dogovorene poslove.
Šelendićevo profitno prijateljstvo
Sjetimo se koje je sve poslove dodijelio prijatelju Josipu Šelendiću: stolice za dvoranu Vatroslav Lisinski napravljene su prije nego što je raspisan natječaj, posao sa štandovima na Kvaternikovu trgu Tehnika je (navodno) dobila tek kad je Šelendićevu tvrtku uzela kao kooperante, Šelendić je dobio povlaštenu informaciju o izgradnji sljemenske žičare pa je pokupovao parcele zemljišta kojemu je prenamjenom višestruko skočila vrijednost, a Šelendićev zet Darko Mučnjak dobio je iz drugog pokušaja posao postavljanja rasvjete na Domovinskom mostu.
Kanonik Bandić
Sjetimo se kako se našao pod istragom zbog sumnjivog posla oko zemljišta Kraša ili pod sumnjom u vezi odabira kupca za Zagreb plakat (Ivica Todorić i Nino Pavić). Sjetimo se i kako je sa Crkvom dogovorio gradnju stanova za socijalno ugrožene, ali listu prioriteta sastavljat će - župnici. Sjetimo se kako nitko nije odgovarao zato što su stanari Vrbana godinu dana pili zagađenu vodu ili zato što se stanarima Kupske preko noći doslovno srušio svijet.
A sjetimo se i kako je na čelo Holdinga postavio Slobodana Ljubičića Kikaša, još jednog "Hercegovca (Imoćana) koji razbija predrasude", a najveće poduzeće pretvorio u utočište zaslužnih ljudi svih profila: od bivših lažnih protivnika iz HNS-a, preko Nenada Ivankovića, do vojske ražalovanih obavještajaca i radikalnih desničara koji svi dobro žive u gradu kojim vlada SDP.
Sanaderov blizanac
Politički opstanak Milana Bandića također je posebna priča. Način na koji upravlja gradom identičan je načinu na koji Ivo Sanader upravlja Vladom i HDZ-om. Valjda je to razlog zbog kojeg se tako dobro slažu. Okruženi su poslušnicima koji veličaju njihovu karizmu, oni prisvajaju zasluge i delegiraju krivnju, sve je podređeno njihovoj privatnoj ambiciji. Nemaju poštovanja prema podređenima, suparnicima, javnost ni prema biračima. Njihov uspjeh je Potemkinovo selo, a priča o navodnoj sposobnosti proizvod je najbesramnije propagandne mašinerije. Sanader i Bandić izmislili su politički "spin".
Milan Bandić lijepo surađuje sa Sanaderom. Dogovaraju se zajednički projekti, HDZ u Zagrebu sveden je na puku apstrakciju, dok je Bandić u prošloj predizbornoj kampanji učinio sve da umanji uspjeh SDP-a i Zorana Milanovića. Odobrio je onaj famozni Dinamov oglas i sve snage upregnuo u to da "ona ljenčina" (čitaj: Milanović) izgubi izbore. Kad ga on već ne može pobijediti na stranačkim, neka ga makar pobijedi Sanader na parlamentarnim izborima. Bandiću se to kudikamo više isplati.
Mesićev učenik...
Bandić se dobro slaže i s predsjednikom Mesićem. Od njega je naučio kako biti otporan na afere, popularan kod birača, kako njegovati prijateljstva, recimo s Josipom Šelendićem. Mesić je na službeni automobil stavio tablicu s datumom kad je pobijedio na predsjedničkim izborima (1402), Bandić je stavio datum kad je postao gradonačelnik (3105). Bandić je od Mesića naučio da glasovi leže na periferiji, u birtijama, među neobrazovanima i neukima, naučio je da je dojam ispred sadržaja, da površnost osvaja, a ozbiljnost uništava.
U ovoj našoj uvrnutoj perspektivi, u svijetu s onu stranu ogledala, Milan Bandić naziva se sposobnim čovjekom. On godinama pobjeđuje na izborima, vlada najvećim gradom i četvrtinom Hrvatske, drži u rukama najveće hrvatsko gospodarstvo, najsnažniju stranačku organizaciju, uzima sebi, ali daje i drugima, uvijek je spreman na dogovor, kao što je uvijek spreman učiniti sve da dobije ono što želi.
...i nasljednik?
Ovih dana pustio je probni balon, najavljujući kako se neće kandidirati za gradonačelnika na izravnim izborima 2009. godine. Ta nevjerojatna najava uopće nije naišla na odgovarajući medijski odjek, jer svi znaju da se Bandić svog feuda neće tako lako odreći. Dugo je radio na tome da ga osvoji, zašto bi ga sada tako lako pustio?
No, s druge strane, mnogi njegovu famoznu darežljivost po Hrvatskoj, njegovo širenje klijentelističke mreže po uzoru na Zagreb, tumače kao pripremu terena za Mesićeva nasljednika. U tom slučaju, Ured predsjednika mogao bi bez problema biti preimenovan u Hoto Pantovčak, a cijela zemlja u - Hrvatska d.o.o. A tada će nam zaista preostati jedino da lupamo po loncima.
Tomislav Klauški