POLITIČKI konzultant Abbas Galljamov bio je jedan od pisaca govora ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a ruske vlasti su ga nedavno stavile na tjeralicu. U intervjuu za gruzijsku redakciju Radio Slobodna Europa/Radio Slobode govori o sporovima s ruskim čelnikom oko nacrta teksta i svom možda iznenađujućem izboru za Putinova nasljednika.
Kako ste pisali govore Vladimiru Putinu? Kako je bilo raditi za njega?
Prije svega, trebali biste shvatiti da nikada nisam s njim izravno komunicirao. Nisam bio glavni pisac govora. Samo je glavni pisac govora ima pravo osobno razgovarati s predsjednikom. Dakle, bio sam prilično visoko rangiran, ali još uvijek nisam razgovarao s njim kao što sada razgovaram s vama. Da, vidio sam ga mnogo puta. Bio sam prisutan na sastancima, javnim i nejavnim; ponekad je bilo samo nekoliko ljudi na sastancima iza zatvorenih vrata.
Po mom mišljenju, moj opći dojam o Putinu je da je bio dobar menadžer. Bio je vrlo racionalan, vrlo logičan; stvarno ga niste mogli zamisliti u to vrijeme da radi ono što radi sada. Znao je postavljati pitanja, pazio je da ne pritiska ljude slušajući njihove odgovore, jer kad si veliki šef i ako izneseš svoje mišljenje, onda bi svi ostali ljudi mogli podržati tvoje mišljenje umjesto da izražavaju svoje. Stoga je pazio da to izbjegne.
Kad je počeo rat, uvijek sam razmišljao kako je moguće da se čovjek kojeg sam poznavao prije mnogo godina pretvorio u ovo što je sada?
Shvatio sam da je ono što sam tada vidio bio njegov rad na stvarima, stvarima koje su bile vrlo važne, ali ipak ne i od ključne važnosti. To nije bilo nešto o čemu bi ovisio njegov politički život. Nisu bile egzistencijalne prijetnje. Nije to bilo nešto poput odnosa s NATO-om ili odnosa s ruskom oporbom koja ga je pokušavala svrgnuti.
Dakle, tada se nije bavio osobnim napadima na sebe. Ali kad god je netko okrivio da je učinio nešto loše, brzo bi se pretvorio u nekoga apsolutno iracionalnog i apsolutno emocionalnog. Jako je zaokupljen iskazivanjem snage. To je njegov fetiš, ne može zamisliti da izgleda slabo.
Ne pišete više govore za Putina, i to već dosta dugo. Dakle, kada je došla vaša prijelomna točka? Kada ste rekli sebi: "Ne želim to više raditi"?
Pa, prava prijelomna točka bila je 2014. godina, kada sam napustio državnu službu i pomislio - nikad više. Odlučio sam da se više nikada neću vratiti u državnu službu, da neću više raditi za državu. Bilo je to 2014., odmah nakon ruske aneksije Krima, a onda je druga prijelomna točka bila 2018. godina, kada sam već odlučio da sam u sukobu s Kremljom.
U to vrijeme već sam radio kao nezavisni politički savjetnik, ali sam ipak imao relativno normalan odnos s predsjedničkom administracijom. Ali onda se 2018. situacija počela mijenjati s loše na goru - vlasti je pao rejting, a prosvjedno raspoloženje počelo je rasti u zemlji.
Počeli su pritiskati one koji su ih ranije javno kritizirali. Prije su nas tretirali s više poštovanja, ali sada su od nas počeli zahtijevati više odanosti. Govorili su: "Nećete dobiti ugovore osim ako ne govorite ovako".
Imao sam jednu svađu s njima, pa drugu svađu s njima, treću… Onda su poslali drugu osobu da se obračuna sa mnom. I opet nove svađe i počeli su mi govoriti: "Samo ćeš gladovati, nećeš imati novca da prehraniš svoju obitelj". Nisu mi tada prijetili zatvorom. To je istina; ne bih lagao o ovome. Prijetili su mi da ću izgubiti sve ugovore i da neću moći raditi kao politički savjetnik u Rusiji. Tako sam u to vrijeme odlučio preseliti svoju obitelj u Izrael…. A posljednja prijelomna točka bio je početak ovog rata. Čim je počeo rat, a ja sam ga počeo kritizirati, svi moji ruski ugovori su odmah raskinuti.
Već ste spomenuli kako se Putin promijenio. Logičan nastavak tog pitanja glasi - što mislite o njegovim trenutnim govorima? Uzmimo njegovo obraćanje naciji u veljači.
Govor o stanju nacije je definitivno bio veliko razočaranje. Jer nije bilo nikakve supstance. Znate, sada je glavni problem što još uvijek drži lijepe govore, ali je promijenio način pisanja politike.
Sada riječi ne znače ništa. Znače vrlo malo. Sada treba djelovati - u tijeku je rat, treba ga dobiti. Ne možete ga osvojiti riječima. Ranije, za vrijeme mira, mogli ste reći riječi i one su funkcionirale. I nije bilo drugog načina bavljenja politikom. Sada je potpuno drugačije; ne možete dobiti rat samo govoreći. Dakle, on govori i svaki put kad on govori ljudi žele čuti nešto što bi pokazalo da će on nešto promijeniti u svom ponašanju i djelovanju.
Ali svaki put on samo potvrđuje da planira učiniti isto što je radio prije. I svi znaju da to ne vodi do pobjede; to ne dovodi do rezultata. I svi čekaju, ljudi razumiju da se on kreće prema ponoru, u slijepu ulicu. I mora promijeniti smjer. I svaki put kad izađe govoriti, svi sjede i čekaju.
Pa, možda će sada promijeniti svoj plan... Ali onda opet govori o planu A - žaleći se na Sjedinjene Američke Države, na NATO, na ukrajinske fašiste - i ljudi se razočaraju. Dakle, to je sada glavni problem s njegovim govorima. I zadnji je bio upravo takav. Pokušavao je normalizirati rat. Pokušavao je pokazati da je situacija normalna, pod kontrolom. Dakle, to je bila samo psihoterapija.
I je li uspjelo? Je li djelovalo na njegovu publiku?
Ne, ne, ne, naravno da ne. Ljudi razumiju da se nešto mora promijeniti u njegovom ponašanju, a ne u njegovim riječima. I opet su vidjeli da je neadekvatan, da ignorira stvarnost, da mu stvarnost ne dopušta da ispuni ciljeve koje je postavio... I još uvijek radi isto. Dakle, jedina stvar koja je bila zanimljiva u ovom govoru vjerojatno je činjenica da je spomenuo buduće predsjedničke izbore, jer su svi očekivali da će on vjerojatno morati uvesti izvanredno stanje u zemlji i izbori će biti otkazani. A on je rekao - ne, bit će izbora. I bilo je zanimljivo jer je iz nekog razloga to odlučio reći sada, kad imamo još godinu dana do izbora.
I shvatio sam da niti jedan pisac govora ne bi ovo sam napisao. To je sam Putin, jer to je pitanje koje se izravno tiče njega. To je njegova stvar. Nije to nešto apstraktno. Dakle, govornici ne pišu takve stvari. On je osobno iz nekog razloga odlučio ovo reći. Što on znači? Ovo je vjerojatno bio jedini zanimljiv trenutak.
Kada kažete da javnost očekuje promjene, čime je motiviran taj javni zahtjev za promjenama? Žele li nešto promijeniti kako bi dobili ovaj rat ili žele vidjeti kraj rata? Što zapravo želi ruska javnost?
Ljudi stvarno osjećaju da će, ako on nešto ne promijeni, ako ne prestane s onim što sada radi, to u konačnici dovesti do revolucije. I cijeli sustav bi se urušio. I sve elite, naravno, ne žele to. Oni žele stabilnost. I tako, naravno, ne radi se o moralu i etici. Ruske elite su apsolutno nemoralne; vrlo su praktično nastrojene. Dakle, ako možete dobiti rat i učiniti da sve bude kao prije, super, ali ne možete dobiti rat.
A ako inzistirate, onda ćete nas odvesti u revoluciju. Ne, gledaj, stani, ne možeš dobiti rat. Pustite nas da radimo nešto drugo. Pusti nas da pregovaramo. Zaustavimo rat. Ukinimo sankcije, normalizirajmo stanje u zemlji. Ne želimo da taj Jevgenij Prigožin sa svojim čekićem trči okolo i prijeti nam. Dakle, ovo je opći osjećaj - situacija je postala apsolutno nenormalna. Ide prema nekakvom kolapsu. Nitko ne razumije kako bi taj kolaps izgledao. Ali svi osjećaju da dolazi.
Htio sam vas pitati i o Putinovom potencijalnom nasljedniku. Mislite li da je odredio nekoga za svog odabranog nasljednika, nekoga na koga se može osloniti?
Sudeći po onome što se događa u ruskoj politici u posljednjih nekoliko mjeseci, to će ponovno biti bivši predsjednik Dmitrij Medvedev. Upravo krajem prosinca 2022. godine Putin ga je imenovao za prvog zamjenika vojno-industrijskog povjerenstva, što Medvedevu daje velike ovlasti i on može aktivno intervenirati u poslove sadašnje vlade. I tu je vrlo aktivan.
Putin je bio prilično nepredvidljiv tijekom prošle godine. Ponekad radi stvari koje su apsolutno nelogične ili su u suprotnosti sa stvarima koje je radio prije. No, ako u tome ima ikakve logike, onda je vjerojatno riječ o odluci da se promovira Medvedev.
A zašto bi htio promovirati Medvedeva?
Mislim da će ga imenovati za premijera u sljedećih nekoliko mjeseci kada shvati da je njegova nova ofenziva propala. Ako uspije pobijediti, neće ništa mijenjati; sam želi biti zaslužan za pobjedu. Ali kad osjeti da ne uspijeva, mislim da će promijeniti vladu, ponovno imenovati Medvedeva i učiniti ga političkim premijerom, a ne samo tehničkim kao prije. To jest, Putin će mu dati ovlasti da kontrolira provedbu zakona i vojsku i reći mu: "Hej, samo naprijed, pobijedi u ratu. Sada si ti odgovoran za ovo".
Putin bi postigao dvije stvari. Prvo bi prebacio odgovornost na tu osobu, na svog budućeg nasljednika. Ne želi snositi odgovornost za poraz. Za njega je odgovornost za poraze najgora stvar koja se može zamisliti. Želi se uvjeriti da za to nije kriv, barem u svojim očima, pred svojim prijateljima, pred povijesti.
Dakle, s ove strane gledano, bolje je snositi odgovornost za neuspješan izbor, za pogrešku u odabiru svog kandidata za nasljednika, zar ne? "Da, izabrao sam krivog nasljednika, ali nisam odgovoran za poraz u ratu". A ako Medvedev izgubi i bude poražen, to je samo njegov poraz i u tom bi se slučaju Putin mogao pokušati vratiti i reći: "Žao mi je, iznevjerio me, sada ću morati početi ispočetka".