Bolesnog Stjepana je prevario "prijatelj". "Sve sam mu prepisao, on me bacio u šupu"

72-godišnji Stjepan Nemak više nije mogao živjeti sam. Trebala mu je pomoć pa je u zamjenu za skrb odlučio dio imovine prepisati čovjeku kojeg je godinama poznavao. Na kraju je ispalo da mu je, ne znajući što potpisuje, prepisao svu imovinu. Dvije kuće i desetke tisuća četvornih metara zemljišta. Završio je u potleušici, čak i danima spavao u autu, piše Provjereno.

Sve dok ga nisu spasili susjedi, odveli ga u bolnicu pa u dom koji mu i dan danas pomažu plaćati. Slučaj je završio na DORH-u i na sudu. Stjepan ima presudu u svoju korist, ali slučaj ni izbliza nije gotov.

"On je meni obećao da me vodi u Dubravu kod sebe u kuću, da ima posebni ulaz. I stan s WC-om. I žena da će mi kuhati svaki dan, što budu oni jeli, da ću to jesti i ja. I vikendom ide na more kod mame, da će me voziti kad god vikendom ide kod mame, da idem i ja s njim", rekao je Nemak za Provjereno.

No smjestio ga je u šupu. 

"Tu je jedna prostorija u kojoj je Stjepan živio. Vode nema, vodu je nosio s izvora. Spavao je u autu jer mu je bilo bolje nego u kući, sigurno je spavao u autu barem jedno deset noći i dana. Uopće nije izlazio. Znao je samo u autu biti i što mu doneseš, netko hrane ili vode", rekao je Tomislav Marjanović, Stjepanov prijatelj.

Bila mu je potrebna pomoć 24 sata

Stjepan Nemak 72-godišnji je umirovljenik koji boluje od dijabetesa, uslijed čega je oslijepio te ostao bez oba stopala. Kako nije imao vlastitu obitelj, među prijateljima je tražio nekog tko bi se brinuo o njemu.

"Nakon odrezanog dijela noge, stopala, i kad mu je puklo jedno oko, i kad je tri infarkta imao. I plućnu emboliju, on nije mogao ni u krevetu sam živjeti da ga dvoriš. Morao je baš netko biti tko bi ga dvorio 24 sata", objasnio je Marjanović.

Nitko od njegovih najbližih prijatelja nije mogao tu obvezu preuzeti na sebe.

"I kad mi je Štef rekao da će ga preuzeti Siniša, meni je tada laknulo. Mislio sam, ajde pozna čovjeka. Bio sam jedanput kod Siniše u kući, ima kuću na dvije-tri etaže. Činilo mi se da će to biti ok", dodao je Marjanović.

I sam Stjepan imao je povjerenja u čovjeka kojeg je, kaže, poznavao dugi niz godina. "Dugo sam ga poznavao i dolazio je povremeno kod mene, uvijek smo roštiljali. Uvijek se je najeo kod mene, popio. I ja sam ga smatrao prijateljem", kazao je Stjepan.

"Cijelu moju imovinu. Kompletnu. Sa šumama, još gradilišta... Sve sam mu prepisao"

Prema Stjepanovim riječima dogovoreno je da on Siniši darovnim ugovorom prepiše dio njegove zemlje i jednu kuću, a on će se zauzvrat preuzeti kompletnu brigu o njemu. "Cijelu moju imovinu. Kompletnu. Sa šumama, još gradilišta, i livadama, sve sam mu prepisao", istaknuo je Stjepan. Riječ je o dvije kuće i desetke tisuća četvornih metara zemlje.

"Prvi put smo se sreli kad smo došli u kafić da će potpisati ugovor. Siniša je dogovorio sve s javnim bilježnikom. Znači, to je već bilo sve pripremljeno, dogovoreno sve", ispričao je Blažin.

Dogovor je bio da Dražen i Tomislav dovezu Stjepana ispred javnobilježničkog ureda u Zaprešiću, gdje je iz auta potpisao ugovor. "Nitko mu nije pročitao ugovor. Rekao je Siniša samo tu potpiši i to je to, a oni će se dalje sve usmeno dogovoriti", rekao je Blažin.

"Ja nisam mogao iz auta van nego sam sve u autu potpisao. Ništa se nije čitalo, čak nije ni javni bilježnik bio nego je bila pomoćnica. Samo su mi turnuli papire i ja sam to potpisao", prisjetio se Stjepan. "Ja sam mu čak i dao da mi čuva dokumente od cijeloga imanja. A on je to iskoristio i prepisao sve na sebe", poručio je Stjepan.

"Pa ja sam dva puta u komu upao taj dan"

No može li se slijepoj osobi dati ugovor na potpisivanje, a on sam ga nije u stanju pročitati? Odvjetnica Sunčica Lončar ističe kako javni bilježnici imaju način na koji postupaju, osobito ako se radi o slijepoj osobi gdje se onda i sklapa ugovor u smislu javnobilježničkog akta.

"Javni bilježnik može sklopiti ugovor u formi javnobilježničkog akta. Onda je on po datostima svoga profesionalnog usmjerenja i profesionalne etike svoje dužan upoznati stranku, na jasan način joj obrazložiti o čemu se radi. Taj ugovor ima svoju formu, on se potpisuje na određeni način. On se uvezuje, stranci predaje, iziskuje određenu vrstu dodatnih troškova. Međutim, on garantira jednu sigurnost, smanjuje tu mogućnost prevare", objasnila je.

"Da se takva vrsta ugovora sklapa pod uvjetom da je u formi javnobilježničkog akta, onda ne bi on mogao biti sklopljen na ovaj način", dodala je.

Ekipa Provjerenog obratila se spomenutom javnobilježničkom uredu u Zaprešiću, no nisu željeli davati nikakve izjave, isto poput i samog Siniše.

Nakon potpisanog ugovora Siniša je Stjepana smjestio u staru drvenu kuću koja više nalikuje na šupu.

"Meni je već bilo dosta loše jer čitavi dan nisam dobio čašu vode, niti ništa jer nitko nije došao k meni. Ja nisam mogao naći telefon jer sam slijep, da bih nekoga nazvao da dođe. Ili Dražena ili bilo koga da sam zvao od svojih prijatelja svaki bi došao. Niti nisam mogao naći mobitel i pao sam iz kreveta dolje i nisam se više mogao dići. Jer ja sam dijabetičar, bez vode biti jedan dan. Pa ja sam dva puta u komu upao taj dan", istaknuo je Stjepan. 

Pročitajte više