Ovaj incident koji se često spominjao u popularnoj kulturi - emitiranje radiodrame Orsona Wellesa o invaziji Marsovaca na Zemlju, na današnji dan prije 85 godina, bilo je toliko realistično da je izazvalo paniku u SAD-u. Doista, priča o masovnoj histeriji postala je toliko ukorijenjena u medijski folklor da desetljećima nije bila osporavana.
No, posljednjih godina povjesničari poput profesora Josepha Campbella sa Sveučilišta u Washingtonu tvrde da je navodna panika bila pretjerana i da je većina slušatelja razumjela da je program djelo fikcije.
Ideju nacije uronjene u histeriju aktivno su gurale novine u to vrijeme, koje su željele okarakterizirati radio - tada konkurentski medij u nastajanju - kao neodgovoran i nepouzdan. A Orson Welles sam je stvorio mit bezbrojnim prepričavanjima u talk showovima u godinama koje su uslijedile, piše BBC.
No, iako je nejasno u kojoj je mjeri izazvana stvarna panika, neke činjenice ostaju - uglavnom da je emisija pokazala moć i potencijal radija.
Navečer 30. listopada 1938. godine, neposredno prije Noći vještica, Orson Welles, tada redatelj i zvijezda radiodramske serije Mercury Theatre on the Air, u posljednjem je trenutku izvodio probe za svoje inovativno novo emitiranje.
Welles je u to vrijeme imao samo 23 godine i mnogi su ga smatrali čudom od djeteta - ovo je bio njegov najambiciozniji projekt dosad, adaptacija Rata svjetova, znanstveno-fantastičnog trilera Herberta Georgea Wellsa, objavljenog 1898. godine.
Njegov je plan bio oživjeti Wellsovu priču smještajući je u moderno doba, stvarajući osjećaj hitnosti i straha. Promijenio je mjesto iz Engleske u New Jersey, a priču je dao prepisati kao niz realističnih javljanja koja izvještavaju o nezaustavljivoj invaziji izvanzemaljaca s Marsa. Zvučalo je kao da se to događa u realnom vremenu, brišući tako granice između stvarnosti i fikcije.
"Sve smo to učinili vrlo pažljivo i točno reproducirali ono što bi se dogodilo. Željeli smo cijelu stvar učiniti efektnom. Ali nismo imali pojma koliko će to zaista biti efektno", rekao je Welles 1955. u epizodi BBC-jeve serije pod nazivom Orson Welles's Sketch Book.
Okolnosti su pružile savršenu pozadinu za produkciju. Radio je u to vrijeme mijenjao novine kao mjesto na kojem većina Amerikanaca doznaje za dnevne vijesti. Postojao je i opći osjećaj tjeskobe zbog još jednog sukoba u Europi, a kako su se događaji koji su svijet vodili prema Drugom svjetskom ratu ubrzavali, američka publika je postajala sve upoznatija s velikim vijestima koje su prekidale redovne radijske programe.
Slušatelji bili užasnut
U 20:00 sati po istočnom vremenu, emitiranje je počelo tako što je sam Welles predstavio dramu i pojasnio da je to djelo fikcije. Ali slušateljima koji su se kasnije uključili promaklo je njegovo odricanje od odgovornosti, dok neki koji su ga čuli nisu zapravo registrirali što je govorio ili su to jednostavno zaboravili kako je drama odmicala.
Zatim je uslijedio redoviti glazbeni program poznat slušateljima, prekidan nizom sve mahnitijih simuliranih posljednjih vijesti. Glumci koji glume novinare i vladine dužnosnike bez daha su opisivali dolazak izvanzemaljskih osvajača, a ti su opisi kombinirani s jezivo realističnim zvučnim efektima smrtonosnih toplinskih zraka izvanzemaljaca - i uništenja čitavih gradova.
Učinak je bio uvjerljiv i užasnuo je slušatelje. Zbog dokumentarnog stila drame i naturalističkih dijaloga neki su je čak zamijenili za pravu emisiju vijesti. Novine su kasnije izvijestile da su zabrinuti slušatelji, vjerujući da je kraj svijeta neizbježan, pokušali pobjeći iz svojih domova, dok su drugi skupljali oružje i spremali se braniti od izvanzemaljaca.
Telefonske linije postale su zagušene dok su uznemireni slušatelji pokušavali nazvati policiju i novine kako bi saznali informacije. Ova gomila poziva možda je uvjerila mnoge novinare da emisija izaziva paniku u cijeloj zemlji.
Ubrzo se policija pojavila u studiju CBS-a u kojem se drama izvodila, a izbila je i svađa između policajaca i voditelja radija koji su ih očajnički pokušavali spriječiti da upadnu i zaustave emisiju.
Welles, koji je bio usred predstave, shvatio je učinak koji je imala: "Otprilike na pola predstave, dok smo nastavljali sa scenarijem, vidjeli smo da je u kontrolnoj sobi bilo jako puno policajaca. Nisam imao pojma da sam odjednom postao nekakav nacionalni događaj."
Odmah nakon što je emisija završila Walter Winchell, koji je bio na konkurentskoj mreži i čuo je kako su sve telefonske linije bile preopterećene, ušao je u svoj program s komentarima vijesti i rekao: "Gospodine i gospođo Amerika, nema razloga za uzbunu. Amerika nije pala. Ponavljam, Amerika nije pala."
Neposredno nakon toga, Welles i njegovi kolege suočili su se sa žestokim reakcijama medija i vlade. Emitiranje je dominiralo novinskim naslovima sljedećeg dana, a mnogi su novinari iskorištavali anegdotalne priče da bi iznijeli opsežne tvrdnje o uspaničenim Amerikancima. To je pomoglo učvršćivanju dojma da je Wellesova emisija izazvala histeriju.
Prijetilo se tužbama, pozivalo se na cenzuru i regulaciju radijskih sadržaja. CBS je žurno sazvao konferenciju za novinare, na kojoj je Welles u više navrata negirao da je namjeravao ikoga prevariti. Na kraju je Federalna komisija za komunikacije istražila incident i utvrdila da nije prekršen zakon, ali mreže su se morale složiti da će biti opreznije s budućim programima.
Skandal ojačao Wellesov ugled
Skandal je samo ojačao Wellesov ugled kao kreativnog genija s vještinom pripovijedanja. To će ga kasnije odvesti u Hollywood, gdje će režirati i glumiti u filmu Citizen Kane iz 1941., koji se često navodi kao najbolji film svih vremena.
Kada su ga kasnije upitali o emitiranju, Welles je iznio tvrdnju o trajnom utjecaju koji je njegova emisija imala na oblikovanje javnog mnijenja. Ispričao je kako je nekoliko godina kasnije tijekom domoljubnog nastupa na radiju odjeknula vijest da je Japan iznenada napao američku bazu u Pearl Harboru.
"Bio sam usred neke hvale američkim poljima kukuruza ili nečeg sličnog, kada je iznenada jedan gospodin uletio u studio, podigao ruku i rekao: 'Prekidamo ovu emisiju da vam prenesemo obavijest: Pearl Harbor je upravo napadnut.' I naravno da se u ovu vrlo ozbiljnu i strašnu vijest nije povjerovalo. Satima nitko u Americi nije vjerovao, jer su svi rekli: 'Pa evo ga opet, stvarno, prilično loš ukus, jednom je bilo smiješno, ali ne i drugi put'", objasnio je Welles.
U godinama koje su uslijedile bilo je mnogo rasprava o tome je li razina panike koju je emisija stvarno izazvala prenaglašena ili koliko je ljudi doista čulo emisiju, za razliku od čitanja novinskih izvješća o njoj. Ali bez obzira na to, to ostaje važan trenutak u povijesti emitiranja i dokaz moći pripovijedanja da zaokupi maštu publike.