Foto: Index
MIRNA BROĐANAC od rođenja živi s cerebralnom paralizom, no iako nikada nije prohodala, kroz život se probija krupnim koracima s jasnim ciljem – ne želi živjeti od invalidnine, nego od vlastitog rada. Ni vezanost za invalidska kolica, ni to što na tastaturi računala piše samo jednim prstom, nisu spriječili tu mladu Slavonku da se, nakon završene srednje škole, sama zaputi na studij u Zagrebu.
Na Filozofskom je fakultetu upisala komparativnu književnost i kroatistiku. Iako je bilo mnogo onih koji su sumnjali u njen uspjeh, krhka je djevojka ispite polagala u roku te je danas na završnoj, petoj godini studija.
"Rođena sam s cerebralnom paralizom koja me prati cijeli život. Bez obzira na to što piše u bolničkim nalazima, ona nije bolest, ona je stanje i ja čitav svoj život pokušavam pokazati ljudima da moje stanje nije moja osobnost. Ono je samo čimbenik zbog kojeg sam primorana pronaći drugačije načine da obavim svoje dužnosti i radim ono što volim. Ne postoji ništa što bi me ispunilo više od toga da djeci prenosim znanja i ljubav prema hrvatskom jeziku i književnosti te da povremeno pišem kratke priče koje će jednom, kada skupim hrabrosti, ugledati i svjetlo dana. Upravo stoga sam i upisala komparativnu književnost i kroatistiku i danas, kada teče moj zadnji semestar, mogu reći da je odluka da studiram na Filozofskom fakultetu bila najbolja koju sam u životu donijela. Bez obzira na loše stanje u društvu u kojem živimo, trudim se ostati pozitivna. Želim vjerovati da ću, po završetku studija, naći posao i zadovoljno živjeti slijedeći svoj poziv", kaže optimistično Mirna.
Iskrivljena ljudska svijest je velik problem našeg društva
U usporedbi s drugim fakultetima, prostori u zgradi i u krugu Filozofskog fakulteta su, tvrdi, mnogo bolje prilagođen studentima s invaliditetom.
"Profesori su susretljivi i puni razumijevanja te čine sve što je u njihovoj moći kako bih bila ravnopravna s drugim studentima. No, s obzirom na moj 100%-tni invaliditet, studij ne bi bio moguć bez tehničke podrške asistenata u studentskom domu, na nastavi te bez moje osobne asistentice.
Svi oni, uz moju obitelj i prijatelje, čine 'mrežu dobrih stupova' na koje se uvijek mogu osloniti", kaže Mirna. Na žalost, dobri uvjeti, kakve Filozofski fakultet pruža studentima s invaliditetom, više su, kako tvrdi, iznimka nego pravilo.
"Mnoge moje prijateljice, koje također studiraju, zbog svog se invaliditeta, svakodnevno suočavaju s odbacivanjem od strane kolega, ali i profesora. Kada čujem njihove potresne priče, shvaćam koliko sam sretna što je moj doživljaj studija potpuno drugačiji. No, na samom početku studiranja i neki moji profesori i kolege, još nenaviknuti na moju pojavu, bili su gotovo sigurni da ću odustati od studija", kaže Mirna ističući kako je upravo iskrivljena ljudska svijest velik problem našeg društva.
"Dok je dobrih ljudi nemoguće za mene ne postoji"
Iako je mnogo onih koji joj, vjerujući u njene sposobnosti daju snagu da ustraje u svom cilju, kao što to gotovo uvijek biva, tu je i ona druga, ni malo blistava, strana medalje.
"Postoje, na žalost, i 'stručnjaci' u poslu kojim se želim baviti koji otvoreno sumnjaju u moj uspjeh. No, zahvaljujući mojim prijateljima, koji su mi, u trenucima krize vraćali snagu i volju, sumnje okoline nisu me pokolebale. Upravo suprotno, svako 'ti to ne možeš' ili 'nećeš uspjeti', meni je samo dodatni poticaj da 'stisnem gas' i probijem prepreke te da uvijek iznova pomičem granice vlastitih mogućnosti, ali i mijenjam svijest ljudi o osobama s invaliditetom. Sada, na kraju pete godine studija, isti oni kolege koji su se, dok smo bili brucoši, bojali kako mi pristupiti, danas su uvelike promijenili svoje svjetonazore. Sretna sam kada vidim kako studentima s invaliditetom prilaze slobodno i bez straha. Ostatci njihovih predrasuda ipak ponekad izvire, no sve dođe na svoje kada uz njihovu pomoć savladam neku prostornu prepreku", kaže buduća profesorica književnosti.
Upozorava kako u Hrvatskoj postoje mnogi, invalidima još uvijek neprilagođeni prostori, u koje katkad mora ući, no ova djevojka koja zrači optimizmom kaže - dok god postoje barem dva dobra čovjeka, koja će odvojiti malo svog vremena i pomoći mi da savladam, meni samoj, 'nepremostive' prepreke, nemoguće za mene ne postoji.
No, upravo se zbog brojnih arhitektonskih barijera ova buduća mlada profesorica književnosti više nikada neće vratiti u rodnu Slavoniju jer tamo, kako kaže, potpuno ovisi o pomoći svojih roditelja.
"Najveći problem za osobe s invaliditetom je u glavama ljudi"
"Iako Zagreb još uvijek nije do kraja prilagođen osobama s invaliditetom, stanje je ipak mnogo bolje nego u drugim hrvatskim gradovima. Ipak, mnogo veći problem od arhitektonskih barijera su barijere koje postoje u ljudskom umu. Može se invalidima prilagoditi svaki kutak ove države, no ako mladim ljudima znanje ne prenose oni koji će ih naučiti da je važno osobu prosuđivati prema tome kakva ona jest, a ne po tome kako izgleda, naše će društvo i dalje zaostajati za civiliziranim društvima. Upravo su predrasude prema bilo kojoj skupini društva, te koje čine svakog pojedinog člana te skupine, frustriranim, nesigurnim u svoje sposobnosti i nesretnim", kaže Mirna.
Vjeruje da će život studenata, ali i ostalih osoba s invaliditetom, biti bolji tek kada se odluče sami boriti za svoja prava i rušiti predrasude u glavama ljudi.
"Svaka srušena predrasuda znači jedan korak naprijed, jedna pređena stepenica, temelj za novu pristupnu rampu ili jednostavno jedna ruka za koju se kad je to potrebno možemo uhvatiti", poručuje hrabra Mirna, a mi joj želimo da ostvari svoj san i nakon toliko savladanih prepreka, nađe posao u struci koju toliko voli.