Dok čekaju spas na ganskom jezeru, tisuće djece robova riskiraju svoje živote

ZORA sviće iznad vode. Adam vodi kolonu od pet dječaka preko visoke zlatne trave do ruba jezera Volta u središnjem dijelu Gane. Skupina dječaka provest će veći dio dana u ribolovu pod vrućim ekvatorskim suncem. U razna vremena došli su iz raznih gradova, ali ipak ih nešto povezuje. Svakoga od njih kupio je isti ribar kako bi radili kao robovi, piše Leif Coorlim za CNN, čiju reportažu iz Gane prenosimo u cijelosti.

"Svakog se jutra budimo i odlazimo na jezero, veslamo, skupljamo mreže. Potom se vraćamo, izvadimo ribu, te pripremamo mreže za sljedeće bacanje oko 4 sata popodne", govori Adam, koji ne zna koliko mu je godina, ali djeluje kao 12-godišnjak. Čini mu se da za Samuela, čovjeka kojeg naziva gospodarem, radi oko tri godine. "Ne želim biti ovdje. Želim ići u školu, ali prisiljen sam biti ovdje."

"Strašno je što nikad ne znam hoću li se vratiti"

Adam je samo jedno od 20.000 djece na jezeru Volta za koje Međunarodna organizacija rada izvještava da rade za vlasnike robova. Većina djece dolazi na jezero iz mjesta udaljenih stotinama kilometara. Njihovi siromašni roditelji u očaju su ih prodali trgovcima ljudima, katkad i za samo 250 dolara, koliko u ovom dijelu svijeta stoji jedna krava.
CNN-ova ekipa provela je jedan dan na jezeru s Adamom i ostalom zatočenom djecom koja rade za Samuela, kako bi svjedočila kako izgleda njihova svakodnevica. Mlada posada ubacila je opremu u drveni čamac i otisnula se na vodu. Do 9 ujutro u čamcu su proveli već nekoliko sati. U jednom je trenutku Samuel viknuo. Adam je skinuo svoju košulju, spustio noge preko ruba čamca i nestao u smeđoj, mutnoj vodi.

"Kad gospodar kaže da treba zaroniti, nema druge nego zaroniti. Strašno je što nikad ne znam hoću li se vratiti. Bojim se da ću se zaglaviti tamo dolje. Zato ne želim više raditi na jezeru", kaže Adam.

Za djecu kao što je Adam iznimno je opasno zaroniti u jezero kako bi raspleli mreže zapetljane u grane na dnu. To je jedan od razloga zbog kojih odrasli koriste djecu za rad na jezeru. Njihovi su udovi kraći, a prsti spretniji i lakše im je osloboditi zaglavljene mreže. Naravno, postoje i drugi razlozi. Djeca zauzimaju manje mjesta u čamcima, a njihovi gospodari fizički su im dominantni. Isto tako, to znači da se ne mogu boriti kako bi bili plaćeni za svoj posao.

I dok je ropstvo staro koliko i ljudska povijest, problem djece koju iskorištavaju u ribolovu na jezeru Volta novijeg je datuma. Jezero je nastalo tek 1965. godine, kad je Gana nizvodno izgradila branu za hidrocentralu, koristeći novac Svjetske banke, SAD-a i Velike Britanije. Hidrocentrala daje struju za cijelu Ganu, a višak se prodaje susjednim zemljama.

Ekstremno siromaštvo često tjera roditelje na strašnu odluku – prodati jedno dijete trgovcima

Jezero Volta površinom je najveće umjetno jezero na svijetu. Veći dio poplavljene zemlje bila je šuma pa drveće još uvijek stoji ispod površine. "Neki misle da je teško pronaći toliko dječjih robova zato što je jezero tako veliko, ali stvari stoje upravo suprotno i to je strašno žalosno", kaže George Achibra Jr., koordinator projekata u organizaciji Partneri u programu razvoja zajednice (PACODEP).

PACODEP je neprofitna organizacija iz Gane koja spašava djecu koju pronađe na jezeru, potom im pruža smještaj i priliku da se školuju. U njihovom skloništu, koje se zove Selo života, u svakom je trenutku smješteno stotinjak djece, a većina ih je bila prodana za robovski rad na jezeru. Achibra kaže kako je iz njegovog iskustva gotovo nemoguće vratiti djecu roditeljima jer su ih oni i prodali u roblje. Ekstremno siromaštvo često tjera roditelje na strašnu odluku – prodati jedno dijete trgovcima kako bi ostala mogla preživjeti.

"Shvatili smo da spašavanje djece i vraćanje u njihove obitelju nije dobra opcija, zato što ih roditelji na kraju ponovno prodaju", naglasio je Achibra, koji je CNN-ovoj novinarskoj ekipi ukazao na Adama. Čamac u kojem su bili Adam i njegov gospodar Samuel Achibra je spazio prije nekoliko dana. Počeo je razgovarati sa Samuelom o iskorištavanju tuđe djece za ribolov na jezeru.

"Obično obilazim njihove domove i tamo nabavljam dječake"

"Pokušavam uspostaviti odnos s gospodarem. Ne mogu mu silom oduzeti djecu jer ih je on kupio od njihovih roditelja i doveo ih na rad na jezero. Svašta bi se moglo dogoditi", objašnjava Achibra koji je dva dana kasnije počeo pregovarati sa Samuelom oko oslobađanja dječaka. Prvo ga je zanimalo kako su djeca uopće postala njegovi robovi.

"Obično obilazim njihove domove i tamo nabavljam dječake. Prije nego ih uzmem, sastanem se s roditeljima ili rođacima i dogovaramo se oko uvjeta. Ostane li njihov sin kod mene tri godine, obitelj obično traži kravu", kaže Samuel, a na pitanje kako se osjeća dok dječake izlaže opasnosti zbog svoje koristi, odgovara:

“Ako dijete umre dok radi na jezeru, ponovno se sastanem s roditeljima i pregovaramo. Svi znamo da je rad na jezeru vrlo opasan i da se svašta može dogoditi. Moram reći da se riba ne može uhvatiti ako se ne postavi zamka. Dakle, moramo pronaći način da živimo."

Minimalna dob za zapošljavanje u Gani je 15 godina, no taj se zakon rijetko primjenjuje. Američki State Depertment u svome godišnjem izvještaju o trgovini ljudima u cijelom svijetu prepoznaje problem na jezeru Volta: "Više od polovice djece koja rade na jezeru rođeno je u drugim područjima i mnoga su prisiljena na rad. Nije im dopušteno ići u školu, nemaju adekvatan smještaj i odjeću, a ribari ih kontroliraju zastrašivanjem, nasiljem i ograničavanjem pristupu hrani."

Ganska je vlada svjesna problema i radi na spašavanju djece, ali to ide vrlo sporo. Prije dvije godine u gradu Kete Krachiju na jezeru Volta organiziran je Nacionalni dan dječjeg rada, kako bi se upozorilo na ovaj problem. Nastoji se također popisati sve brodove na jezeru, što bi olakšalo pronalaženje i kažnjavanje ribara koji koriste dječji rad.

"Nismo još započeli s provedbom, ali razgovarali smo o tome na sastancima izvršnog odbora i opće skupštine i dobili smo zeleno svjetlo", objašnjava Prince Latif Oyekunle, lokalni dužnosnik u okrugu Krachi West.

U međuvremenu je Achibra u svome radu na jezeru dobio oružanu policijsku pratnju. Prvo identificiraju djecu koja nisu u srodstvu s ribarima i onda započinju ponekad i dugotrajne pregovore oko oslobađanja. U Samuelovom slučaju Achibra je morao slušati njegove zabrinute riječi o tome kako će hraniti vlastitu obitelj bude li morao osloboditi djecu. Objasnili su mu da ima dvije opcije.

Prvo, predati djecu mirno i dobrovoljno i drugo, opirati se i biti uhićen te svejedno ostati bez dječaka.

Ultimatum je upalio, kao i obično u ovakvim slučajevima. Samuel je pristao osloboditi svih šest dječaka, ali pod jednim uvjetom. Odmah će osloboditi dvojicu dječaka, među njima i Adama, a ostale je obećao pustiti za nekoliko dana, kad završe s poslom. Tijekom pregovora Achibra je ponudio Samuelu pomoć oko razvoja sustava navodnjavanja oko njegovog doma, kako bi se mogao baviti poljoprivredom umjesto ribolovom.

"Mislim da je to najbolji način. Sve drugo bilo bi ohrabrivanje da ode po još djece. Ako ga odvojimo od jezera i nagovorimo da se bavi zemljoradnjom, više neće kupovati djecu", kaže Achibra.

Netko bi mogao pomisliti da je Achibra frustriran time što se u svako svitanje spušta na jezero, sastaje i pregovara s ribarima oko puštanja nekoliko dječaka. Poznato je, naime, da su tisuće dječaka zatočene na jezeru Volta. No Achibra na to gleda drukčije: “Trenutačno brinemo o 78 dječaka. To je samo kap u moru u odnosu na ukupni broj djece koja prisilno rade na jezeru, ali za tih 78 dječaka napravili smo sve."

Nakon još jednog dugog i vrućeg dana, dok sunce zalazi s druge strane jezera, George Achibra se oprašta od Samuela i ponovno odlazi do vode. S njim su Adam i još jedan dječak.

Na jezeru ih čeka brod koji će ih odvesti u Selo života. Prvi put se ukrcavaju kao potpuno slobodni, zaključuje svoju reportažu Leif Coorlim.

Pročitajte više