KAD smo se jučer ujutro probudili, sve je bilo u savršenom neredu ili bolje rečeno, bio je to još jedan običan dan u Lijepoj našoj. Vijesti su bile pesimistične, nismo ušli u finale Eurovizije, Nives Celzijus na svom je Facebook profilu pokazivala dupe onima koji su joj onako usput sugerirali da je krajnje vrijeme da neznancima pokaže dupe, naišli smo na još jednu beznačajnu vijest o Nemešu i Marijani, a mons. Ivan Miklenić sipao je nelogičnosti kakve samo mons. Ivan Miklenić može sipati.
Sjedio je u palači gdje je logika odavno rekla svoje posljednje "zbogom" i proklinjao one koji su se drznuli napisati nešto istinito o lavini pohlepe i licemjerja koja se iz tjedna u tjedan spušta s Kaptola.
Bilo je tu Udbaša i KOS-ovaca, malo se obrecnuo i na one koji su tako bahato objavili fotografije svećenika pedofila, ali uglavnom se bavio medijima koji, eto, nisu slobodni pa ih, vjerojatno da bi bili slobodniji, valja "pritegnuti" svaki puta kada odluče napisati neku protiv prvog predsjednika ili nedajbože Crkve. Prava sloboda leži u sankcijama, a ta nepogrešiva logika ne iznenađuje ako znate da dolazi iz tabora mudraca koji još uvijek vijećaju o tome kako se točno postaviti prema pedofilima u vlastitim redovima.
Jebi ga, ipak je 2011. i krajnje je vrijeme da netko udari šakom o stol i kaže: "Ljudi, čini se da premještaj pedofila u drugu župu nije jasna poruka, a kamoli rješenje koje će zadovoljiti roditelje zlostavljane djece. Vrijeme je za korjenite promjene, a više o tome pričat ćemo na sljedećem skupu koji se održava 2013."
Odjednom on…
I baš u trenutku kada smo se svi pomirili sa činjenicom da se danas nije dogodilo apsolutno ništa novo, na portalima je osvanula vijest o svećeniku koji je, pripremite se za šok, rekao nešto normalno.
Taj je čudnovati svat bez pardona ispalio da bi tri milijarde kuna koje je crkva u ovih devet godina pospremila u svoje trezore, bilo pametnije uložiti u školstvo i zdravstvo. Kada čujete nešto ovako iz usta svećenika, prvo vas štrecne oko srca jer nemoguće je da svećenik govori nešto što ne graniči s bahatošću. Tražite ostatak citata jer uvjereni ste da kompletna rečenica ide otprilike ovako: "Katolička crkva u posljednjih devet godina od države je dobila tri milijarde kuna, a ja bih to ipak uložio u zdravstvo i školstvo. Međutua, kad kažem 'u zdravstvo i školstvo' želim reći 'u gigantski kip Isusa koji bi sagradili na mjestu dječje bolnice, a koji bi ujedno bio i dom za deset najsretnijih biskupa koje bi svake godine birali velikom tombolom prikladno nazvanom Velika biskupska činkvina'."
Pas koji govori norveški
Očekivali ste da će izmudrovati barem jednu o mračnim silama koje u svojim gramzivim čaporcima drže apsolutno sve medije osim "Glasa Koncila", održati govor o crnim vranama koje će raznositi trupla nevjernika ili da će palaču od oniksa prikazati kao posljednji bastion u borbi protiv komunizma. Ali ne. Čovjek je izrekao par najnormalnijih stvari koje se motaju po glavi svakog normalnog čovjeka, bio on vjernik ili ne.
Budimo na tren "patetični idealisti" iako je riječ o prilično jednostavnoj ideji. Naime, novi strop na derutnoj školi ima više smisla od panoramskog lifta u biskupskoj jazbini. Novi aparat za dijalizu ima više smisla od… Ustvari, nema smisla nastavljati jer ovo je toliko logično da samo najgora i najpokvarenija šupčina može u tome pronaći rupu. Na kraju krajeva, ne radi se o crkvi, biskupima, slijepom idealizmu ili političkim govorancijama s ciljem da se prikupe glasovi. Radi se o normalnoj ideji koja u sveopćem ludilu djeluje kao nešto van razuma. Poslije svega ostaje činjenica da bi svaki razuman čovjek s trunkom obraza u toj situaciji trebao reći: "Jeb'o palače i dolazak Pape, ajmo za taj novac napraviti nešto korisno." No, to će još neko vrijeme ostati samo prekrasna hipi fantazija koja se tu i tamo pojavi kada pretjerate s bunikom.
I zaista ne želim pretjerano analizirati riječi Ivana Grubišića, skladati mu panegirike ili propitivati njegove motive, ali zaustavimo se na tren i zapitajmo do kojeg je stupnja došla gramzivost i bahatost Crkve i o kakvim je točno ljudima riječ. Naime, stanje je žešće zajebano ako u načelno običnoj izjavi da bi prije sebičnih interesa trebalo staviti interese djece i bolesnih, prepoznajemo nešto revolucionarno samo zato jer izjava dolazi od svećenika. Zamislite samo na što su nas naučili ovi drugi.
Ipak, to nas ne bi trebalo "šokirati" jer stav prema Crkvi nije izopačen medijskim napisima već je riječ o očekivanoj reakciji na činjenicu da Crkva novac troši na palače i parade, a o djeci i bolesnima pričaju samo onda kada ih prozovu zbog zataškavanja slučaja nekog bolesnika koji je zlostavljao djecu.
I da, don Grubišić u tom izopačenom okruženju djeluje kao nešto nesvakidašnje. Parafrazirat ću Robbiea Coltranea iz "Crne Guje" i reći da je naš šok razumljiv jer su svećenici koji propituju postupke Crkve kao psi koji govore norveški - jako rijetki.
Nije čudo, al' je čudno
Čak i ako sve ono što govori spada u kategoriju predizbornih obećanja, ostaje činjenica da te riječi nismo čuli od političara od kojih to očekujemo. Oni su opterećeni održavanjem statusa quo i nemaju hrabrosti suočiti se s ovim "teškim" vatikanskim pitanjem. Od biskupa to ni ne očekujete jer nerealno je da će odjednom gricnuti ruku koja ne da ih hrani već ih šopa. Don Grubišić iz razumljivih je razloga „disident“ i "heretik", odmetnik i idealist koji izbezumljuje narod pričajući bajke o razumnoj raspodjeli sredstava i revidiranju ugovora s Vatikanom dok Kaptol održava parade, stavlja reklame na katedralu, vodi borbe s Udbašima i KOS-ovcima i sanja o državi koja sankcionira slobode.
Od ovog ne bi trebalo praviti spektakle jer svećenik koji ne trabunja strahote nije gorući grm, ali u svakom je slučaju osvježenje i dobro je napokon vidjeti da nije riječ o mitu. Stvara se dojam da bi jedan takav „revolucionar“ stvari mogao okrenuti naglavačke, a tada bi uistinu mogli govoriti o zanimljivom novom licu crkve. S druge strane, jedna lasta ne pretvara vodu u vino, a i teško je povjerovati da će netko tko zagovara ovakve ideje naići na masovnu podršku. No, vjernici ste, vrijeme je da svoju vjeru stavite na pravi test i provjerite možete li povjerovati da jedan čovjek može promijeniti navike organizacije koja iza sebe ima tisućljetnu tradiciju stavljanja vlastitih interesa ispred interesa ostalih.