Burna povijest Donbasa otkriva zašto je toliko važan

Foto: EPA/Profimedia

INICIJALAN razvoj Donbasa je bio sličan onome pokrajine Ruhr u Njemačkoj. Industrijalizacija regije je počela otkrićem ugljena na početku 20.stoljeća. Prema radu Vlada Mihenka Država, društvo i protesti u postkomunizmu već je 1917. godine regija Donbas proizvodila čak 87% ugljena Ruskog Carstva.

Osim ugljena proizvodila je preko 90% koksa, kao i 57% čelika. Nakon Boljševičke revolucije i industrijalizacije, Donbas je nastavio biti najveća regija za proizvodnju ugljena i čelika u SSSR-u. Kako je stoljećima regija Donbasa bila prazna pustopoljina, industrijska revolucija, kao i industrijalizacija u SSSR-u, napučila je taj kraj stanovništvom koje je dolazilo iz različitih krajeva Carske Rusije, kao i kasnije SSSR-a. Tako se Donbas prilično naselio različitim etno-lingvističkim grupama. 

Socijalno-klasna struktura Donbasa je bila takva da je u toj regiji bilo 23% od ukupne radne snage u industriji na području Ukrajine. U 1989. godini 70% stanovnika Donbasa klasificirano je kao radnička klasa, 25% kao javni službenici, a tek 5% kao seljaci.

Krajem 80-ih godina 21% ukupne proizvodnje regije otpadalo je na industriju vezanu za ugljen. Oko 35% radničke klase je bilo zaposleno u 254 rudnika i rudarska poduzeća. Radeći u ekstremno teškim uvjetima, radnici su osim razvijanja zajedničkih kulturoloških elemenata (kao što je ruski jezik, npr.) izgradili neformalne zajednice koje su ih međusobno povezale. Takve neformalne zajednice karakteristične su za rudare diljem svijeta.

Marksistički svjetonazor radnika koji je prešao u bijes prema komunistima

Osim neformalnih veza, radnici su dijelili i sličan svjetonazor. Tako su, recimo, dijelili marksistički svjetonazor prema kojem količina rada utrošenog u proizvodnju proizvoda određuje njegovu stvarnu vrijednost. U tom kontekstu, nije čudno da je demokratizacijom SSSR-a 80-ih došlo do značajnog povećanja osjećaja socijalne nepravde među rudarima.

Rudari su smatrali da nisu plaćeni sukladno težini rada i proizvodnji nečega što ima visoku materijalnu vrijednost. Taj osjećaj su usmjerili prema državi, odnosno prema komunističkoj partiji, za koju su smatrali da ne raspoređuje sredstva kako su oni smatrali pravednim. Klasna ljutnja koja je prije bila uglavnom usmjerena na menadžere unutar poduzeća se tako preusmjerila na državu.

Taj osjećaj dodatno je pojačao porast nesreća u rudnicima. Krajem 80-ih godina za svakih milijun tona iskopanog ugljena u Donbasu je poginulo četiri rudara i šest ih je bilo teško ozlijeđenih. 90-ih se taj trend nastavio pa je u prosjeku svaki dan u rudniku jedna osoba poginula. CNN je 2001. godine posao rudara u Donbasu opisao kao najmanje plaćen i najriskantniji posao na svijetu.

Rudari kontra SSSR-a

Bez obzira na stalno isticanje slave i herojstva rudara, država jednostavno nije adekvatno odgovarala na težak rad rudara kao i na ljudske žrtve u rudnicima. Rudari su zaista bili među najbolje plaćenim zanimanjima u SSSR-u te su dobivali relativno visoke mirovine, u koje su odlazili s 50 godina. No problem je bio taj što je jako malo rudara zaista doživjelo tu mirovinu.

Početkom 90-ih, prosječna očekivana životna dob rudara je bila tek 38 godina. Rudari su uglavnom bili plaćeni za radno vrijeme koje je po zakonu iznosilo šest sati, a često bi radili i po deset-jedanaest sati. Mnogi rudari su živjeli u neadekvatnim životnim uvjetima, često bez sanitarnog čvora i sl. Ne treba spominjati i kako je život u industrijom zagađenom okolišu dodatno otežavao ionako težak život.

Stoga ne čudi da su rudari duboko pod zemljom, gdje je temperatura i koncentracija metana visoka, gdje su koristili zastarjele metode iskopavanja ugljena pomoću čekića i lopata, osjećali otuđenost od Moskve. Smatrali su da vlast u Moskvi uopće nije briga koliko rudari moraju teško raditi te koliko će ljudi poginuti u tom radu.

Tako se u periodu od 1987. do 1988. godine javljaju prve lokalne kolektivne akcije u vidu štrajkova, pa čak i štrajkova glađu. Do 1989. godine zabilježeno je 12 štrajkova rudara te stotine telegrama, pisama i peticija sa zahtjevima. Glavni zahtjevi su bili autonomija poduzeća i povećanje plaća. Koliko je ozbiljno bilo govori i to da je tadašnji predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov posjetio Donjeck u lipnju 1989. godine. 

Pola milijuna radnika u štrajku

Mjesec dana kasnije počevši od jednog rudnika, štrajk se proširio na 173 od ukupno 226 rudnika diljem Donbasa. U štrajku je bilo preko 500.000 radnika diljem Ukrajine. Štrajk je pokrenut zbog razočaranja očekivanjima, samovolje vlasti i bezakonja koje se ponavljalo i nakon perestrojke. Naglasak štrajka bili su prvenstveno ekonomski zahtjevi.

Neki štrajkaški odbori su na kraju i uspjeli smijeniti rukovodstvo rudnika i općinske dužnosnike. Tada se na štrajkovima nisu mogle čuti antikomunističke parole, nego isključivo socijalni zahtjevi. Najradikalniji zahtjev je bio potpuna autonomija rudarskih poduzeća. Također, tada su odbijeni svaki pokušaji politizacije štrajkova u vidu političke borbe za nezavisnost Ukrajine.

Lokalna vlast i neki menadžeri su pokušavali suzbiti štrajkove prijetnjama i provokacijama, što nije uspijevalo zato što je stanovništvo regije uglavnom podržavalo štrajkove rudara. Isto tako, javno mišljenje o rudarima koje su kreirali središnji mediji bilo je negativno - rudare su prikazivali kao sebične i privilegirane. Ipak, tim štrajkovima rudari su ojačali poziciju građanskih pokreta čija je snaga dodatno rasla daljnjim rastakanjem središnje vlasti. Rudari nisu raspuštali štrajkaške odbore, nego su ih transformirali u stalne institucije.

Približavanje ukrajinskoj inteligenciji

Približavajući se ukrajinskoj inteligenciji, rudari su se htjeli politički pozicionirati. Ti pokušaji približavanja su često završavali nesporazumima, a često su ti nesporazumi potencirani u medijima koji su i dalje bili pod kontrolom komunističke partije. Komunistička partija je preko kontroliranih medija konstantno pokušavala mutiti vodu i sijati razdor između ukrajinske inteligencije i rudara, ne bi li spriječila ujedinjavanje ta dva bloka.

Koji god je razlog na kraju dominirao, do ujedinjenja ukrajinske inteligencije i rudara u političkom smislu nije došlo. Svejedno, rudari su bili ozbiljni u namjeri da se okrenu protiv komunističkog režima. Tako su organizirana dva sveopća sindikalna kongresa rudara u 1990. godini, koji su bili više politički nego sindikalni.

Rezolucije koje je kongres usvojio su između ostalog optužile partiju i centralnu vlast da blokiraju prijelaz na slobodno tržište i demokraciju. Pozivali su sovjetsku vladu na ostavku, nastavili su i s organiziranjem štrajkova i političkih skupova, a rudari su masovno izlazili iz partije. Na drugom kongresu uspostavljen je Neovisni sindikat rudara Ukrajine (NPGU) kao organizacija za čuvanje ekonomskih i socijalnih prava rudara.

Ukrajinska neovisnost

U proljeće 1991. godine na organiziranim štrajkovima se otvoreno zahtijevala smjena Gorbačova i centralne vlade, raspuštanje parlamenta i davanje ustavnog statusa ukrajinskoj deklaraciji o suverenitetu. Štrajkovima se više nisu pridruživali ostale grupe radnika. Razlog tome donekle se može i pravdati time što su većinu poduzeća koja nisu bila rudarska bili kontrolirani od nadređenih, koji nisu dopuštali štrajkove. Svi radnici su, naime, jako ovisili o poduzećima, odnosno nadređenima koji su određivali distribuciju društvenih dobara, nekih privilegija ili beneficija. 

Budući da rudari nisu mogli privući ostale radnike, a kako su autoriteti u Kijevu i Donbasu podržali rudare, rudari su se odlučili za suradnju s proukrajinskim i antikomunističkim grupama. Tako je Donbas na referendumu 1. prosinca 1991. godine glasao za neovisnost Ukrajine s 84% glasova. Istog dana je izabran i prvi predsjednik Leonid Kravčuk, koji je dotad bio predsjednik Vrhovnog sovjeta ukrajinskog SSR-a, što je bilo najviše tijelo Ukrajinskog SSR-a.

Stvaranjem neovisne Ukrajine, rudari su očekivali da će se njihovi problemi riješiti. Ipak, postkomunistička tranzicija i izgradnja ukrajinske nacije su se pokazali kao vrlo složeni i teški procesi. Glavna preokupacija ukrajinske inteligencije bili su demokratizacija društva te implementacija ukrajinskog jezika i kulture u društvo. To je za rudare Donbasa bilo drugorazredno pitanje.

Njima je najbitnije bilo rješavanje ekonomske situacije. Očekivanja koja su rudari imali od neovisne Ukrajine su bila vezana za povećanje autonomije radnika u poduzećima, pretvorbu poduzeća i spuštanje kontrole prihoda poduzeća na lokalni nivo. Ništa od toga se nije dogodilo.

Ekonomski nacionalizam umjesto rješavanja teške situacije

Nova ukrajinska vlast je uspostavila neku vrstu ekonomskog nacionalizma i centralnog planiranja. Ministarstva su nastavila propisivati godišnje ekonomske planove, što je imalo za posljedicu nastavak državne kontrole nad ekonomijom. Do kraja 1994. godine BDP Ukrajine je drastično pao, realne plaće su pale, a država je upala u jednu od najvećih recesija koju je imala neka postsovjetska država a da nije bila zahvaćena ratom.

Nepune dvije godine nakon ukrajinske neovisnosti situacija u Donbasu je bila na rubu građanskog rata. U tom trenu nastupaju regionalne elite koje ulaze na političku scenu kako bi zastupale regionalne interese. Tako je u Donbasu uspostavljeno šest različitih političkih stranaka. No samo je Komunistička partija, na čijem je čelu bio Petro Simonenko, dobila širu podršku u cijeli zemlji. No sve stranke su bile suglasne u nekoliko točaka koje su uspjele nametnuti na nivo države.

Tražile su regionalnu autonomiju Donbasa, zakon koji će omogućiti da ruski jezik bude službeni jezik u Donbasu i drugi službeni jezik u Ukrajini te bliže veze sa zemljama ZND-a, na čijem je čelu Rusija. S obzirom na to da je ukrajinska vlada bila zaokupljena nacionalnim i kulturološkim pitanjima, rudari su podržali ideju razvoja vlastite regionalne politike. Uspostavljen je novi sindikat rudara koji je iznio svoje zahtjeve centralnoj vlasti što je uključivalo subvencije, plaće i mirovine.

Od ekonomske do političke borbe

Sredinom 1993. godine organizirani su štrajkovi čiji su zahtjevi ovaj puta bili politički. Prvi zahtjev je bio regionalna autonomija, dok je drugi zahtjev bio referendum na razini cijele države o  nepovjerenju parlamentu i predsjedniku. Približno 400 poduzeća u Donbasu se priključilo štrajku, a političke zahtjeve su podržali gotovo svi sindikati, lokalne političke stranke, lokalni službenici, lokalni mediji, kao i stanovništvo Donbasa.

Predsjednik Kravčuk je proglasio izvanredno stanje u zemlji te je preuzeo vladu. Parlament je, kako bi spriječio nemire, pristao na referendum o smjeni predsjednika i novim parlamentarnim izborima. Komisija vlade za hitne slučajeve pristala je razmotriti ekonomsku nezavisnost Donbasa. Tako se prvenstveno ekonomska borba rudara pretvorila u političku. Rudari su tako postali najjača struktura u smislu mobilizacije i organizacije javnih prosvjeda u Ukrajini.

Kako su prosvjedi i štrajkovi postajali sve manje ekonomskog, a sve više političkog karaktera, postepeno su se socijalno-ekonomski zahtjevi rudara utapali i nestajali u političkom usmjeravanju. Argument političkoj profilizaciji i guranja ekonomskih zahtjeva sa strane rudara jesu rezultati izvanrednih parlamentarnih izbora, na kojima je stanovništvo Donbasa većinski glasalo za Komunističku partiju Ukrajine. KPU se zalagala za federalizaciju zemlje, ali je ekonomska politika uključivala daljnju državnu kontrolu nad gospodarstvom.

Od radničkog pokreta do civilnog društva

No zanimljivo je da na izvanrednim predsjedničkim izborima Donbas nije većinski podržao kandidata KPU-a Aleksandra Moroza, nego nezavisnog kandidata, tada novoizabranog predsjednika Leonida Kučmu. Leonid Kučma je bio na glasu kao pragmatični industrijalac iz istočnog dijela Ukrajine, točnije iz Dnjepropetrovska (današnji Dnjipro). Njegova ekonomska politika je bila protržišna.

Najavljivao je smanjenje subvencija, niže poreze, privatizaciju industrije i poljoprivrede itd. No teško bi bilo reći da je ekonomski program novog predsjednika presudio. Kučma je prvenstveno pokušao pragmatizmom privući što veći broj glasača. Tako je pokušao privući i komuniste i pobornike reformi tržišta, naglašavao je obnovu veza s Rusijom kako bi se obratio proruskom istoku, ali uvjeravajući zapad da neće biti moskovski pijun.

Kako bilo, Kučma je na kraju pobijedio i postao drugi ukrajinski predsjednik. U Donbasu je u drugom krugu dobio velik broj glasova, najviše u Luhanskoj oblasti, čak 88%. Iz ugla rudara, može se reći da je pritiskom čiji je cilj bio ostvaren u vidu izvanrednih parlamentarnih i predsjedničkih izbora transformacija rudara od radničkog pokreta do organizacije civilnog društva prešla u završnu fazu. Boreći se protiv "moskovske birokracije" i "kijevskog nacionalizma" izbor Kučme se može tumačiti kao konačna faza u ostvarenju tog cilja.

Vrijeme predsjednika Kučme

Kučma je bio predsjednik u dva mandata. Prvi mandat je započeo tako što je provodio ekonomske reforme, koje su donijele makroekonomsku i monetarnu stabilnost. Inflacija je drastično pala, nacionalna valuta se u odnosu na dolar donekle oporavila. Većina državnih poduzeća je privatizirana, a do 1999. godine udio nedržavnog sektora u BDP-u je iznosio 55%. Ipak, BDP je nastavio padati do 2000. godine. Prihodi kućanstva su se smanjili nekoliko puta u odnosu na 1991. godinu, a povećala se siva i crna ekonomija.

Ekonomske reforme su snažno pogodile energetski sektor. Svjetska banka je u svojim izvještajima 1996. godine pisala kako je industrija ugljena u Ukrajini u "dubokoj krizi" i "bolnom padu", a nedostatak značajnih strukturalnih reformi označila je kao "glavnog krivca" za kolaps industrije. Uz to, gotovo nikakva modernizacija postrojenja te masivan (što birokratski, što radnički) kadar su doveli do toga da je cijena iskopanog ugljena u Ukrajini u prosjeku postala veća od cijene uvoznog. Vlada je u cilju da smanji proračunski deficit smanjila poticaje industriji ugljena. Tako je počela nova serija štrajkova i protesta 1995. godine, a zaustavljena je i isporuka ugljena.

Štrajkovi su se razlikovali od onih 1989. i 1991. godine, po tome što ovaj put nije bilo političkih zahtjeva, nego sušta borba za zaostale plaće. Preko 600.000 rudara diljem Donbasa je sudjelovalo u štrajkovima, a pridružili su im se i sindikati radnika čeličana. Tijekom 1996. godine rudari su blokirali ceste, željeznički promet...

Represija nad rudarima

Odgovor premijera Lazarenka i predsjednika Kučme je bio smjena guvernera Donjecke oblasti zbog gubitka kontrole nad prosvjedom, a vlada je osigurala i isplate zaostalih plaća. Međutim, prosvjedi se nisu smirili, a blokade prometa su se nastavile. Vlada je odlučila odgovoriti represijom. Uhitili su lidere protesta i izveli ih na suđenje, a policija je natjerala rudare da uklone barikade.

Nakon toga je vlada provela restrukturiranje rudnika. Rudnici su podijeljeni u četiri kategorije prema ekonomskoj isplativosti. Time je došlo do podjele među rudarima, onima koji su radili u profitabilnim rudnicima i onima čiji su rudnici bili u kategoriji rudnika koje se planira zatvoriti. Iako neorganizirani, štrajkovi su se nastavili. Spontani štrajkovi su postali svakodnevna pojava u Donbasu.

Repertoar štrajkova je uključivao: štrajk glađu, blokiranje prometnica, prijetnje bombama, marševe prema regionalnim prijestolnicama (čak i prema Kijevu), sukobe s policijom, odbijanje rada, prijetnju kolektivnim samoubojstvom itd. Najčešći zahtjevi su bili isplata zaostalih plaća.

Osim borbe s vlastima, ni podrška javnosti rudarima više nije išla na ruku. Predstavnici ostalih profesija (prije svega zdravstvenih i prosvjetnih radnika), koji su također trpjeli neisplate plaća, javno su istupali protiv "povlaštenog statusa rudara". Vlada je prepoznala taj trenutak i nastavila s daljnjim procesom restrukturiranja rudnika, zatvorivši 52 rudnika u dogovoru sa Svjetskom bankom.

Depresija i samoubojstva na prosvjedima

Reakcija rudara ovog puta više nije bio bijes, nego očaj. Stopa samoubojstava u Donbasu je rasla, na prosvjedima se događalo da se netko od rudara samozapali. Depresivni osjećaj se širio među stanovništvom Donbasa, što se odrazilo i na rezultate parlamentarnih izbora 1998. godine. Na tim izborima su najveću pobjedu na izborima ostvarile radikalno lijeve i populističke opcije.

Takvo glasanje je dovelo do toga da je parlament odobrio novih 300 milijuna dolara subvencija rudnicima. S druge strane, rudnici su se nastavili zatvarati. Nova zatvaranja rudnika ponovo su alarmirala sindikate i ujedinila rudare pa su 1999. godine rudnici odlučili prestati isporučivati ugljen. Rudari su ponovo tražili isplate zaostalih plaća i povećanje subvencija.

Sindikati su prijetili iznošenjem političkih zahtjeva, što je uključivalo smjenu vlade i predsjednika. Budući da su novi predsjednički izbori bili pred vratima, Kučma je bio spreman popustiti. Naložio je vladi isplate zaostalih plaća rudarima, a najveći ustupak je učinio kada je Donjeckoj oblasti dao status slobodne ekonomske zone, neposredno pred izbore. Uz to, sedamnaest rudarskih gradova u Donbasu je dobilo status posebnog značaja.

Ukrajinska vlada odbila popustiti rudarima

Zauzvrat, Kučma je dobio veliku podršku regionalnih dužnosnika, lokalnih oligarha i medija, kojima je obećana još veća ekonomska sloboda. Kučmin glavni protukandidat je bio Petro Simonenko iz Komunističke partije Ukrajine, čija je baza bila upravo Donbas. KPU je imala i najveći broj zastupnika u parlamentu te je sudjelovala u vlasti. Nakon prvog kruga je Kučma na razini Ukrajine uvjerljivo vodio, ali je Simonenko tijesno pobijedio u Donbasu. U drugom krugu je Kučma pobijedio i u Donbasu, a na razini države je pobjeda bila uvjerljiva.

Nakon izbora, glavnina državne imovine preraspodijeljena je lokalnim elitama koje su podržavale predsjednika Kučmu. Donjecka i Dnjepropetrovska oblast dobile su upravljačka prava nad svim državnim poduzećima u svojim oblastima, uključujući i najveće energetske kompanije u Ukrajini. Vlada i lokalna elita su sklapali dogovore o spajanju kompanija u holdinge te osnivali razvojne i bankarske institucije u tim oblastima. Rudarski štrajkovi su polagano kopnjeli. Ukrajinska vlada, odlučno je odbila popustiti "populističkim" zahtjevima, u vidu daljnjih subvencija. Narednih godina štrajkovi su prestali.

Kontinuirana borba s državom 

Rudari u Donbasu godinama su bili kontinuirano u političkim borbama s moćnim protivnicima, državom i vlastima. Rudarski pokreti su se kroz godine transformirali, politički se profilirali i bitno utjecali na politiku. Ironija je u tome, što iako su rudari Donbasa bili ključni u političkim borbama, kako za ukrajinsku neovisnost tako i za politički život neovisne Ukrajine, nisu uspjeli u onom temeljnom cilju. Nisu se uspjeli izboriti za poboljšanje radnih uvjeta rudara.

Zbog čega su rudari u Donbasu mogli ostvariti političke ciljeve ili, ako ništa, utjecati na te ciljeve, a s druge strane nisu uspjeli u ostvarenju ekonomskih i socijalnih ciljeva? Prvi razlog prema teoriji Stephana Crowleyja, stručnjaka za politiku Rusije i istočne Europe, leži u tome što rudari nisu uspjeli potaknuti solidarnost ostalih radnika u SSSR-u, a kasnije u Ukrajini da bi se dogodile ozbiljne socijalne promjene u zemlji. Tako su političku borbu za neovisnu Ukrajinu koju su predvodili ukrajinska inteligencija i rudari u Donbasu postepeno preuzele bivša sovjetska nomenklatura i nove poslovne elite (oligarsi).

To se može očitovati u prvom predsjedniku Ukrajine Leonidu Kravčuku, koji je simbol upravo tog preuzimanja. Bivši sovjetski dužnosnik i bivši komunist, simbol onog protiv čega su se ukrajinska inteligencija i rudari borili, postao je predsjednik neovisne Ukrajine. Nove poslovne elite su uspostavljene za vrijeme predsjednika Kučme, kada su se uspostavila tri centra moći: Kijev, Dnjepropetrovsk (današnji Dnipro) i Donjeck.

Razilaženje s ukrajinskom inteligencijom

Tijekom druge faze, ukrajinska inteligencija i rudari su se razišli. Novi partneri rudarima su tako postali menadžeri poduzeća za preradu ugljena, lokalni oligarsi i stanovništvo vezano ruskim kulturnim utjecajem. Pokret rudara se tako transformirao u regionalni politički pokret, što će se tek kasnije zaokružiti osnivanjem Partije regija na čijem je čelu do 2014. godine bio Viktor Janukovič.

To se može smatrati završetkom političke transformacije i političkog profiliranja rudara. Politički Kijev je tako postao antagonist rudarima. No pravi protivnik rudara je bila daljnja "oligarhijska privatizacija". Elita u Donbasu je dobila dozvolu Kijeva da nastavi daljnju privatizaciju i redistribuciju državne imovine po modelu političkih poznanstava.

U trećoj fazi rudari su izgubili i podršku stanovništva Donbasa. Kako je za vrijeme predsjednika Kučme podijeljena politička moć između Kijeva, Dnjepropetrovska i Donjecka tako su nastali fragmentacija i dijeljenje političkih interesa. Radnici su se nastavili dijeliti po tim linijama. Radnici iz drugih sektora su imali sve manje sluha za potrebe rudara zato što su se i sami nalazili u nezavidnim položajima. Elite su nastavile po potrebi koristiti represiju kao alat za ostanak na vlasti.

Simbol nastajanja civilnog društva

Ipak, rudari su na neki način ostali simbol nastajanja civilnog društva. Bili su grupa građana koja se aktivno uključivala u političke tokove, zastupajući svoje interese. Izazvali su tadašnji SSSR, narušavajući mu sliku radničke zemlje, koju je Sovjetski Savez godinama isticao. Sovjetski Savez je mogao opravdati borbu protiv raznih nacionalističkih pokreta unutar Saveza, ali na borbu protiv radnika nije bio spreman. To je rušilo same temelje Sovjetskog Saveza.

Rudari su tako znatno pridonijeli procesu demokratizacije društva, putem osnivanja radničkih organizacija sa širokim političkim programom. Takva organizacija imala je veliku ulogu i u transformaciji neovisne Ukrajine. Naravno, u nekoliko slučaja su profitirali upravo i komunisti, populisti i razne interesne i političke strukture. Danas su rudari kao posljedica fragmentacije i političkih podjela utopljeni u ostatak društva.

Promatrati danas rudare kao organizirano civilno društvo nije moguće. Ipak, vlasti u DNR-u i LNR-u, kao i političari u onim dijelovima Donbasa koji su pod kontrolom Ukrajine, često su navodile rudare u političkim porukama, isticale i dalje slavu i herojstvo rudara sve do rata ove godine.

Ipak, u danim okolnostima, gdje nema gospodarstva bez kontrole države i lokalnih oligarha povezanih s državom, gdje je nemoguće postići ekonomsku autonomiju, nemoguće je i zadržati institucije civilnog društva koliko god neki pokret bio jak.

Pročitajte više

 

Pročitajte više