Ovo je Dodo. Stopostotni invalid koji unatoč teškoj nesreći nije odustao od života

Foto: Privatni album

PRIJE 15 godina Dorijan Katić nastradao je u teškoj prometnoj nesreći na motoru, zbog koje je bio četiri mjeseca u dubokoj komi. Doktori su mu se borili za život, ali nisu davali najbolje prognoze. Jedva je ostao živ, a zbog želje za životom odlučio je da mu 100-postotni invaliditet neće kontrolirati život. Treninzi su mu postali nezaobilazni dio dana, kao i sviranje harmonike, a ubrzo nakon toga postao je maser. 

Jedva ostao živ. Liječnici ga tri puta oživljavali

Dan kada se dogodila prometna nesreća Dodo slavi kao drugi rođendan. Tada je započela njegova borba za životom. Govori nam kako je prošao težak put na kojem je učio ponovno hodati i govoriti. Na putu oporavka koji i dandanas traje Dodo je izgubio prijatelje, ali i stekao nova poznanstva.

 

 

"Nastradao sam u prometnoj nesreći na motoru. Sjeo sam na suvozačevo mjesto s prijateljem i krenuli smo sa školskog igrališta. Automobil nam je oduzeo prednost i naletio na nas. Ja sam preletio preko auta par metara i udario glavom o trotoar pored glomaznog otpada gdje je bilo i stakla. Na svu sreću nisam pao na to, nego pored", prisjeća se Dodo koji se detalja sjetio tek godinu dana nakon nesreće.

Liječnici su ga tri puta reanimirali, a imao je i tešku operaciju glave zbog frakture lubanje. Njegovo buđenje iz duboke kome, kaže, nije bilo filmski, već postepeno uz veliku borbu liječnika. Oporavljao se u Krapinskim toplicama i uz puno fizikalnih terapija. Kao najveću podršku u borbi za životom ističe svoju obitelj. 

"Bilo je jako teško i naporno, kako za mene tako i za moje roditelje. Oni su me morali hraniti i brinuti o meni 24 sata na dan. Dok sam bio u komi, izgubio sam 26 kilograma, skoro sam propao, a oni su uložili svu snagu u moj oporavak koji dandanas traje. 

Dok su moji prijatelji upisivali srednju školu, ja sam imao svoje borbe. S 15 godina sam ponovno učio govoriti i hodati. Zbog kanile na grlu u početku sam samo ispuštao neartikulirane glasove, a kasnije sam s logopedom počeo pričati. 

Napredak u hodanju je bio spor. Prvih godinu dana bio sam u kolicima. Tetive na nogama su mi bile skraćene, odnosno bile su pod kutom od 45 stupnjeva. Nosio sam longete kako bih ih ispravio i prve korake sam napravio uz pomoć hodalice", priča nam Dodo. 

Invalidnost ga nije spriječila u ostvarenju snova

Njegov 100-postotni invaliditet nije ga spriječio u ostvarenju snova. Želja za životom i normalnom svakodnevicom bili su mu motivacija na njegovom teškom putu. Borio se fizički sa svojim tijelom, a sve je to utjecalo i na njegovu psihu.

"Želio sam da mi se život vrati u normalu, da mogu izlaziti s društvom, ići na posao i imati život kao moji vršnjaci. To mi je bila najveća motivacija. Ali moram priznati da mi nije bilo lako. 

Težak je to put bio, na kojem su me napustili i neki prijatelji. Psihički sam bio nestabilan i pao sam u depresiju. Pomogli su mi odlasci kod psihijatra, a najbolje sam se osjećao nakon što sam počeo trenirati na nagovor fizioterapeuta. 

U teretanu sam krenuo u invalidskim kolicima i prvi treninzi su se sastojali od držanja najlakših tegova u ruci. Danas vježbam svaki dan i s puno većom kilažom. Zbog toga se osjećam bolje, a i moje tijelo napreduje."

Na nagovore mame počeo je svirati i harmoniku kako bi poboljšao motoriku ruku. Na istu foru, priča nam, mama ga je navukla na pravljenje kolača i lomljenje keksa. Nije mu bilo jasno zašto svaki tjedan prave isti kolač, a onda mu je otkrila kako to rade zbog njegove vježbe. 

"Želio sam pomoći drugima jer znam što znači ugoda nakon masaže"

Nije zapostavio ni obrazovanje. Godinu dana nakon nesreće upisao je srednju ekonomsku školu po redovnom programu, koju je završio s odličnim uspjehom. Nakon toga je radio uredski posao dvije godine u sklopu projekta za invalide. Uz stalno sjedenje, najveći problem mu je bilo što su ga roditelji stalno morali voziti na posao. Na njegovo trenutno zanimanje nagovorio ga je trener zbog velike snage u rukama. 

"Upisao sam tečaj za masera upravo zato što sam prošao kroz puno fizioterapija, koje i danas imam. Tu sam osjetio da mogu raditi taj posao. Uz moju volju i borbu uspio sam. Ja znam što znači ugoda kad te netko izmasira i znam kako se netko osjeća. Želio sam pomoći ljudima kao što su drugi pomogli meni. Znam što znači bol, ali i opuštenost", kaže nam. 

Anđeoske ruke 

U svom domu, gdje masira, nudi četiri masaže. Uz klasičnu i sportsku masažu, Dodo je završio tečaj i za medicinsku, kao i refleksoterapiju stopala. Dodaje kako još u svom imaginarnom obrtu uz masaže ima i obaveznu ponudu kave i sokova. Želja mu je da se svi osjećaju ugodno. 

"Anđeoske ruke je imaginarni obrt jer ja zbog svoje invalidnosti ne mogu otvoriti pravi. Država bi mi oduzela ovu malu invalidninu. Stoga sam na Instagramu otvorio profil gdje sam klijentima predstavio svoje usluge koje ne naplaćujem, već poslujem putem donacija.

Klijente ugostim, izmasiram i, ako su oni zadovoljni uslugom, mogu ostaviti donaciju koliku smatraju da sam zaslužio. Iako ne mogu otvoriti pravu firmu i zarađivati, i dalje želim raditi i osjećati se korisnim, kao i pomagati drugima", istaknuo je. 

Svjestan je koliko truda i rada treba uložiti kako bi mu se vratilo, ali kaže da neće odustati. Prošao je što neki nisu ni za dva života i ne buni se. Iako je ostvario veliki dio svojih snova, ovom momku su ostale dvije neostvarene želje. Osim vožnje automobila, želja mu je jednog dana imati svoju vlastitu obitelj s kojom će živjeti punim plućima. 

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.