Iako zvuči šokantno, praksa uništavanja neprodane odjeće uobičajena je za gotovo sve modne lance i tekstilnu industriju. Roba koja se ne proda isprva se nudi na sniženju, no popust nikada ne smije biti prevelik kako ne bi obezvrijedio brend. Stoga, unatoč trudu i radu uloženom u proizvodnju, jedino rješenje koje industrija vidi jest uništavanje, često i robe koja nikad nije ni raspakirana. "Stara" roba zauzima prostor za nove kolekcije, a skladištenje stvara dodatni trošak, piše Deutsche Welle.
Postavlja se pitanje tko tvrtkama uopće može određivati što će raditi s robom u svojem vlasništvu. Međutim, Europska unija pronašla je temelj za intervenciju u zaštiti okoliša. Prema procjenama Europske komisije, svake se godine u Europi uništi između četiri i devet posto neprodanog tekstila. Ta odjeća uglavnom završava u spalionicama, što godišnje uzrokuje emisiju oko 5.6 milijuna tona ugljikova dioksida.
Upravo zbog ekološkog utjecaja, EU je već od srpnja prošle godine uveo stroga ograničenja na uništavanje odjeće za velike modne kompanije. Sada je Europska komisija tu odredbu proširila i na tekstilne lance srednje veličine. Kako bi im se dalo dovoljno vremena za prilagodbu novim propisima, zabrana će za njih stupiti na snagu 2030. godine.
Propisi ipak predviđaju iznimke, primjerice za robu koja je oštećena ili ako postoji sumnja da je štetna za zdravlje. To predstavlja golem problem u internetskoj trgovini, gdje je povrat robe uobičajen. Iako se vraćeni artikl ne razlikuje bitno od onog isprobanog u kabini trgovine, trgovci ne mogu znati je li kupac koji ga je vratio možda bolovao od neke zarazne bolesti. Zbog toga se velik dio vraćene robe uništava iz predostrožnosti. Primjerice, samo u njemačkoj internetskoj trgovini svake se godine na taj način zbrine gotovo 20 milijuna vraćenih artikala.
Najkasnije od 2030. godine, i srednje veliki tekstilni lanci morat će javno objavljivati podatke o količini neprodane robe i o tome što s njom namjeravaju učiniti. Bruxelles se nada da će ova mjera natjerati tvrtke da bolje planiraju zalihe i budu realnije pri naručivanju količina. Cilj je potaknuti ih na traženje alternativa uništavanju, poput prodaje po znatno nižim cijenama ili doniranja robe u dobrotvorne svrhe.