Fotograf koji je radio u Assadovim mučilištima otkrio stravične detalje njegovih zločina

Foto: Shutterstock

BIVŠI fotograf kojemu je zadatak bio fotografirati tijela zatvorenika koji su bili mučeni do smrti dao je svoj prvi intervju u kojem je otkrio jezive detalje režima sirijskog predsjednika Bašara al-Assada.

"Zovem se Cesar. Nekad sam radio za sirijski režim kao fotograf vojne policije u Damasku. Ispričat ću vam kako sam radio prije sukoba i tijekom prve dvije godine sukoba. Ne mogu vam otkriti sve, jer se bojim da bi me režim mogao prepoznati po detaljima koje ću ispričati. Izbjeglica sam u Europi. Bojim se da će me naći i ubiti me ili se osvetiti preko moje obitelji", počeo je svoju priču Cesar, koji je između 2011. i 2013. napravio na tisuće fotogradija zatvorenika koji su bili mučeni do smrti u zatvorima Assadovog režima, piše Guardian.

Cesara sada čuvaju pripadnici Sirijskog narodnog pokreta

Iz Sirije je uspio prokrijumčariti fotografije koje dokazuju Assadove zločine. Dok je radio kao fotograf morao je fotografirati sve u zatvoru i raditi zatvorsku arhivu. Usput je sav materijal kopirao na USB kojeg je lako iznio iz ureda.

USB stickove je skrivao u cipelama, remenu ili negdje u odjeći, a dok sam nije otišao iz Sirije davao ih je prijatelju koji ih je slao izvan zemlje. Prije Cesara, nijedan čovjek nije dao takve dokaze za postojanje Assadovog stroja smrti.

Cesara sada čuvaju pripadnici Sirijskog narodnog pokreta. Na intervju s novinarom Guardiana pristao je nakon šest mjeseci nagovaranja, a isti je trajao 40 sati.

"Prije rata bio sam klasični policijski fotograf za vojsku, radio sam fotografije s mjesta nesreća, pljački, samoubojstva i bilo koje druge slične stvari u koje je bio umiješan netko iz vojske. Tada je to bio popularan posao među niže rangiranim vojnim djelatnicima, jer nije bio težak. Radili smo svaki drugi ili treći dan i mogli smo birati želimo li nositi uniformu ili ne.

Ljudi su za njih samo brojke

Vojna policija nije imala nikakve veze s civilima, tako da nismo imali nikakav poseban autoritet. Čak ni po hijerarhiji nitko nije pretjerano obraćao pažnju na to što radimo. Uostalom, vojna policija je imala hrpu odjela i mi smo bili samo jedan dio u moru tih odjela.

Jedan dan došao mi je kolega i rekao da moramo fotografirati tijela nekih civila. On je prije toga fotografirao tijela civila koji su stradali u prosvjedima u pokrajini Daraa, gdje su se dogodili prvi veliki mirni prosvjedi.

To je bio prvi tjedan rata, ožujak ili travanj 2011. godine. Plakao je i rekao mi: “Vojnici su se iživljavali na tijelima, udarali su ih svojim čizmama i vikali: “Kurvini sinovi!”. Nije se želio vratiti, bojao se. Kad su došli po mene da napravim fotografije postalo mi je jasno što ga je toliko uznemirilo

Policajci su mi rekli da su to tijela terorista, ali to nije bila istina, to su bili prosvjednici. U prvo su vrijeme stavljali oznake s imenima na svako tijelo, ali nakon nekoliko tjedana postali su samo brojke.

Prije rata režim je mučio zatvorenike kako bi od njih dobili informacije, a kad je rat počeo mučili su ih da bi ih ubili. Na njima sam vidio tragove zapaljenih svijeća, čak i električnog kuhala. Neka su tijela imala skroz spaljeno lice i kosu. Nekima su oči bile iskopane, izvađeni zubi, po tijelu su imali tragove kablova s kojima su ih tukli.

Muke iza zatvorskih zidina

U mrtvačnicu su dolazila tijela prekrivena krvlju koja je bila svježa, vidjelo se da su to zatvorenici koji su ubijeni prije nekoliko sati. Bio sam prestravljen od tih slika, zamišljao sam da su to moji roditelji, braća, sestre... Htio sam promijeniti posao, pa sam popričao sa svojim najboljim prijateljem, Samijem.

Znali smo se dvadeset godina i znali smo da postoje stvari o kojima ne smijemo pričati: ne smije se kritizirati režim, čak ni najbližim prijateljima. Ali, ispričao sam Samiju što sam sve vidio i pitao ga što da radim.

Sami je bio svjestan što se događa iza zatvorskih zidina i nagovorio me da nastavim sa svojim poslom kako bi mogao dokumentirati smrti zatvorenika koji su umirali u mukama. Obećao mi je da će me podržati i tako sam nastavio još dvije godine.

Prije rata bilo je mučenja zatvorenika, ali oni su o tome govorili kada bi ih pustili iz zatvora. Režim je to i htio, da što više ljudi čuje te priče, da im budu upozorenje.

Nakon 2012. godine broj tijela se samo povećavao. Dosta njih nije moglo stati u mrtvačnicu, pa su ih ostavljali vani, na suncu. Znali su ležati okolo danima, trunuti i jele bi ih ptice. Radili smo svaki dan od osam do dva popodne, i onda opet od šest do deset navečer, jer ništa se nije moglo ostaviti za sutra.

Nekoliko puta tjedno odnosio sam fotografije Samiju. Kada bi bio sam u uredu kopirao sam slike na USB koji mi je dao i stalno sam se bojao da će netko ući i vidjeti što radim", ispričai je Cesar.

Organizacije za ljudska prava procjenjuju da je u zatvorima Assadovog režima od početka sirijskog konflikta završilo više od 215 tisuća ljudi, a o polovini njih njihove obitelji ništa ne znaju.

"Kad Assadova vlada padne budite sigurni da će pokušati uništiti sve dokaze"

"Jednom sam među tijelima primijetio da jedan od njih još živ. Tiho je disao. Pitao sam patologa što da radim, trebam li ga fotografirati. Bio je bijesan: “Kako misliš da je još živ? Što bi ja sad trebao napraviti? Sad moram mijenjati sve brojeve", ljutito je rekao.

"Kad Assadova vlada padne budite sigurni da će pokušati uništiti sve dokaze. Često sam se pitao zašto uopće sve slikamo, jer to su dokazi. Nisam stručnjak za politiku, ali mislim da to rade zato jer nijedna služba ne zna što radi ona druga.

Vojna policija je sve dokumentirala jer nikad nisu znali kada će im nešto trebati za vojni sud. Režim sve dokumentira jer ne žele da se zaboravi", rekao je Cesar.