Ako se zanemari rizik od prerane smrti uslijed nesreće ili ozljede, geni bi mogli imati znatno veći utjecaj na duljinu života nego što se dosad mislilo, pokazala je opsežna studija podataka o blizancima. Najnovija analiza, koju su proveli istraživači s izraelskog Instituta za znanost Weizmann, upućuje na to da je oko 55 posto razlika u duljini ljudskog života pod utjecajem gena, piše ScienceAlert.
To je značajno više od prijašnjih procjena koje su se kretale oko 20 do 25 posto, a u nekim su studijama padale i na samo 6 posto. Prema istraživačima, ovi nalazi utječu na naše razumijevanje genetskog starenja i potragu za genima koji su specifično povezani s dugovječnošću.
"Dugi niz godina smatralo se da životni vijek gotovo u cijelosti oblikuju negenetski čimbenici, što je dovelo do velikog skepticizma oko uloge genetike u starenju i izvedivosti identificiranja genetskih odrednica dugovječnosti", kaže molekularni biolog Ben Shenhar s Instituta za znanost Weizmann.
Svi načini na koje ljudski život može završiti mogu se podijeliti u dvije kategorije: unutarnje i vanjske. Unutarnje smrti uzrokovane su faktorima poput starenja i genetike, dok vanjske obuhvaćaju nesreće, zaraze i druge vanjske uzroke. Istraživači su željeli izračunati stvarni utjecaj vanjske smrtnosti na ranije prikupljene podatke.
U većini povijesnih podataka korištenih u ranijim studijama uzroci smrti nisu bili dovoljno detaljno zabilježeni, što je otežavalo razlikovanje različitih čimbenika. Zbog toga je ovaj tim analizirao podatke o tisućama blizanaca, uključujući i one o braći i sestrama odgajanim odvojeno, što prije nije bilo uzeto u obzir u studijama o nasljednosti životnog vijeka.
Podaci o blizancima ključni su za genetske studije jer odvajaju učinke gena od svega što dolazi nakon rođenja, poput životnih navika, prehrane i obrazovanja. Vanjski uzroci smrti izdvojeni su pomoću matematičkih modela smrtnosti koji sugeriraju da su smrti vjerojatnije unutarnje što je osoba starija.
Rezultati su se ne samo dobro podudarali s podacima iz stvarnog života, već je i nova procjena od 55 posto bliža postojećim procjenama o udjelu gena u objašnjavanju drugih aspekata naše fiziologije, poput visine.
"Tako visoka nasljednost slična je onoj kod većine drugih složenih ljudskih osobina i nasljednosti životnog vijeka kod drugih vrsta", pišu istraživači u svom objavljenom radu. Novo istraživanje ne opovrgava nužno ranije studije, ali sugerira da podaci koji su se prije koristili nisu pružili potpunu sliku odnosa života i smrti.
Istraživači sada nastoje provjeriti svoje zaključke na suvremenim skupovima podataka koji bolje razdvajaju različite uzroke smrti. Spoznaja da genetika ima tako važnu ulogu u određivanju životnog vijeka otvara pitanja o tome koji geni imaju najveći učinak i kako funkcioniraju – dva moguća područja za buduća istraživanja.
"Ako je nasljednost visoka, kao što smo pokazali, to stvara poticaj za traženje genskih varijanti koje produljuju životni vijek, kako bismo razumjeli biologiju starenja i potencijalno joj terapijski pristupili", kaže Shenhar.
Istraživanje je objavljeno u časopisu Science.