Foto: Hina
HDZ na primjeru Agrokora pokazuje kako je prava stranka, kako bi se u nas reklo, "crvenih". Kada je firma došla u probleme, umjesto da predstečajni ili stečajni postupak kažu svoje, oni su firmu u suštini nacionalizirali posebnim zakonom koji se odnosi samo na Agrokor.
Priča oko Agrokora i oko spašavanja Agrokora, jasno je, nema veze s ekonomijom. Ima veze samo i jedino s čuvanjem položaja i osiguravanjem etatizma – sustava gdje politika i političari vladaju svime, od gospodarstva do cijelog društva.
Hrvatska – socijalizam, a ne neoliberalizam
Nakon ovakvih riječi trećeg čovjeka države, jasno je – sve priče o nekakvom „neoliberalizmu“ u Hrvatskoj su potpuno promašene. Hrvatska ne da nema neoliberalizam, nego nema nikakve gospodarske slobode, važnim gospodarskim subjektima upravlja se izravno od strane politike. A kada je „bicikl ekonomija“ jednog Agrokora stala – politika se uspaničila. Ne zato što se „brinu za ljude“, kako vole reći, nego zato što se brinu za sebe i svoju moć utjecaja na privredu. Mogućnost da Agrokor ode u stečaj je nešto čega se politika grozila – ne zato što bi bilo otkaza i raspadnutih firmi (bit će ih i ovako – što nije profitabilno mora se zatvoriti), već zato što bi izgubila poluge vlasti.
Agrokor, jasno je, nikada nije bio kao neka prosječna privatna firma. Agrokor je bio firma koja je u ovom obliku stvorena od države te mažena i pažena od te iste države. Agrokor je bila firma koju su i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Porezna uprava, pa i režimske novine pazile i mazile, baš kako su se neke firme pazile i mazile u doba socijalizma.
HDZ-u možeš raditi svašta, ali im se iz glave ne može izbiti socijalistički način razmišljanja gdje njihovi prsti moraju biti svugdje: u sportskim društvima i na državnoj televiziji, a poglavito u privredi. Upravljanje iz središnjice stranke gospodarskim subjektima, kao nekada imenovanje direktora od stane partijskog komiteta, jedini je način na koji HDZ-može i zna funkcionirati. Zato su i otjerali strane konzultante, zato nije mogao proći Alvarez kojega je preporučio tada najveći vjerovnik, ruska državna banka Sberbank.
Lažna briga za radnika
HDZ je napravio upravo ono što će svaki pravi ljevičar napraviti: uzeti „zlom kapitalistu“ (Todoriću) imovinu, spriječiti da dođu neki „strani konzultanti“ (jer što oni znaju!), prikazati kako se bore za „malog čovjeka“ i radnika, premda bi ionako ono što vrijedi preuzeli drugi, a za ono što ne vrijedi ionako se ne mogu sačuvati radna mjesta. I konačno, donosi se poseban zakon kojim se firma de facto nacionalizira i politički postavlja povjerenik. Baš kako se nekada donosio poseban zakon za svaku priliku kada bi partija odlučila da treba napraviti neki izuzetak.
Kako sada državni Agrokor vodi političko imenovana osoba (nebitno koja i kojeg novog ćemo dobiti), događa se sve što se i inače događa s državnim firmama koje vodi politički predložena osoba. Sumnje na sve i sva, tko je angažiran, zašto, za koje novce. Dodatno, jedni imaju jedna rješenja, drugi druga. Zašto? Zato što je povijest par stotina puta dokazala: Država loše vodi firme. Država nije tu da upravlja privredom. Političari nisu tu da imenuju direktore. Da to nije tako – onda bi Njemačka Demokratska Republika blistala, a Zapadna Njemačka bi osjećala ispuhe Trabanta i Wartburga. Da država i političari dobro upravljaju firmama, onda bi Sjeverna Koreja sjala, a Južna bila u mraku. U konačnici, da je to tako, onda bi u doba Juge Rijeka bila poznata kao grad gdje Talijani dolaze kupiti farmerice i cipele, a ne da mi idemo u Trst.
Država nije tu kako bi upravlja privredom
Država, osim malog kruga djelatnosti koje su monopoli (autoceste, željeznička infrastruktura, dio energetike), jednostavno nema što raditi u privredi. Država, tj. politika nema što imenovati povjerenika u Agrokoru. Premijer se ne treba time baviti. Država nema što sa svojim ulozima raditi u jednoj Podravci, u jednoj INA-i i u stotinama drugih firmi. Sve to treba pošteno privatizirati, dati evo i radnicima dio dionica, ali država tu nema što imati uloge, sudjelovati u upravljanju, imenovati upravljačka tijela i tako dalje.
Posao države je omogućiti da cvjetaju tisuće i tisuće firmi i ako se jedna sutra raspadne, da njeni radnici mogu lako naći posao drugdje. Posao države je da stvara preduvjete, pazi, na ispunjavanje temeljnih propisa, no ne i da se petlja u poslovanje jer je svaki put isto – pođe na loše.
Ovo što se događa s Agrokorom upravo pokazuje da se Hrvatska ne može maknuti od socijalističko-etatističkog modela upravljanja privredom, gdje u ime nekog „višeg interesa“ premijer evo osobno traži kakvog upravitelja za Agrokor, kao da je head-hunter. Zamislite Njemačku gdje bi Merkelica tražila osobno direktora Mercedesa, ili Ameriku gdje bi Trump pregovarao o tome tko će biti glavni u Fordu, a onda još treći čovjek države nagovara dobavljače da kažu novinarima kako je to super!
Hrvatska politika ispunjava definiciju budale
Kažu da je ponavljati istu stvar više puta i nadati se drugačijem rezultatu definicija budale. Hrvatska politika ima očigledno sve karakteristike budale – 28 godina nakon što se rasuo cijeli svijet državnog upravljanja i državne intervencije, ovdje u Hrvatskoj se ne mogu sjetiti drugačijih rješenja nego voditi državu na isti način – posebnim zakonima donesenim za jednu firmu i politički imenovanim upravljačima.
Tko će uopće ulagati i otvarati radna mjesta u državi gdje je politika sve i sva, i gdje je važnije je li na vašoj strani vodeća stranka nego kako poslujete? Tko će ovdje gdje se izravno premijer i predsjednik sabora petljaju u firme uložiti svoje milijune i zaposliti par stotina ljudi?
Osnovna laž koju HDZ radi je glumljenje neke „građanske stranke“, štoviše demokršćanske stranke, umjesto da pošteno umjesto Tuđmana u središnjici istakne Marxa, Engelsa i Lenjina te kaže: „Da, volimo da je država sve i sva, volimo državno upravljanje, volimo velike poreze i socijalizam je model koji nas vodi i kojem težimo.“ Jer, u kapitalizmu, ako želite upravljati firmama, onda za svoj novac osnujete firmu ili kupite dionice i upravljate svojom imovinom. Upravljanje tuđom imovinom se zove socijalizam, a ova država je sa svojim političarima, činovnicima i mnogima drugima u biti gladna upravljanja i igranja tuđom imovinom. I zato nam je loše. Tko će poslovati u zemlji gdje svaka šuša na lokalnoj razini hoće pinku, a politički vrh ni manje ni više nego želi upravljati cijelim koncernima? Takav gospodarski model smo imali, imali su ga i drugi, i nije uspješan.
Koliko puta moramo ponoviti istu grešku, koliko nas još država mora preskočiti u razvoju, dok politika ne rasproda 1400 od 1450 državnih firmi i prestane se petljati u poslovanje. Koliko će se još ljudi iseliti dok politika nauči kako je njeno samo stvarati uvjete da poduzetništvo, od samostalnog obrtnika do onoga koji zapošljava 1000 ljudi cvjeta, i da su upravo političari sluge, a ne gospodari razvoja?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala