PROJEKT INDEX ŽELJA pokrenut je još 2011. godine, a kroz njega ste vi, naši čitatelji, već ispunili na tisuće želja djece i starijih iz domova diljem Hrvatske.
Sada priča ide dalje. Objavljujemo ispovijesti ljudi u teškim životnim situacijama kojima možete pomoći doniranjem hrane, odjeće, kućanskih uređaja, građevinskog materijala i sličnog.
Projekt počinjemo serijom reportaža iz potresom devastirane Banije u čijim selima smo pronašli desetak lica i zapisali njihove skromne želje.
Kako bi se one ispunile, potrebni ste vi koji ste toliko puta dosad pokazali da imate moć ostvariti sve ono što se na prvi pogled čini nemogućim.
ĐURO i Dragan Korać braća su iz Majskih Poljana. Za njih smo doznali od udruge HU Dobra volja. Povremeno im pomaže, koliko može, u nabavci osnovnih životnih potrepština jer svaki živi s 480 kuna mjesečno.
Znajući da sigurno postoji želja koju biste im mogli ispuniti, zaputili smo se prema sisačko-moslavačkom kraju.
Dragana smo nazvali s ceste da vidimo gdje su i možemo li ih posjetiti. Telefon je kratko zvonio. Nakon kraćeg predstavljanja uputi nas da se nalaze ispod bivšeg spomenika.
Kažemo da nismo iz glinsko-petrinjskog kraja i da ne znamo gdje je nekoć bio spomenik.
Đuro inzistira: "Kako ne znate gdje je bio srušeni spomenik? Dođite, mi vas ovdje čekamo", poruči umirovljenik.
A dobro kad je tako.
Skrenuli smo s glavne ceste, prošli žutu tablu "Majske Poljane", vozili nekoliko kilometara i nasred davno betonirane ceste ugledali komad kamena. Kvadratnog oblika, posred puta. Stoji na nekakvim stepenicama. Na njemu nema ništa. Samo goli masivni blok koji ni potres nije oštetio. Sunce je zalazilo tako da je samo s jedne strane bilo moguće sjediti u hladovini tog gigantskog ničega. Ondje smo ugledali dva starca.
Izlazimo iz auta. Tek što smo zaustili "Jeste vi...", Đuro pruža ruku, klima glavom uz "Jesmo, jesmo".
Premještaju se pod spomenikom, sklanjaju drveni štap i nude da sjednemo. Pristajemo. Desno od nas je Toi-Toi, iza njega same ruševine. Staklena balkonska vrata stoje uspravno, u ravnini ceste, a sve ostalo je neprepoznatljivo. Drvo, cigla. Na tone smeća.
Preko puta je višekatnica skraćena za glavu. Urušio se krov, popucali prozori. Nismo se približavali, ali statičar bi morao biti daltonist da joj ne da crvenu naljepnicu. Negdje između njih nalazi se šator Crvenog križa. Tu se dijeli hrana. Tu i tamo neka žena izađe s loncem u rukama.
Đuro i Dragan čude se našoj znatiželji. Oni su navikli na to sve, a ovdje i ne zalaze ljudi koji ne moraju, pa im nije jasno što nas to sad toliko intrigira kad su već tri mjeseca od potresa prošla i o njemu je sve živo ispisano, posnimljeno i fotografirano.
Pričamo o našem projektu Index želja. Đuro tek kratko kaže da je njegova želja da su svi živi i zdravi, a onda okrene glavu kao da želi da mu ne vidimo lice.
Stojimo u tišini. Mi ne znamo što bismo više pitali. Sunce prži. Dragan pripaljuje cigaru.
Đuro prstima stišće oči.
"Ne do bog nikome. To što je bilo. Ne znamo ni kako smo ostali živi. Ručali smo baš bili kad se to dogodilo", počinje priču starac.
Na ovoj fotografiji vidite što je od tog ručka i te kuće ostalo.
"Mali nam donio... Četiri kruha. Četiri kruha nam je donio, hranu za mačke i napolitanke. Naš mali. Izašao i poginuo. Niti 200 metara dalje. Zatrpala ga kuća. 22 godine. Svih ljudi koji su stradali mi je žao, ali maloga posebno. Njega sam volio. Zvao sam ga 'moj Darko'. Moj. On je meni bio moj. Duša me boli. Mi smo njemu davali, on nama. Tri i pol sata ga dvije mašine iskopavale. Ovakva spratnica ga zatrpala", govori Đuro pokazujući na onu veliku kuću bez krova.
Dragan uvlači dim pa se javlja: "Ja sam viknuo 'bježimo, potres'. Izašli van, sve ljulja."
U Majskim Poljana pet je života izgubljeno u prosinačkim podrhtavanjima tla. Njihov Darko tek je podigao kredit za tu kuću čiji se strop na njega srušio. Đuri i Draganu bio je poput sina.
Sve im je donosio što im je trebalo. A mi sad dolazimo i pitamo treba li im išta. Znamo da imamo dobru namjeru, znaju to i Đuro i Dragan, ali isto nas prevali osjećaj krivnje što smo išta pitali. Ono što zaista žele nitko od nas im ne može dati.
Skrećemo s teme.
Pitamo čemu služi neobični trokutasti kamen preko puta ceste. Je li to isto bio neki spomenik? Đuro i Dragan ne znaju puno o njemu, tek da je bio dio ovoga na kojem sad sjede i da je bio namijenjen palim borcima.
Googlamo. Na stranici SKD-a Prosvjeta nalazimo da je spomenik antifašistima u Majskim Poljanama podignut 1955. godine i da je netom nakon Domovinskog rata lokalna vlast naredila da se spomen-ploče uklone, a gornji dio sruši i baci na susjednu livadu.
Saznajemo da ga je dao podići zahvalan narod Majskih Poljana kao uspomenu svojim sinovima i kćerima, 119 stradalih boraca banijskih partizanskih odreda i 121 žrtvi fašističkog terora.
Istraživanje povijesti prekida Draganov glas. Kaže da su dobili svoju kutiju u kontejnerskom naselju u Glini. Ovih dana će preseliti. Pozdravlja nas Srećko, lokalni momak, on ih vozi gdje treba pa će im pomoći prenijeti ono malo čitavih stvari.
Potres ih je zatekao u kući njihova susjeda gdje žive već desetak godina. Braća su se rodila u ovom kraju, ali uoči rata su otišli. Kad su se vratili, našli su svoj dom spaljen do temelja. I kako nisu imali gdje, pitali su susjeda mogu li živjeti neko vrijeme u njegovoj kući. Dao im je dozvolu telefonom, rekavši kako on nema namjeru vraćati se. Prije par godina oglasio je prodaju nekretnine. Sada, nažalost, može prodati samo cigle.
Đuro i Dragan su tako opet postali beskućnici. Stari su i slabo pokretni. Bog zna da im treba svega živoga. Zamislite da živite od 480 kuna mjesečno. Presretni su ako nekome treba nasjeći drva za ogrjev, onda uskoče i zarade koju kunu.
Zato opet pitamo pa šta bude: "Dobro, momci, treba li vam išta, imate li neku želju? Bilo kakvu, samo kažite."
Pogledaju se. Dragan vadi kutiju cigareta, dodaje Đuri. Đuro pripaljuje. Šuti. A onda kaže: "Znaš šta mi donesi? Donesi mi sat. Onaj za mjerit vrijeme, pravi onaj, više ih nigdje nema, onaj šta se može navit da zvoni, na dvije nogare...", opisuje starac.
"Mislite, budilicu?" pitamo nesigurno.
"E to. Budilicu. To mi donesi", zadovoljno će Đuro. "A inače, imamo mi svega", kaže.
U to se javlja i Dragan sa svojom željom: "I cigara, eto, cigara nam fali. Duhan, cigara, šta god. Nemreš bez toga, bolje kruha ne imat."
A vi, ako želite ispuniti ove želje, ovdje se nalaze upute.
Kako pomoći Đuri i Draganu?
Njima će uvijek nešto trebati, svaki živi s 480 kuna mjesečno. Toliko netko potroši na izlazak u restoran. To je 16 kuna u danu. Osim financijske pomoći, treba im spomenuta motorna pila, ali i hrana te higijenske potrepštine.
ŽELJE ĐURE I DRAGANA
- srednja motorna pila
- sjekire cjepače od 2 kg
- budilica
- trajni pekarski proizvodi (tost, kruh u vrećici...), razne konzerve s hranom
- higijenske potrepštine (WC papir, šamponi, sapuni, vlažne maramice...)
- cigarete ili duhan
Đuro i Dragan nisu tražili novac, ali bi im sigurno dobro došao. Budući da nemaju žiro račun i da nam je jasno da bi uplata i podizanje novca za njih predstavljali nepremostiv problem, novac im možete poslati poštanskom uputnicom ili donijeti osobno. Za detalje nam se javite na mail.
ŽELITE POMOĆI?
Index će nastojati koordinirati pomoć svima kojima je pomoć potrebna, jedan po jedan slučaj.
Naši kapaciteti su ograničeni i u slučaju puno mailova, kojima se nadamo, nećemo moći odgovoriti svima.
Javite nam se ISKLJUČIVO ako ste u mogućnosti ispuniti neku želju u potpunosti.
Ako želite pomoći Đuri i Draganu, javite nam se na indexzelja@index.hr sa subjectom Pomoć za Đuru i Dragana.
U poruci kratko i jasno napišite što želite donirati s popisa želja. Ako želja još nije ispunjena, javit ćemo vam se i poslati upute.
Naglašavamo, nadamo se da ćemo dobiti puno mailova i da nećemo moći odgovoriti na sve. Molimo vas da nam to ne uzmete za zlo i da vas to ne spriječi da se javite i pokušate pomoći nekom drugom.