"ZAVRŠENO je, eto, suđenje u predmetu Pukanić - Franjić, uz krajnje bijedan rezultat: nema jasnoga motiva, nema nikakvoga naručitelja, nema razjašnjenja o ulozi Nikole Franjića u Pukanićevim javnim i tajnim poslovima. U konfuznoj optužnici, koja je izgrađena samo na iskazu krajnje sumnjivoga krunskoga svjedoka, već od početka je samo toliko jasno: Franjić je unaprijed izbrisan iz istražnoga interesa i predstavljen lažnom titulom šefa Nacionalovoga marketinga", napisala je u tekstu pod nazivom "Zašto ne vjerujem u Bajića, Karamarka i crnogorsku mafiju" objavljenom na portalu Oko novinarka i dugogodišnja suradnica ubijenog vlasnika Nacionala Ive Pukanića, Jasna Babić.
Činjenica da Franjić nije bio glavna meta egzekucije, piše Babić, ne znači da se uz Pukanića zatekao pukim slučajem, te navodi kako je Franjić "devedesetih godina radio za tajne službe, po zadatku emigrirao u Latinsku Ameriku, po zadatku se stavio Pukaniću na raspolaganje, pribavio lažne latinoameričke pečate za lažnu putovnicu Ante Gotovine, pomažući da se pred Haagom zataškaju njegovi ovdašnji jataci". Babić podsjeća kako su odmah nakon ubojstva "kuloarski optužili Mirjanu Pukanić i njezine tobožnje kokainske dilere, a svoj je obol teoriji dao bivši predsjednik Mesić, nastojeći stvar istodobno predstaviti kao teroristički čin i temelj za proglašenje izvanrednog stanja u Hrvatskoj".
"Ta stigma ludila, naime, usađena je u genezu slučaja Pukanić prije nego se razvio u njegovu likvidaciju. Podsjećam opet: sva ta zbivanja počinju skandalom s Mirjanom Pukanić, koja je strpana u ludnicu uz asistenciju etabliranih psihijatara i policijskih institucija. Budući da je riječ o zakonitoj supruzi Ive Pukanića - nasuprot mnoštvu njegovih ilegalnih partnera i partnerica - svađe oko nasljedstva još nisu završene.
Tko je sve imao razloga ubiti Ivu Pukanića?
Otkako se iz sektora novinarstva i tržišnoga izdavaštva premjestio u prostor izdavačkih tajkuna, koji ovise o HDZ-ovom političkom milosrđu, Pukanić je za sobom ostavio veću gomilu neprijatelja nego u vremenu Nacionalovoga obračuna s HDZ-ovim režimom. Novu beskrupuloznost tumačio je postignućem poslovne mudrosti: 'među zvijerima moraš biti zvijer'."
Ipak, nastavlja Jasna Babić, "Bajiću i Karamarku ni jednoga trenutka nije pao na pamet najlogičniji istražni smjer u svijetu koji počiva na medijskoj moći, nekretninama i crnim izvorima prihoda. O, da, crna blagajna također je postojala u Nacionalu, u količinama koje su bile dovoljne za isplatu desetak posto dionica na ruke".
Crnogorska duhanska mafija, piše Babić, "kojoj je Nacional tijekom 2001. i 2002. posvetio serijal članaka, postala je sljedeći najpodobniji naručitelj Pukanićeve egzekucije, jer je najudaljenija od hrvatske mafijaško-tajkunske scene i svake istražno-kriminalističke logike". "Osim toga, tako je atraktivno zvučalo, filmski i trilerski. Kako rekoše, mafija se Pukaniću osvetila za svjedočenje pred talijanskim istražiteljem Scelsijem. U toj završnoj teoriji nije bez važnosti da se jako sviđala novinarskoj struci: sjajno je služila u mitologizaciji novinarskoga rada kao istraživačkoga, pravedničkoga, junačkoga i opasnoga. U trenutku kada je novinarstvo palo na najniže grane sami sebi izgledali smo nekako super - vrijedni", ocjenjuje novinarka.
Ubili Pukanića, a one koji su najviše pisali o duhanskoj mafiji ostavili žive?!
Međutim, napominje, "o duhanskoj mafiji je Ivo Pukanić objavio najmanje tekstova". "Prvih nekoliko napisala sam ja, potom je serijal preuzeo Berislav Jelinić. Kada je u Italiji otvorena istraga, svo troje pozvani smo za svjedoke. Moje i Jelinićevo saslušanje bilo je zakazano za 8. rujna 2002. Poziv sam sačuvala, proslijedivši ga poslije Rajku Mlinariću, odvjetniku Slobodana Đurovića. Nadala sam se kako će pred sudskim vijećem dokazati i prokazati svu besmislenost Bajićeve konstrukcije, koja već dvije godine prikriva nevoljkost da se dozna istina o Pukanićevoj smrti: kakva je to mafijaška pamet da likvidiraju Pukanića, ostavljajući na životu dva autora i dva svjedoka?", zaključuje Babić.