Iran potresaju velike demonstracije protiv klerikalnog režima. Prosvjedi traju već drugi tjedan zaredom, potaknuti bijesom građana zbog kolapsa nacionalne valute i dramatičnog pogoršanja životnog standarda.
Val nezadovoljstva proširio se na više od 100 gradova diljem zemlje, dok vlasti odgovaraju represijom, uhićenjima i gašenjem interneta kako bi spriječile širenje informacija i koordinaciju prosvjednika. Iran je i potpuno odsječen od svijeta. Otkazani su letovi i otežano je telefoniranje s inozemstvom.
Sve je započelo 28. prosinca štrajkom trgovaca na povijesnom Velikom bazaru u Teheranu zbog strmoglavog pada vrijednosti iranske valute. Vrijednost nacionalne valute rijala prepolovila se u odnosu na dolar prošle godine, a inflacija je dosegla razinu od 40 posto u prosincu.
Ubrzo su uslijedili prosvjedi na sveučilištima, koje su vlasti pokušale ugušiti zatvaranjem institucija pod izlikom hladnog vremena. Međutim, iskra se već rasplamsala u širi požar, s nemirima u brojnim manjim gradovima, posebice na zapadu zemlje.
Na ulicama se čuju poznati povici poput "Smrt Diktatoru", usmjereni protiv 86-godišnjeg vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hameneija. A Ali Hamenei optužio je prosvjednike da djeluju u ime američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Zanimljiva je i uloga Trumpa, koji je ljetos bombardirao Iran, u cijeloj priči. "Ako Iran bude pucao na mirne prosvjednike i nasilno ih ubijao, kao što mu je običaj, Sjedinjene Američke Države priskočit će u pomoć", objavio je Donald Trump na društvenoj mreži Truth Social.
Prosvjedi su dodatno potaknuti pozivom prognanog princa Reze Pahlavija, koji živi u Washingtonu, a čijeg je oca svrgnula Islamska revolucija 1979. godine. On je pozvao Irance da "izađu na ulice i, kao ujedinjena fronta, izvikuju svoje zahtjeve".
Iako se na njegovog oca sad gleda pomalo romantičarski, treba reći da je vladavina posljednjeg iranskog šaha Mohammada Reze Pahlavija bila obilježena represijom i ugnjetavanjem građana. Pod njegovim režimom djelovala je tajna služba SAVAK, koja je postala poznata po svojoj opsežnoj mreži nadzora, represije i brutalnog mučenja političkih protivnika.
U tom kontekstu, pitanje povratka Reze Pahlavija ostaje krajnje neizvjesno i politički osjetljivo. Trump je kazao da se neće sastati s Pahlavijem te da "nije siguran bi li bilo prikladno" da ga podrži.
Ipak, jedno je jasno: pad aktualnog iranskog režima značio bi tektonsku promjenu, ne samo za Bliski istok, već i za globalni poredak.
Naime, Iran je danas ustrojen kao islamska država, odnosno politički sustav u kojem je vlast utemeljena na islamskom pravu, šerijatu, duboko ukorijenjenom u sve sfere društva. U praksi to znači da je riječ o represivnoj i nedemokratskoj državi, u kojoj je stvarna moć koncentrirana u rukama vjerske elite.
Iran se trenutačno nalazi u stanju ozbiljnog unutarnjeg kaosa. Tu se otvara ključno pitanje, može li ovaj val prosvjeda srušiti režim?
Treba svakako reći da ovo nisu prvi takvi prosvjedi. U Iranu se bilježi višegodišnji kontinuitet otpora, osobito među mladima. Posljednji veliki val prosvjeda izbio je 2022./2023. nakon smrti Mahse Amini, mlade žene koju je privela moralna policija zbog "nepravilnog nošenja hidžaba".
Najkrvaviji val prosvjeda dogodio se u studenom 2019. Prema izvješćima Amnesty Internationala i drugih organizacija, ubijeno je najmanje 300 ljudi. Bilježe se i veliki prosvjedi iz 2009., ali i 2017. godine.
Je li ovaj put nešto drugačije i može li doći do promjene? S tim smo se pitanjem obratili Vedranu Obućini, politologu i pročelniku Studijske grupe za Tursku i Bliski istok u Institutu za europske i globalizacijske studije.
"Ovo su jedni od najvećih prosvjeda koji su se dogodili u Iranu, ali koliko vidimo po snimkama, izgleda da su u rangu prethodnih prosvjeda. Kao i prije, i ovdje je povod bio jedan - gospodarska kriza.
Primjerice, u prošlim prosvjedima je narod stao u obranu ženskih prava, ali tome se nisu pridružili predstavnici bazara i malog i srednjeg poduzetništva, kao što i ovdje kasne mladi u pridruživanju prosvjednicima", rekao je Obućina.
Misli da je jedini recept za istinsku promjenu vlasti u Iranu isti onaj koji je mijenjao diktaturu šaha Pahlavija 1979. godine. "To je široki konsenzus svih dijelova društva i svih svjetonazora, koji može stvoriti jaku opoziciju vladajućima. To do sada nismo vidjeli u Iranu, pa je stoga 'pad režima' i dalje pod upitnikom.
Uzorak se ponavlja: jedan segment iranskog stanovništva demonstrira zbog određene ideje, pridruže im se mnogi drugi, mahom tražeći demokratske promjene, vlada reagira represivno, zatomi prosvjede i zatvori pojedince, a onda kreće u kozmetičku promjenu", naveo je.
"Primjerice, neformalno (a sada možda i formalno) ukidanje obvezatnog nošenja vela. Narod se time privremeno zadovolji, a vlast može nastaviti dalje. Ono što je ovdje različito jest to da je vlada priznala nesposobnost pa i čistu nemogućnost promjena, jer su im ruke više-manje vezane.
U tome su u pravu, jer su sankcije, loše upravljanje i kronična korupcija i nepotizam tijekom desetljeća dovela Iran na koljena, unatoč relativno dobroj proizvodnji koja se odvija unutar same zemlje", objašnjava.
Onog trenutka kada se počinje mijenjati socijalni populizam i kada vlada ne može dati ono što je uvijek prije davala, počinje ozbiljna kriza, ali to ne znači istovremeno da pada vlast", kaže.
Dotaknuo se američkih i izraelskih interesa.
"Kao i u proteklim prosvjedima, američki i izraelski interesi nastoje potaknuti što jače prosvjede, iako je sve to ad hoc, a potom izvlače iz 'naftalina' tragikomične osobe poput Reze Pahlavija, sina svrgnutog diktatora, poprilično tragične osobe koja je htjela biti padišah (šah nad šahovima), a bio je toliko "sposoban" da se cijela nacija okrenula protiv njega.
Taj "prijestolonasljednik" smatra da je Iran njegovo privatno vlasništvo, nije nikad imao namjeru ispričati se zbog diktature svog oca, već samo vidi svoj povratak na vlast. S druge strane, imamo okorjelu diktaturu mula, koja je potrošena i prestara, i za koju se smatralo da će prirodno otići pa će Iran disati punim plućima.
No, ti ljudi su poznati po svojoj dugovječnosti. Jedina osoba koja je unijela dašak demokracije u Iran u 20. stoljeću bio je premijer Mohammad Mossadeq, kojega su nakon Drugog svjetskog rata svrgnuli Britanci i CIA, ne u korist demokracije, već protiv nje. To su sve lekcije prošlosti kojih se moraju prisjetiti svi donosioci odluka", zaključio je Obućina za Index.