Je li Zapad opet prodao Kurde Erdoganu?

Foto: EPA

BAŠ KAD se činilo da će Turska trajno ugasiti ambicije Švedske i Finske da se pridruže NATO-u i tako se zaštite od onoga što je Rusija napravila Ukrajini, došlo je do novog obrata. 

Mnogi su očekivali da će zbog protivljenja Turske veliki summit NATO-a, koji se od utorka do četvrtka održavao u Madridu, završiti debaklom, bar kad je riječ o pridruživanju ovih dviju zemalja. 

Na kraju je ipak došlo do dogovora, Turska je prvog dana summita popustila i pridružila se ostalih 29 članica saveza u jednoglasnoj podršci za kandidaturu. Čelnici NATO-a u srijedu su i službeno pozvali Švedsku i Finsku da se pridruže savezu.

>> Švedska i Finska idu u NATO, Erdogan popustio

 

Američki predsjednik Joe Biden se tom prilikom javno zahvalio turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu u Madridu, "za dogovor vezan uz Finsku i Švedsku". Neimenovani američki dužnosnik rekao je novinarima u Madridu da je upravo Biden iza kulisa nagovorio Erdogana da popusti. “Turska je dobila što je htjela”, likovale su turske provladine novine na naslovnicama.

Erdogan tvrdio da su Švedska i Finska "dom terorističkih organizacija"

Podsjetimo, sve je počelo kad je početkom svibnja turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji se već godinama svađa s Europom i svojim autoritarnim tendencijama stvara sve veći jaz između svoje zemlje i ostalih članica saveza, šokirao saveznice u NATO-u i oštro se usprotivio kandidaturi Švedske i Finske za ulazak u taj savez. 

Otada je rezolutno ponavljao da je nemoguće da Turska podrži Finsku i Švedsku na putu za NATO jer su te skandinavske zemlje "dom mnogih terorističkih organizacija" i “zemlje koje uvode sankcije Turskoj". Erdoganova tradicionalno konfliktna i populistička, da ne kažemo siledžijska retorika odavala je dojam da je definitivno odlučio i da ga se ne može razuvjeriti.

"Sve dok je Tayyip Erdogan na čelu Republike Turske, definitivno ne možemo reći 'da' zemljama koje ulaze u NATO, a podupiru terorizam", izjavio je tako, koristeći simptomatično treće lice, novinarima krajem prošlog mjeseca. 

A budući da svaka odluka o proširenju Sjevernoatlantskog saveza mora biti donesena jednoglasnom potporom svih zemalja članica, odbijanje Ankare značilo je ništa drugo nego veto Helsinkiju i Stockholmu. 

Erdogan je mogao ono o čemu je Milanović sanjario

Sličan veto, da ne kažemo ucjenu, ovim zemljama htio je nametnuti i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, tražeći zauzvrat od međunarodne zajednice da prisili Bosnu i Hercegovinu na izmjenu izbornog zakona u korist predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata, ali za to nije imao podršku vlade Andreja Plenkovića, pa je morao odustati od svog kontroverznog plana. 

 

Iako ruski predsjednik Vladimir Putin, bar koliko znamo, nije imao ništa s tim, mogao je zadovoljno trljati ruke neslogom u NATO-u i neočekivanom preprekom za dvije razvijene, bogate i vojno snažne (s obzirom na svoju veličinu) europske zemlje, baš kad su se nakon desetljeća formalne neutralnosti odlučile pridružiti NATO-u.

Ipak, i tada je već Ankara iznijela Stockholmu i Helsinkiju tri uvjeta pod kojima bi bila spremna promijeniti svoj stav: da prestanu podržavati terorističke skupine u svojim zemljama, pruže jasna sigurnosna jamstva i ukinu zabranu izvoza oružja Turskoj.

No na koje to teroriste Turska misli? Ako ćemo stvari pojednostavniti do krajnosti, možemo dati odgovor od jedne riječi: Kurde. Ovaj narod, najveći na svijetu a da nema vlastitu državu, samo u Turskoj broji između 14 i 20 milijuna pripadnika, uz još otprilike ukupno toliko u susjednom Iraku, Siriji i Iranu.

Samo u Iraku imaju autonomnu pokrajinu Kurdistan, dok u Turskoj ne samo što nemaju nikakve autonomije, već se njihov nacionalni identitet, kultura, jezik i aspiracije za samoodređenjem desetljećima zatiru.

Kurdi su za Ankaru desetljećima bili "planinski Turci"

Štoviše, kemalistički turski režim, koliko god bio na glasu zbog svoje sekularnosti, sve do 1991. im je negirao samo postojanje kao zasebnog naroda, nazivajući ih službeno “planinskim Turcima” - na sličan način na koji su razni ruski režimi negirali i sad opet, s Putinom na čelu, negiraju postojanje Ukrajinaca kao naroda zasebnog od Rusa. 

No stvari, kao i obično, ipak nisu tako jednostavne. 

Foto: EPA

Naime, Turska optužuje ove dvije zemlje da podržavaju pripadnike kurdskih militantnih, odnosno separatističkih skupina, prije svega Kurdistanske radničke stranke (PKK) koja ima "snažnu, otvorenu i priznatu" prisutnost na njihovom teritoriju, pogotovo švedskom. Ankara smatra ovu skupinu terorističkom organizacijom i traži izručenje desetaka njenih pripadnika iz ovih dviju zemalja. 

Međutim, nije samo Turska ta koja smatra PKK terorističkom organizacijom. Istom su je proglasili i SAD, Velika Britanija, Europska unija i NATO. I zaista, PKK je, pod vodstvom Abdullaha Ocalana (dok nije uhvaćen i zatvoren 1999.) 1979. pokrenula i desetljećima vodila gerilsku borbu protiv turske vojske, policije i vlasti u Turskoj, s ciljem uspostave neovisnog i socijalistički ustrojenog Kurdistana koji bi obuhvaćao znatan dio istočne Turske. 

PKK je zaista pribjegavao terorističkim metodama

U sklopu te oružane borbe dugo je vrijeme koristila metode koje se zaista slobodno mogu nazvati terorističkima, od bombaških napada na vojsku i policiju do onih na civilne ciljeve.

PKK je, pod Ocalanovim utjecajem, u posljednja dva desetljeća odustao od traženja neovisnosti i zamijenio je vizijom regionalne autonomije po anarhističkim načelima takozvanog demokratskog konfederalizma. Unatoč tome i primirju koje je PKK sklopio s Ankarom 1999., 2009. i 2013., Turska je 2015. pokrenula novu ofenzivu i ubila tisuće kurdskih boraca i civila.

Tu se stvari dodatno kompliciraju jer Turska smatra terorističkom organizacijom i kurdsku Stranku demokratskog jedinstva, odnosno njeno vojno krilo, Jedinice narodne obrane (YPG) u Siriji, koju s razlogom drži za sestrinsku organizaciju PKK-a, iako YPG i PKK to (ne previše uvjerljivo) poriču. 

Međutim, SAD od 2015. aktivno surađuje s YPG-om u borbi protiv Islamske države, a pomogao joj je formirati i savez s određenim arapsko-sirijskim i nekim drugim manjinskim pobunjeničkim odredima pod nazivom Sirijske demokratske snage (SDF). Taj savez, odnosno njegovo političko krilo Sirijsko demokratsko vijeće, drži kontrolu nad sjeverozapadnim dijelom Sirije, koji tamošnja znatna kurdska manjina zove Rožava, a koju je uspostavio tijekom građanskog rata u toj zemlji. 

Amerika podržava kurdske pobunjenike u Siriji, Turska arapske

No Turska se aktivno uključila u rat na strani drugih pobunjeničkih skupina koje su se borile protiv ISIL-a, ali i protiv režima Bašara al-Asada, koji su u 11-godišnjem građanskom ratu vojno podržale i spasile Rusija i Iran.  

S ovim proturežimskim pobunjenicima (među kojima nikad nisu bili ISIL ni skupine povezane s Al Kaidom), koje je na kraju ustrojila u savez po imenu Sirijska nacionalna vojska, izvršila je nekoliko vojnih operacija na sjeveru zemlje, a 2019. je pokrenula novu operaciju zauzimanja dijela kurdskog teritorija, formalno radi širenja “sigurne zone” za izbjeglice koju je uspostavila na sjeveru Sirije. 

>> Zadužili su svijet, a zauzvrat su izdani i napušteni. Ovo je priča o Kurdima

Američke snage su se prije početka same operacije, na zapovijed tadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa, povukle s tog područja i tako praktički izdale svoje dotadašnje lojalne saveznike koji su bili ključni element na tlu u pobjedi nad Islamskom državom - od njene samozvane prijestolnice Rake do posljednjeg uporišta na granici s Irakom, gdje su poraženi u ožujku 2019. 

YPG, odnosno SDF je, bespomoćan pred nadmoćnim turskim snagama, bio prisiljen pozvati Damask, odnosno regularnu sirijsku vojsku da uđe na njihov teritorij i tako spriječi daljnje tursko napredovanje, nakon čega su Turska i sirijski saveznik Rusija dogovorile primirje u sklopu kojeg su se kurdske snage povukle s područja turske okupacijske, odnosno iz “sigurne zone”. 

“Imali su preko 11 tisuća poginulih. Da se SAD morao boriti protiv ISIS-a sam, vjerojatno bi imao tisuće mrtvih vojnika. Umjesto toga, imao je pet… Nema granica Trumpovoj izdaji", komentirao je tada za Index prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith.

Puč kao povod za progon "gulenističkih terorista" 

Švedska i Finska su tada, uz još nekoliko zapadnih zemalja, uvele embargo na izvoz oružja Turskoj, a Erdogan je sada iskoristio svoju moć veta u NATO-u da ih natjera da taj embargo ukinu. 

OSIM PKK-a, YPG-a i srodnih kurdskih organizacija, Turska optužuje Švedsku i Finsku i za zaštitu pristaša Fethullaha Gulena, islamskog propovjednika i nekadašnjeg Erdoganovog saveznika kojega krivi za organizaciju pokušaja državnog udara 2016. godine.

Ni do danas, međutim, nije potpuno jasno stoji li Gulen, odnosno njegov neformalni pokret iza ovog državnog udara, oko čega su obavještajne službe zapadnih zemalja poput Njemačke i Velike Britanije izrazile skepsu, ili je poslužio kao žrtveno janje Erdoganu za brutalne čistke u vojsci, sudstvu, obrazovanju i drugim javnim službama, uz desetke tisuća uhićenih i zatvorenih. 

Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg prošli je tjedan, vjerojatno da bi udobrovoljio Erdogana, naglasio da "Turska ima legitimne strahove za svoju sigurnost kada se radi o terorizmu, na koje NATO mora odgovoriti”. Švedska i Finska su također uvjeravale Tursku da osuđuju terorizam te da su spremne surađivati s njom po tom pitanju. 

Erdogan sad od Švedske i Finske traži izručenje "terorista"

"Naše je stajalište o PKK-u sasvim jasno. Europska unija skupinu smatra terorističkom organizacijom, s čime se slaže i Švedska. Švedska nije niti će biti utočište za teroriste. Nadležna tijela intenzivno će raditi na tome da izbace one koji bi mogli biti prijetnja sigurnosti te već postoji znatan broj slučajeva koji se trenutno procesiraju", izjavila je ovaj tjedan u Bruxellesu švedska premijerka Magdalena Andersson, očito pokušavajući uvjeriti Ankaru. 

Foto: Profimedia

Turski ministar pravosuđa Bekir Bozdag je, nakon dogovora u Madridu, izjavio da će njegova vlada “u sklopu novog dogovora od Finske tražiti izručenje šest članova PKK-a i šest članova Fetoa (kratica za ‘Fetullahovu terorističku organizaciju’, kako turska vlada zove Gulenov pokret), a od Švedske deset članova Fetoa i jedanaest članova PKK-a“.

Sam Erdogan je objavio tekst sporazuma koji je sklopio s Andersson i finskim predsjednikom Saulijem Niinistom. Odmah u prvoj od sedam točaka Finska i Švedska obvezuju se da neće pružiti potporu PKK-u i Fetou te da će najoštrije osuditi terorizam u svim njegovim oblicima i manifestacijama, a Turska da će zauzvrat pružiti punu potporu zemljama u borbi s prijetnjama njihovoj nacionalnoj sigurnosti.

U petoj točki Finska i Švedska obećavaju da će brzo i temeljito rješavati zahtjeve Turske za deportaciju ili izručenje osumnjičenih za terorizam, uzimajući u obzir informacije, dokaze i obavještajne podatke koje je dostavila Ankara. To, ipak, ne znači da će nužno izručiti osobe koje Turska traži.

"Crni dan u švedskoj političkoj povijesti"

"Znam da ima ljudi koji su zabrinuti da ćemo ih početi loviti i deportirati i mislim da je važno reći da uvijek radimo u skladu sa švedskim zakonom i postojećim međunarodnim konvencijama. Ako niste umiješani u terorizam, ne trebate se brinuti", ustvrdila je premijerka Andersson u intervjuu na švedskoj televiziji.

Predstavnici brojne kurdske manjine u Švedskoj nisu, međutim, krili svoje razočaranje i zabrinutost, unatoč pomalo dvosmislenom tekstu sporazuma. 

"Ovo je crni dan u švedskoj političkoj povijesti. Pregovaramo s režimom koji ne poštuje slobodu izražavanja ili prava manjinskih skupina”, rekla je za švedsku televiziju Amineh Kakabaveh, nezavisna švedska zastupnica i bivša borkinja kurdskih Pešmerga u Iranu. Ako se pita Ankaru, i ona je možda “teroristkinja”, iako ne pripada PKK-u. No zato je još u studenom tražila od premijerke Andersson veću podršku Švedske sirijskom YPG-u i PYD-u.

“Nadam se da će Švedska ući u NATO s istim pogledom na demokraciju i ljudska prava kakav je imala prije”, komentirao je pak istaknuti kurdsko-švedski autor Kurdo Baksi. Glasnogovornik švedske Lijeve stranke za vanjsku politiku Håkan Svenneling otišao je još dalje i opisao sporazum s Turskom kao “sramotnu odluku”, prenosi portal Politico.eu.

Njegova stranačka kolegica Ulla Andersson nazvala je to “prodajom (Švedske) Erdoganu”. Kritike švedske ljevice ipak treba uzeti s rezervom budući da su oni i inače bili protiv pristupanja NATO-u. 

Nema zemlje za Kurde

No u svakom slučaju, sporazum o pristupanju NATO-u dao je Turskoj znatnu moć nad Finskom i, pogotovo, Švedskom. Tu bi moć Erdogan zaista mogao iskoristiti za proganjanje svojih političkih protivnika koji su potražili utočište u ovim zemljama.

Iako se optužbe o kurdskom terorizmu ne mogu automatski odbaciti, jasno je da ih Ankara cinično koristi za progon kurdske oporbe i aktivista općenito, o čemu najbolje svjedoči činjenica da je bivši predsjednik legalne kurdsko-turske Narodne demokratske stranke (HDP), Selahattin Demirtaş, od 2016. u zatvoru zbog govora u kojem je pozvao na mirne prosvjede zbog navodne povezanosti turskih vlasti s ISIL-om.

A mnogim Kurdima koji podržavaju autonomiju, unutar i van Turske, ostaju gorak okus i dojam da su još jednom izdani i žrtvovani u geopolitičkim igrama. Dok se Ukrajina bori za svoju egzistenciju i ima potpuno opravdanu podršku Europe, “kurdsko pitanje” ostaje fusnota za neko drugo, politički oportunije doba. 

Pročitajte više

 

Pročitajte više