PREKJUČER je na sjednici Sabora Ingrid Antičević-Marinović iznijela prijedlog o donošenju saborske deklaracije koja bi hrvatski jezik zaštitila od anglizama. Pridružio joj se i HDZ-ov Petar Selem, pa ovaj put imamo istinsko ujedinjenje hrvatske političke desnice i ljevice u zajedničkom stavu protiv napada na hrvatski jezik.
Iako prijedlog saborske deklaracije nije onako radikalan kao neki postojeći zakoni u drugim zemljama, problem je u tome što HDZ i SDP sa svojim sumanutim idejama nipošto nisu usamljeni na hrvatskoj lingvo-fašističkoj sceni.
Dapače, apeli za očuvanjem čistoće i netaknutosti hrvatskog jezika i danas su vrlo česti, a sama polemika o obrani nacionalnog jezika od prodora barbarskog engleskog, osim što je ujedinila HDZ i SDP, vrlo uspješno ujedinjuje desno konzervativni s onim queer-ljevičarskim intelektualnim miljeom.
"Imamo državu, gubimo jezik"
Vrlo nedavan primjer upozoravanja od napada engleskog na mali hrvatski imamo u članku jezikoslovke Nives Opačić iz 2007. Nives je prije godinu i sitno u časopisu "Jezik" objavila članak "Prodor engleskih riječi u hrvatski jezik", a u njemu se požalila na "apsurd" činjenice da Hrvati sada, nakon toliko stoljeća, konačno imaju svoju državu, "u kojoj gube vlastiti jezik".
Nije to prvo takvo upozorenje poznate jezikoslovke. Osim što je krajem 2006. objavila knjigu "Hrvatski u zagradama" (nekakav polemički zbornik neadekvatnih i nepotrebnih tuđica u medijima), ona se ove godine u Glasu Koncila osvrnula na to kako je u redu koristiti engleski za riječi za koje u hrvatskom nema izraza, ali kako je naprosto užasno što "vidimo da oko nas sve vrvi od "shopova", kao da mi nemamo ni trgovine ni prodavaonice! Idemo u šoping, a zašto više ništa ne kupujemo?!". Gđa. Opačić protivi se pidžinizaciji hrvatskog, vidljivoj u primjerima "nakaznih" konstrukcija kao što je "šopingirati". Stavljen na margine komunikativnog kanala, hrvatski se po njoj sada u medijima i doslovno stavlja u zagrade, kojima se objašnjava pidžinske izraze.
Ingrid je takav proces u Saboru opisala prepričavši kako su "oni koji su u inozemstvu zaboravljali svoj jezik pa kod kuće govorili, 'ja ću te suportat' nekada bili predmet sprdnje". Danas su, pak, po tvrdnjama domaćih čuvara autentičnosti hrvatskog, takvi izrazi do te mjere prisutni da već ugrožavaju samu srž hrvatske kulture.
Slijepo praćenje trendova
Živana Morić, još jedna autorica brojnih "polemičnih" tekstova o hrvatskoj kulturi i jeziku, zapitala se u osvrtu na Opačićkinu knjigu u Vjesniku doživljavaju li "hrvatski slijepi obožavatelji svjetskih trendova" samo engleski i, što je vjerojatno najbolnije svim braniteljima digniteta zaostalosti jezika, njegovu američku inačicu dostojnima "uzvišena statusa službenog jezika u globalizirajućemu svijetu?"
Nives Opačić navela je u intervjuu (novinskom razgovoru?!) Glasu Koncila svoja iskustva sa stranim studentima. Začuđeni činjenicom da Hrvati koriste strane riječi tamo gdje imaju svoje, oni su, onako socrealistički pitali "a tko je to dopustio?". Tko uopće može dopustiti ili ne dopustiti bilo kakav razvoj jezika?
HAZU-style paranoja
Zanimljivo je što Opačić, zajedno sa svojim socrealističkim izdavačima iz Hrvatske sveučilišne naklade, pobočni hobi-lingvisti kao Morić koji tekstove objavljuju u kulturnim rubrikama novina (gdje je queer-ljevičarenje prirodno stanje stvari), kao i salonski ljevičari kao Ingrid, u ovom slučaju dijele vrlo sličan stav s paranoičnim etno-desničarima iz HAZU-a.
HAZU se, doduše, ne bavi toliko zaštitom hrvatskog od engleskog, koliko ga neumorno štiti od srpskog. Tom institucijom je već toliko zavladala manija proganjanja da sad "napore" za ponovnim uvođenjem srpsko-hrvatskog vide u svakom grmu. Tako se, primjerice, užasno boje direktiva za prevoditelje u EU, tvrdeći kako će one skoro pa instalirati novu Jugoslaviju.
Ipak, i Opačić i Morić i Matica Hrvatska HAZU i sveučilišni krugovi uporno upozoravaju na nacionalni identitet koji se gubi nestankom čistoće jezika, jer je jezik sastavni dio tog identiteta. Tako Morić piše "Zanos devedesetih, kada smo sa stvaranjem hrvatske države osvajali i jezičnu slobodu, duboko svjesni važnosti hrvatskoga jezika kao neprijeporne odrednice nacionalnoga identiteta, kao da se istopio pred kušnjama novoga vremena", što zapravo sažima cijelu stvar.
Jezik ne čini nacionalni identitet
Jedino što hrvatski jezik nije neprijeporna činjenica nacionalnog identiteta, nego samo sredstvo razmišljanja i komuniciranja, a Ingrid i Selem u stvarnom svijetu ne moraju odigrati ulogu Ivana Kukuljevića-Sakcinskog u Saboru novog milenija. Dapače, sama ideja o jeziku kao dijelu nacionalnog identiteta rođena je u vrijeme njemačkog romantizma, a u svojoj je biti duboko totalitaristička. Tako da je razumljivo zašto je ona bila sastavni dio medijskog diskursa u 90-ima, ali kako shvatiti to da je tako prisutna danas?
Ingrid i Selem se u svojim argumentima pozivaju na francusku tradiciju čuvanja svog jezika, tvrdeći kako Francuzima nitko ne može osporiti zaostalost. Pa ipak se kod Francuza ne radi u običnom čuvanju jezika od stranjskih utjecaja, nego o zakonskom aktu koji predviđa novčane kazne za medije koji koriste engleske riječi tamo gdje je vlada propisala francuske. To je notorni primjer nacionalne zaostalosti. U Mađarskoj je situacija malo smirenija, njihov zakon donesen krajem 2002. nije puno više od podilaženja jezičnim konzervativcima.
Jezik, po svojoj prirodi živa stvar u neprestanom razvoju, ne može i ne smije se kočiti naredbama institucija koje ga ovako i onako koriste kao arhaično sredstvo kojemu funkcija nije komuniciranje, nego skrivanje jasnog i nedvosmislenog izričaja. Treba shvatiti kako razlog za uvođenjem anglizama, pa čak i onih pidžinskih izraza u hrvatski, nije nepismenost, nego jednostavna činjenica da je engleski nepodnošljivo precizniji i spretniji od tromog i u 16. stoljeću zaostalog hrvatskog, a da su nasilni pokušaji institucionalnog udara na engleski najobičnije koketiranje s fašizmom u svojoj najvulgarnijoj formi.
Jovan Dragišić