Foto: Hina, Index
KADA bih neku riječ morao izabrati kao riječ godine hrvatskog političkog prostora – bila bi to 'jedinstvo'. O jedinstvu smo se naslušali posljednjih godinu dana za barem četiri života, na rubu smo izljeva slatkog jedinstva u mozak.
Prvo ju je u suvišku rabila Kolinda Grabar-Kitarović u predsjedničkoj kampanji, onda je o jedinstvu počeo i ranjeni Božo Petrov.
Kod Kolinde je stvar koliko-toliko imala smisla, jednim je udarcem ubila dvije muhe – pričom o jedinstvu otvorila se centru nastupajući retorikom drugačijom onoj ekskluzivističkoj, inherentnoj lokalnim paleodesničarima, a desnicu je u definiciji privukla samom riječju, naime ista je sinonim za predsjednika Tuđmana, dane ponosa i slave itd.
Božo Petrov pak nema praktičnopolitički alibi za svoje 'jedinstvo', on je tek sanjar. Ovdje neću kritizirati njegovu osobu, nego se držati onoga što sam rekao u prijašnjim tekstovima – ma da u ovim pregovorima bio i najizgubljeniji u svemiru – nema još nijedan realni krimen na duši kao konkurenti mu, te već zbog toga zaslužuje drugačiji tretman.
Jedinstvo ću napasti na četiri razine.
Prvo, u terminološkom smislu jedinstvo je jedna od onih riječi koje imaju apriori dobroćudan prizvuk. Kolačić, baka, pčelica ..jedinstvo. Sijaset pitanja koje sama riječ krije ne odaje se lako.
Jedinstvo nekih ili sviju? Jedinstvo 'koje se podrazumijeva', ili ono uz autorizaciju svakoga njime obuhvaćenoga člana? U potonjem slučaju – što sa onima koji ne uđu u jedinstvo? Amputacija?
I najindikativnije - snose li troškove ili probitke jedinstva svi u jednakoj mjeri, ili ne?
Drugo, ljudsko društvo nije puno uljuđenije od životinjskog svijeta. Ljudi se razlikuju na n polja, od najbazičnijih stvari poput one kako vrednuju ljudski život do pudinga koji jedu. Tu jedinstva nema, tek borba do posljednje pećine.
Treće, kada pak pričamo o nešto pristojnijem, u države organiziranom životu društva, pričamo o liberalnoj demokraciji. Ne treba smetnuti s uma da je relativno miroljubiva koegzistencija kako različitih društava, tako i grupacija unutar društva - novina! Tek posljednjih nekoliko desetljeća imamo prilike uživati u njoj, a držimo da je to nešto 'normalno', ta tko bi pomislio da je ikad bilo drugačije?
Tek liberalna demokracija nije jedinstvo. Ona je mehanizam projiciranja društvenih razdora (koje bi se inače rješavalo kamom) u svijet politike. Da, razdora. Uz istodobno poštovanje onog (liberalnog) minimuma ispod kojega se ne ide – nitko ne bi trebao moći izglasati da se nekome otuđi primjerice pravo na život ili pravo na izgovorenu i pisanu riječ. Tj. sustavi u kojima živimo ne da nisu koncipirani kao jedinstvo, nego su institucionalno uljuđeni međusobni obračun. Tko gubi ima se pravo ljutiti, ne i reagirati snajperom.
Naivci kažu da jedinstva stupaju na snagu u ratovima, u slučaju agresije jedne države na drugu. Tko god to kaže, ne zna ništa o životu. Čak i u tobože najsvetijim trenucima jednoga naroda, kada neprijateljska čizma preseže na njegovo tlo – nema jedinstva. Imaš manjinu koja se bori i riskira sve, kalkulantsku 'tihu većinu' koja želi sačuvati živu glavu, te drugu manjinu koja drži figu u džepu i spremna je paktirati sa pobjednikom, ma tko on bio.
Četvrto i po našu malu Hrvatsku najvažnije – jedinstva tek nema (i ne smije biti!) u malim, sabijenim, zaduženim, rentijerskim, interesnim skupinama porobljenim banana-državama, malim barama sa puno krokodila.
Kad maske padaju
Tu maske padaju, tu priča o jedinstvu nije neko naivno prizivanje logorske vatre oko koje ćemo se svi okupiti , jesti šećernu vunu i titrati na ritmove malog instrumenta – nego PR trik za održanje statusa quo.
Čak ovo ne treba svoditi na neku epsku borbu 'države' i 'tržišta', jedinstva nema ni unutar tih struktura. O kojem jedinstvu možemo pričati u slučaju mladog potplaćenog liječnika u nekoj raspadajućoj državnoj bolnici, koji ima tješiti ljude s tumorskim bolestima, te neke nesretnice u državnoj Agenciji za očuvanje jednoroga?
O kojem jedinstvu možemo pričati u slučaju malog poduzetnika koji bije ljuti boj sa birokratskom flajšmašinom da bi na kraju mjeseca bio na slavodobitnoj nuli, i nekog uguza u paraprivatnoj firmi kojem njegovi pajtosi u resornom ministarstvu delegiraju sve poslove?
Možemo i o generacijama – gdje je jedinstvo između mladog čovjeka kojega čeka otplaćivanje onoga što su mu u nasljeđe ostavili 'socijalni partneri', kojega čeka konobarenje po Jadranu ili Irska i slanje crkavice ćaći i staroj majci, te armije penzionera koja je 40 godina odlazila sa fiktivnih poslova prema fiktivnim kriterijima u fiktivne mirovine, a sada želi socijalne transfere, želi taj heroin, odmah?
Neki u našoj maloj Hrvatskoj žive Kaliforniju, neki Pakao. Potonji su nerijetko u službi prvih, te je to korijen svih zala. Stoga, kada Božo kaže jedinstvo, ne misli loše, no ne zna da ima posla sa zmijama.
Jedino jedinstvo koje si Hrvatska može priuštiti u ovom trenutku je ono između svih elemenata produktivne klase, u najširem smislu. Od kumice sa placa, preko rumenog obrtnika, marljivog namještenika do medicinske sestre. Sve ostalo je sviranje nježniku.
Istinsko jedinstvo nastupa tek kada finalno zatvorimo oči, u smrti smo jednako bijedni i nemoćni. A i to je u znaku upitnika.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala