Cijeli intervju zapravo ne daje bitno drukčiju sliku od ulomaka koji su se dosad mogli vidjeti. Stanković tijekom razgovora inzistira na konkretnim slučajevima, a Kusturica bježi u eterične, polumistične sfere, te se na trenutke čak i poziva na svoje monumentalno stvaralaštvo.
Cijela Kusturičina retorika zvuči kao nekakav čudan amalgam new age filozofije i dobro poznatih mitova o bjelosvjetskim zavjerama. Tako Kusturica svoju kuću u Mokroj Gori naziva mikroekonomskim konceptom, koja ujedinjava ideju o dinarskoj kući s konceptom samoodrživosti, dok istodobno navodi kako je dobro što globalizacija nije organizacija, jer bi ju CIA ili netko drugi odavno uništio.
Svoje odbijanje osude Miloševića Kusturica opravdava temeljnom ljudskom slobodom. Ljudska autonomija javlja se "u transmisiji između mnogobožačkog ka monoteističkom svjetonazoru", kaže Kusturica, bez da pretjerano objašnjava svoju tezu. "Prema tome, što me više guraš da Miloševića osudim, to ja više neću", kaže on. To bi bila možda čak i zanimljiva zafrkancija, kad se ne bi radilo o malo ozbiljnijim stvarima. S druge strane, navodi Kusturica, one je "Miloševića još 1996. nazvao čovjekom koji nije u stanju koji može voditi supermarket, a ne državu", ali se to prigodno zaboravlja.
Nismo puno izgubili
Ostalo je manje više poznato. Kusturica nije pristao na razgovor u kojemu će ga se osuđivati za ispijanje viskija s Miloševićem tijekom genocida u BiH zato što ne želi razgovarati na taj način. Njegov odnos s Miloševićem evoluirao je od jednog vremena kad je smatrao da Milošević i nije takav negativac kakvim ga se prikazuje, dok kasnijeg odnosa, koji baš i nije stigao objasniti.
Tijekom cijelog razgovora Kusturica je pokušavao, iako nije uspio baš detaljno uvesti i elemente kao što su utjecaj CIA-e na događaje u svijetu, europska želja za regionalizacijom Balkana i slične elemente dobro poznate mitologije o utjecaju stranih sila na nesretne balkanske narode.
Sve zajedno, jedina šteta u prekidanju razgovora je u tome što nismo imali priliku Kusturicu više puta vidjeti u naletima samoljublja, kao kad je Stankoviću objašnjavao što to znači pobijediti na festivalu u Cannesu, pa ga je pitao "Znate li vi kakav je to osjećaj?".