OVO više nisu klimatske promjene, ovo je klimatski kaos. Svijet je blizu scenarija bez povratka, a za to je kriv isključivo - čovjek. Dio je to pesimističnog upozorenja UN-ova Odbora za klimu.
Nikad detaljnije izvješće temelji se na više od 14 tisuća znanstvenih studija, a opisano je doslovno kao crveno upozorenje za čovječanstvo.
Što nas čeka i možemo li i kako zaustaviti kaos koji smo sami stvorili? Za RTL je to komentirala Lidija Srnec s Odjela za praćenje klimatskih promjena i biometeorologiju pri Državnom hidrometeorološkom zavodu.
Znanstvenici mahom nisu iznenađeni. Ima li nekih dijelova koji su alarmantniji nego što ste očekivali?
Ja sam samo kratko vidjela materijale koji su pušteni u javnost. Iz njih, ono što sam uspjela pročitati i preslušati presicu, ne - nije me iznenadilo. Rezultati su očekivani s obzirom na to da radim u području klimatskog modeliranja...
Očekivano su dramatični...
Očekivano su dramatični, da, ne očekuje nas baš lijepi scenarij ako nešto ne promijenimo. Ono što je istaknuto je da je definitivno čovjek kriv za ono što se dešava i što će uslijediti. Dakle - možemo djelovati.
Jedna od činjenica je i da se Europa brže zagrijava od drugih dijelova svijeta, dakle to je nešto što je mene osobno iznenadilo.
Zanimljivo je što postoji pet scenarija, ali u svima njima idemo prema zatopljenju od 1.5 stupnjeva, i to već do kraja stoljeća, možda i puno prije.
Da bismo znali što nas očekuje u budućnosti, jedini način je koristiti klimatske modele koji jednadžbama opisuju stanje u atmosferi. Oni se konstantno poboljšavaju jer to nisu savršeni alati, ali su jedino čime možemo predvidjeti.
Ulaz u model mora biti procjena kako će se mijenjati emisije i koncentracija stakleničkih plinova. Ovisno o tome onda se rade scenariji klimatskih promjena. Ako smanjimo emisije i koncentracije stakleničkih plinova, imat ćemo taj niži scenarij, a ako ništa ne promijenimo ili ih čak povećamo, imat ćemo tzv. pesimistični scenarij. Upravo je to, od najoptimističnijeg do najpesimističnijeg, tih pet scenarija, što nas očekuje. Posljedično s time se mijenja i temperatura koja, treba reći, neovisno o primjeni scenarija, uvijek pokazuje do kraja stoljeća trend zatopljenja.
Sama temperatura nije jedini parametar u atmosferi, to je vrlo složen sustav, utječe i na oborine, hidrološki sustav, sve je to zajedno jako povezano i onda to globalno zatopljenje, o čemu govorimo, utječe na sve ostalo.
Čak i u najblažem scenariju ekstremne vremenske pojave kakve smo ovo ljeto vidjeli, poplave, požari, pa i tornado u Češkoj, bit će neizbježna pojava.
Da. I dosadašnja IPCC-ova izvješća su govorila da je za očekivati češće i dugotrajnije ekstremne pojave. Aktualan primjer su toplinski valovi koji utječu na zdravlje ljudi, turizam, osjet ugode... Može se očekivati da će oni u budućnosti biti još češći i intenzivniji i dugotrajniji.
U tom kontekstu, ne čini li vam se da se političke odluke donose presporo?
Da, radi se o klimatskoj krizi. Ono što je nedavno usvojeno na nivou Europe je strategija niskougljičnog razvoja, odnosno nulte neto emisije, koja bi se trebala doseći negdje 2050. godine. Ako to uspijemo napraviti, onda smo na dobrom putu prema blažem scenariju. Međutim, možda bi bilo dobro da sve vlade izađu iz zone komfora i da prestanu razmišljati politički i da počnu primjenjivati ono što im znanstvenici govore, dakle da utječu na neke strategije i primjenjuju akcijske planove.
Kako zadržati ovu temu u fokusu javnosti? Kako postići da javnost ostane trajno zainteresirana za klimatske promjene?
Možda češćim upitima prema struci i možda manjim alarmiranjem. Kad neki klimatolog objasni što se dešava, onda je to možda lijepo objašnjeno i pokušavamo uvijek na laički način objasniti da ljudi shvate, no onaj katastrofični naslov na početku ljude bombardira i onda su neki automatski protiv toga, misle da to nije istinito, dok drugi to možda doživljavaju preopasnim. Treba na jedan adekvatan način predstaviti to javnosti, kontinuirano, jer svi mi vidimo što se događa oko nas i da to nije baš najbolje.