Živimo u civilizaciji koja je toliko postala pažljiva i osjetljiva prema religiji da je to gotovo pa bogohulno. Čitali ste i vi o onim hinduističkim redovnicima (sadhu) radi kojih su Francuzi maknuli zaposlenice Eiffelovog tornja kako se ovi ne bi slučajno sablaznili. Jer u toj specifičnoj verziji hinduizma moraju se čuvati svakog kontakta sa ženama. Svjetovna, štoviše, feministička Francuska, usred post-postmoderne 2026. godine.
Pazi na hinduse
Čovjek se može, naravno, zapitati kako su uopće došli do Eiffela, a da nisu sreli neko žensko čeljade. I što će oni tamo ako se toliko boje da će ih lascivne žene zavesti s puta jedinstva s Brahmom? Mogli su kao onaj legendarni grčki monah jednostavno doživotno ostati u svoja četiri samostanska zida i nikada ne doživjeti napast kakvu žene predstavljaju praktički u svim bitnim religijama (o čemu sam svojedobno i pisao).
No, još su me više od tih hinduističkih pahuljica naljutili Francuzi koji su odlučili na najbezvezniji način pogaziti svoj sekularizam, namjesto da su vjerskim čistuncima lijepo objasnili kako u normalnoj civilizaciji žene podjednako vrijede i nećemo ih micati kad se nekome ne dopadaju.
Nažalost, to nisu napravili i svjedočili smo još jednom fenomenu popuštanja religiji baš tamo gdje ga ne bi smjelo biti. Opet se mislilo na to kako ne uvrijediti te posebno osjetljive vjerske osjećaje, makar se mi odrekli svega onoga za što stojimo kao društvo.
Pazi na pravoslavce
Ovih dana sahraniše Ratka Mladića kao velikog heroja, patriota i kršćanina. Jezikovu juhu zbog očite potpore države slavljenju ratnog zločinca sasvim je zasluženo dobio predsjednik Vučić.
A je li tko što rekao o Pravoslavnoj crkvi i o Porfirijevom govoru nad krvnikovim odrom?
Koliko god da sam svjetovan, nemam problema s time da crkvenjaci pokapaju koga god hoće. Istina, neće pokapati samoubojice, a opelo će držati masovnim ubojicama, no, hajde, takva im teologija. Znam da će u takvim prilikama svećenik obavezno govoriti o milosrdnom Bogu koji će na kraju vremena suditi žive i mrtve, sve je to već uobičajeni repertoar kad sahranjujete nekoga tko, recimo to blago, nije baš bio svetac. No, Porfirije je u tom govoru otišao puno dalje, proglasivši Mladića zapovjednikom koji je, citiram, „podneo žrtvu i položio život za slobodu, odbranu i opstanak svoga roda.” To su fraze koje se u kršćanskoj teologiji obično koriste za opis službe Isusa Krista, a vi samo ocijenite koliko pristaju generalu koji je na đavolji oltar rata prinosio živote civila i zarobljenika.
Neki se mediji nisu sustezali u kritici Porfirija, javili su se i oni pametniji među nama. Od političara, naprotiv, sveopći muk (osim Tonina Picule), ne diraju u vjerske svetinje, pa čak ni kad su od samih vjernika obesvećene.
Porfirije, a ne Vučić
Nekoć sam o Porfiriju pisao odmjereno, tek je bio postao patrijarh, a u Zagrebu se navodno – kako su mi dobronamjerni ljudi govorili – pokazao prijateljem našeg naroda. Sad je prilično jasno da je i on dio one šire priče Srpske pravoslavne crkve u kojoj su nacionalne vrijednosti bitnije od vjerskih. I to se tamo nametnulo kao vladajući narativ te zagospodarilo umovima većine ljudi koji ni dan danas ne znaju ni temeljne ideje kršćanstva, ali znaju gdje bi se trebale prostirati zemaljske granice Nebeske Srbije.
Možemo se na Vučića ljutiti koliko hoćemo, no, tamo na vlast mogu doći i opstati samo oni koji makar verbalno daju potporu politici koju zagovara njihova Crkva. Čak je i Đinđić ušao u to kolo uvodeći vjeronauk u škole. Danas sutra kad ode Vučić, izborima ili tko zna već kako, i dalje ostaje ona ekipa bradatih tipova u mantijama koje je u njihovoj tisućljetnoj povijesti mogao zauzdati samo Tito. I narod ostaje zauvijek zarobljen vlastitom mitologijom, nekakvim svetosavljem (koje i nema baš previše veze s čovjekom po kojemu se zove) i to je kontekst u kojemu nakon jednog Vučića može doći samo Vučić 2.0.
Nitko ne veli da se treba svetiti jednoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj (to bi bilo vrlo zlobno zaključiti), nego da netko od svih tih uvaženih političara koji kritiziraju Srbiju treba reći i koju oštru protiv sveg onog duhovnog zagađenja koje je tamošnjem društvu donijela Srpska pravoslavna crkva. Bez krzmanja, bez rukavica (osim onih boksačkih).
Čuvajte katolike
I ne želim sad čuti bijesne katolike koji jako dobro vide brvno u očima pravoslavaca, a za svoje oko misle da možda ima tu i tamo koji trun. Sjetite se svojedobnog dočeka „našeg” generala Kordića, doduše, živog, ali isto tako pravomoćno osuđenog za ratni zločin (i sad mi nemojte dokazivati da je on manji zločinac od Mladića). Te 2014. godine njega je prigrlio biskup Košić koji je potom javno govorio da je Haška presuda bila nepravedna (što čak ni Porfirije nije tako izravno izjavio u svom nekrologu Mladiću). Košića su tada oštro kritizirali nezavisni mediji, a predstavnici nekih vjerskih zajednica tražili su njegovu smjenu s mjesta predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog (tko se uopće njega sjetio za takvu ulogu!).
Jesu li se i oporbeni političari ohrabrili, naljutili, što god, da kažu koju o jezičavom sisačkom biskupu?
Ne, jer, ono, nećete valjda vrijeđati vjerske osjećaje?
O tome vam pričam i neću prestati dok se razni svećenici ne počnu jednostavno tretirati kao i svi drugi ljudi: čestitke na svakoj pametnoj misli i kritike za svaku glupost, osobito onu malignu.
Neki civilizacijski temelji i minimumi moraju vrijediti za apsolutno sve članove našeg društva.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
***
Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Skeptički eseji o religiji" možete nabaviti ovdje.
Od Galileijevih sukoba s Crkvom, u prvoj polovici 17. stoljeća, do danas traje napetost između religije i prirodnih znanosti zbog različitih pogleda na svijet. U današnje doba ta je napetost čak i pojačana s obzirom na napredak prirodnih znanosti s jedne strane, i aktualne trendove jačanja konzervativizma u cijeloj Europi s druge.