NAKON potresa koji je prije dva mjeseca pogodio Zagreb, ostala su mnoga pitanja. Odgovore je portal Total New Croatia potražio od doktora znanosti Mirka Sardelića, znanstvenog suradnika Odsjeka za povijesne znanosti HAZU-a. Čini se da su potresi samo u posljednjih 100 godina odnijeli milijune života, a iznenađujuće je da su, za razliku od drugih područja, tehnološka poboljšanja samo malo smanjila broj smrtno stradalih. Intervju sa Sardelićem koji je napravio Aco Momčilović prenosimo u cijelosti.
Potresi su rasprostranjeni po kritičnim područjima svijeta i nagnali su nas da gradimo na pametniji način. U prošlosti smo njihove uzroke pripisivali mnogim stvarima, ali danas imamo mnogo jasnije znanstvene podatke o tome kako potresi nastaju. No čini se da smo pred njima i dalje bespomoćni.
Koji su najsnažniji potresi na Balkanu koje bilježi povijest?
Najsnažniji potresi, od gotovo 8 stupnjeva, zabilježeni su u Grčkoj, posebice na Kreti. Grčka također ima i najveći broj snažnih potresa u našoj regiji. Dovoljno je spomenuti potres na otoku Santoriniju 1500. godine prije Krista i erupciju koja je promijenila povijest minojske kulture. U usporedbi s drugim regijama, može se reći da su grčki potresi prilično umjereni s obzirom na ljudske žrtve, koje se broje u stotinama, a rijetko u tisućama. U relativno novijoj povijesti, kad je riječ o promjeni načina na koji su se potresi doživljavali u Jugoslaviji, prekretnica je bio potres u Skoplju u ljeto 1963. godine, koji je bio magnitude 6,1 stupnja i odnio je 1000 života. Nakon njega su u cijeloj regiji podignuti građevinski standardi. Prilično razoran bio je i potres u Crnoj Gori 1979. godine (više od 7 stupnjeva), koji je ostavio traga na arhitekturi u Crnoj Gori, Albaniji i južnoj Hrvatskoj.
Ovdje treba napomenuti da je u našoj blizini najstrašniju povijest potresa imala Italija. Najrazorniji je bio potres u Messini 1908. godine, koji je usmrtio gotovo 100.000 ljudi, porušivši gradove Messinu i Reggio Calabriju. Prema Richterovoj ljestvici imao je magnitudu 7,1, međutim na Mercallijevoj je ljestvici imao razinu XI, odnosno bio je ekstremno razoran. Većina tih potresa događala se duž talijanske čizme, posebice u Tirenskom moru, između vrha Apeninskog poluotoka i Sicilije. Svakih nekoliko godina Italija trpi potrese jače od 6 stupnjeva, a posljednji su se dogodili u Umbriji u listopadu 2016. godine (magnitude 6,6) te u kolovozu 2016. u Umbriji i Laziju (magnitude 6,2).
Potres u Zagrebu 22. ožujka 2020. imao je magnitudu 5,4 prema Richterovoj ljestvici i intenzitet VII (vrlo jak) na modificiranoj Mercallijevoj ljestvici. Iako sama brojka ne sugerira strašne posljedice, udarni val imao je prilično snažan učinak u povijesnom središtu grada. Zgrade s kraja 19. stoljeća nisu dobro podnijele šok i tisuće zgrada u srcu grada proglašene su nesigurnima za stanovanje.
Jedan od dva najstrašnija potresa u hrvatskoj povijesti bio je Veliki potres iz 1667. godine, koji je gotovo uništio Dubrovnik. Grad leži na seizmički najaktivnijem području Hrvatske i u tom je pogledu najugroženiji. Potres je imao intenzitet X (vrlo jak) na Mercallijevoj ljestvici. Usmrtio je više od 5000 ljudi, a veliki požar harao je danima nakon toga. Također, tsunami je teško oštetio luku i poplavio dijelove grada. Jedine dvije građevine koje se nisu srušile bile su dvije palače, Sponza i Knežev dvor.
Nekoliko izvještaja iz tog vremena opisuje zastrašujuću situaciju nakon potresa. Jedan od njih je ep u 20 pjevanja pod nazivom Dubrovnik ponovljen. Napisao ga je Jaketa Palmotić Dionorić, dubrovački izaslanik u Turskoj, koji je u potresu izgubio ženu i četvero djece. Pisma Frane Bobalija nude prilično živopisnu i dramatičnu rekonstrukciju događaja koji su uslijedili. Knez i još nekoliko gradskih dužnosnika su smrtno stradali, a naknadna anarhija izazvala je mnogo problema, poput besramnog pljačkanja i bogatih i siromašnih. Bio je to, zapravo, cijeli jedan paket tuge, koji su izazvale prirodne sile i ljudi. Požar i prašina srušenih zgrada preživjelim su stanovnicima stvorili pakao pa se čak razmišljalo o potpunom napuštanju grada i osnivanju potpuno novog. Srećom, odlučili su ostati i obnoviti grad u baroknom stilu, koji je zbog svoje ljepote postao svjetski poznat.
Imamo li podataka o najrazornijim potresima na svijetu? Koliko su ozbiljne bile njihove posljedice s obzirom na broj ljudi i razlike u složenosti arhitekture?
Veliki sam obožavatelj stolnih globusa. Oni su šareni i sjajni i daju nam dojam da razumijemo svijet. Oni dovode u zabludu na drugi način. Gledajući globuse teško je zamisliti brzinu kojom Zemlja putuje oko Sunca (107.000 km/h) i kojom se rotira oko svoje osi (1600 km/h). Ništa manje aktivnosti nema ni ispod površine, tektonske ploče se sudaraju, stvaraju se rasjedi, slojevi se lome, magma ispunjava pukotine. Ali sva ta tutnjava se, srećom, ne čuje na površini.
Postoji nekoliko ljestvica koje iskazuju energiju potresa u brojčanim vrijednostima. Najpoznatija, iako zastarjela, svakako je Richterova ljestvica, koja je nastala na istraživanjima Charlesa F. Richtera i Benoa Gutenberga. Brojke daju prilično preciznu ideju o tome koliko je potres jak. No učinak svakog potresa ovisi o kombinaciji nekoliko faktora. Moderni zapisi pokazuju da se najsnažniji potres, magnitude 9,5 stupnjeva, dogodio 1960. godine u Valdiviji u Čileu. Potres i tsunami zajedno su usmrtili oko 6000 ljudi.
Neki od najstrašnijih potresa u smislu ljudskih žrtava dogodili su se u Aziji, koja je posebno osjetljiva ako uzmemo faktore poput geologije i gustoće naseljenosti. Kanto potres u Japanu 1923. godine (magnituda 7,9) usmrtio je blizu 150.000 ljudi. Vrlo snažan potres na Sumatri 2004. godine (magnituda 9,1) odnio je 230.000 života i bez doma ostavio blizu dva milijuna ljudi. Potres u Tangshanu u Kini 1976. godine (magnituda 7,6) usmrtio je više od 300.000 ljudi pa je prema tome jedan od tri najsmrtonosnija u ljudskoj povijesti. Iz tih podataka vidljivo je da stvar nije u magnitudi. Kao i kod visoke tjelesne temperature, magnituda ukazuje da postoji poremećaj, ali ne daje potpunu sliku udara.
Budući da ljudi donedavno nisu znali objasniti uzroke potresa, kojim su to silama pripisivali? Koja je najzanimljivija priča stvorena oko potresa?
U grčkoj mitologiji, Zeus je vjerojatno sveprisutni bog, ali kad je riječ o zemlji i moru većina akcija pripisuje se Posejdonu. Sa svojim tridentom on je mogao izazvati potrese koji su uništavali gradske zidine ili učiniti da se litice dovoljno raspuknu kako bi se u krajoliku pokazalo proljeće. Legenda kaže da ljudi osjećaju potres kad se nordijski bog trikova i spletki Loki počne tresti zbog zmijskog otrova koji kaplje po njegovu licu. Tradicionalna japanska kultura optužuje čudovišnog soma Namazua da izaziva potrese svojim drhtanjem. Bog nazvan Kashima zbog toga drži Namazua pod kamenom. Jedno od mogućih objašnjenja ovog mita je da riba, poput ptica, može osjetiti podrhtavanje i suptilne rane znakove nadolazećeg potresa.
U povijesnim prikazima različitih kultura prikazane su razne životinje. Potresi se iz raznih razloga pripisuju pokretima životinja. Na primjer, u hinduističkoj kozmologiji svijet podupiru četiri slona na leđima kornjače koja stoji na zmiji. S druge strane, u istočnoafričkim legendama postoji divovska riba koja na svojim leđima nosi kravu, koja Zemlju balansira između rogova. Potresi se događaju kad krava povremeno premješta Zemlju s jednog roga na drugi, a to čini zato što je boli vrat. Na dalekom sjeveroistoku, sibirski bog Tuli nosi svijet na svojim sanjkanja koje vuku psi. Kad se psi zaustave da bi se počešali, Zemlja se trese.
U majanskoj mitologiji, bogovi su poplavom uništili prve dvije generacije ljudi, a treću generaciju uraganom i potresom. Znate li da australski domoroci pjevaju krajoliku? Oni povezuju svoja posebna mjesta i putovanja ciklusima pjesama. Pjevanjem i uključivanjem u svoje geokulturalne mape oni se mogu kretati svojim prostorom kao uz pomoć GPS-a. Riječi pjesme postaju lokacije vodotokova te promjena u krajoliku zbog prirodnih sila i katastrofa. Legende Aboridžina vodile su neke australske učenjake do lokacija na kojima su drevni potresi i krateri meteora promijenili krajolik. Neke afričke tradicije povezuju potrese s duhovima slavnih vođa koji su nedavno otišli u Podzemlje. Strašan zvuk podrhtavanja potječe od zatvaranja željeznih vrata ili ljutnje duhova zbog nekog nedavnog lošeg ponašanja njihovih ljudi.
Jedna od najpoznatijih proročica drevnog svijeta, Pitija, boravila je u Apolonovom hramu u Delfiju, koji je bio izgrađen točno na rasjedu, na pukotini u Zemljinoj kori. Tu je bilo prirodnih izvora i, što je još važnije, plin je izbijao iz podzemnih rezervoara. Neki od tih plinova, poput metana i etilena, utjecali su na svećenice tako što su ih dovodili u stanje euforije. Uz neke druge prirodne supstance, poput lovorovog lišća, to ih je bacalo u trans koji im je omogućavao komunikaciju s bogovima. Hram je 373. godine prije Krista uništen, naravno u potresu, ali obnovljen je na istom mjestu. Antički Grci nisu imali ništa protiv tektonskih aktivnosti, naprotiv. One su im omogućavale nekoliko važnih stvari, pitku vodu, toplu vodu za kupanje, džepove plodne zemlje i teren pogodan za prirodnu obranu.
Kako su se ljudi nosili sa štetom? Jesu li neka država, carstvo ili vladar poduzeli nešto kako bi pomogli žrtvama?
Pomoć žrtvama potresa u Messini 1908. dolazila je sa svih strana. Ruski, francuski i engleski bojni brodovi i krstarice pridružili su se spašavanju, kao i mornari američke Velike bijele flote. Razmjeri teške situacije bili su očiti u mjerama koje je uveo premijer Giovanni Giolitti. Ratno stanje nalagalo je strijeljanje svih pljačkaša (čak i ako se radilo samo o hrani za preživljavanje).
Postoje razlike u reakcijama prema pojačavanju građevinskih struktura nakon potresa. Italiju su u posljednjih 50 godina pogodili deseci zaista snažnih potresa. Ipak, većina obnovljenih zgrada nažalost ne udovoljava standardima protiv potresa. To se može analizirati iz nekoliko uglova, među kojima su i profil i starost tradicionalne talijanske arhitekture. Infrastrukturalni pristupi i standardi zaštite kulturalne baštine ponešto su drukčiji nego, primjerice, u Japanu, zemlji koja se dosta često trese. Nadalje, protuseizmička regulativa u Italiji potječe iz sedamdesetih godina, dok je ista takva regulacija u Japanu započela već dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Veliki Hanshin potres, poznat kao potres u Kobeu 1995. godine, iznjedrio je neke prilično pozitivne aspekte odgovora na drugi najteži potres u Japanu u 20. stoljeću. Prvo, više od milijun volontera pomagalo je u spašavanju i otklanjanju posljedica u prvih 90 dana nakon katastrofe. Više od 120.000 građevina je potpuno ili djelomično srušeno i trebale su tri godine da bi se ruševine posve uklonile. Drugo, relativno slab nacionalni odgovor na katastrofu bitno je poboljšan. Na primjer, vlada danas može održati hitan sastanak svog odbora za upravljanje krizom u roku od 30 minuta. Poduzete su i neke druge urbane, političke i socijalne mjere pa se u budućnosti može očekivati dosta bolja reakcija.
Jesu li zakoni prilagođeni mogućnosti da se dogode potresi i kad su ljudi počeli razmišljati o osiguranju?
Osiguranje od potresa prilično je kompleksno pitanje pa ga vlade i osiguravajuće kuće rješavaju na različite načine. Složenost je u prirodi ove katastrofe, ona gotovo neselektivno pogađa sve građevine na određenom području. Povrh toga, što predstavlja problem vlasnicima domova i osiguravajućim kućama, potrese često prate i druge nepogode, kao što su požari i poplave, uglavnom zbog problema s plinovodima i vodovodima. Nažalost, potres rijetko dolazi sam, uvijek ima i nekoliko gadnih partnera.
Primjerice, u Turskoj je obavezno osiguranje od potresa. U Japanu postoji sustav reosiguranja od potresa, koji je pokrenut 1966. godine i kasnije je nekoliko puta revidiran, kroz koji vlada pomaže osiguravateljima milijardama dolara. U jednoj godini moguće je isplatiti i do 40 milijardi dolara. U SAD-u malo ljudi kupuje osiguranje od potresa, a u Italiji još manje. Tamo manje od jedan posto vlasnika domova ima osiguranje od potresa. Italija ima prilično neugodnu tradiciju izbjegavanja osiguranja od prirodnih katastrofa. Pokušaji da se to promijeni propali su iz dva glavna razloga, troškova i poteškoća u procjeni rizika.
Mogu li razlike u kulturama objasniti različite pristupe u objašnjenju potresa?
Postoje kulturalne varijacije u načinima na koje ljudi doživljavaju i izražavaju svoje emocije. Ipak, u svim kulturama postoje neke konstante. Na primjer, kad je riječ o gađenju, pripadnici svih kultura reagiraju na sljedeće: tjelesne izlučevine, nešto trulo, bolesno ili umiruće, prljava mjesta, seksualni odnos s članovima obitelji, teške ozljede. Gađenje nas štiti od patogena i drugih štetnih utjecaja.
Slično tome, strah nas štiti od opasnosti. Postoje mnoge zabilježene fobije, poput akrofobije (strah od visine) ili pirofobije (strah od vatre), ali sve bi se moglo svrstati u nekoliko skupina koje dijele sve kulture. Ultimativni strah, koji može izazvati strašne tjeskobe, egzistencijalne je prirode, odnosno pojednostavljeno radi se o strahu od smrti, o strahu od nepostojanja. Drugo, postoji strah da će se nešto dogoditi našem tijelu, da ćemo izgubiti ud, da će nas napasti strana materija i to izaziva strah od zmija, insekata i bakterija. Treći strah povezuje se s gubitkom autonomije, da ćemo biti zarobljeni, imobilizirani, zatvoreni (klaustrofobija u svim oblicima). Četvrti je strah od gubitka, napuštanja, odbacivanja, dok je peti strah od ego-smrti, odnosno kolaps našeg izgrađenog osjećaja za sve elemente (često neopipljive) koji nas čine osobama kakve jesmo.
U tom smislu, očito je da postoje elementi nekoliko kategorija strahova povezanih s potresima (seizmofobija). Ljudi se boje za svoje živote, postoje ozbiljne prijetnje da će pad krhotina izazvati ozljede na tijelima ili da će ljudi biti zarobljeni u ruševinama. To bi mogao biti odgovor na pitanje zašto osjećamo stanje šoka nakon ozbiljnog potresa i zašto ljudi iskazuju upitna ponašanja odmah nakon katastrofe. Koktel vrlo neugodnih emocija ostavlja traume na svakome.
Spominju li se potresi u literaturi ili drugim oblicima umjetnosti?
Iz grčko-rimske tradicije mogu se sjetiti samo kratkih, ali snažnih referenci na sve vrste potresa pripisanih bogovima i njihovim aktivnostima. Potres u Londonu 1580. godine bio je tako snažan da je među ostalim literarnim radovima pronašao mjesto u Shakespeareovom djelu Romeo i Julija. Dadilja u 1. činu potres doživljava kao prekretnicu koja dijeli vrijeme na prije i poslije: "Od potresa je prošlo 11 godina." Arthur Golding, poznat po svom prijevodu Ovidijevih Metamorfoza, djela koje je nadahnulo Shakespearea i još mnoge druge, napisao je Diskusiju o potresu, jedno od tri njegova originalna djela.
Otprilike svakih 200 godina snažan potres razara Lisabon. Nakon strašnih potresa 1321. i 1531., potres iz 1755. godine, jedan od najrazornijih u povijesti, dobro je dokumentiran u vizualnim prikazima i dokumentima. Ovaj je potres važan i zbog upitnika koji je izradio poznati portugalski državnik Markiz od Pombala. Ovaj dokument poslan je svim župama u zemlji, tražeći informacije o smjeru u kojem su se zgrade rušile, promjene u razini mora, požarima te neke prilično inteligentne detalje koji su bili korisni znanstvenicima u rekonstrukciji prirode potresa i opsega štete. Bio je to doista prvi pokušaj da se potres znanstveno opiše, a Markiz od Pombala smatra se protoseizmologom.
Postoji prilično impresivna kolekcija japanskih otisaka u drvetu iz 19. stoljeća koji alegorički prikazuju potrese i već spomenutu divovsku ribu Namazu koja ih uzrokuje. Otisci su u očitom kontrastu s realističkim prikazima na slikama i gravurama potresa u Portugalu s kraja 18. stoljeća. U kolekciji povezanoj s Velikim Nobi potresom iz 1891. godine mogu se zapaziti neki elementi međukulturalnih tenzija. Naime, jedan od omiljenih motiva japanskih umjetnika bila je destrukcija uvoznih stvari sa Zapada, kao što su željeznica, telegrafske žice i zgrade od cigle. Japan se 1853. godine otvorio prema Zapadu i u zemlju su tako ušle mnoge funkcije suvremenog inženjerstva i tehnologije. Smatralo ih se nadmoćnima sve dok priroda nije stavila na kušnju ta građevinska dostignuća.
U novijoj povijesti, čitao sam o Christini McPhee i Susan Norrie, umjetnicama koje su stvorile video i digitalne prikaze potresa povezanih s pamćenjem i emocionalnim reakcijama kao što su strah, traume i tjeskobe. Istražile su povezanost između seizmičke aktivnosti i ljudskog uma, okidačima i reaktivacijama traumatičnih osjećaja. Umjetnici mogu zaista zanimljivo predstaviti i interpretirati isprepletenost svih tih fenomena kao što su ogromna aktivnost i snaga prirode, krhkost ljudi i sva psihološka stanja, neposredna i ona koja se zadržavaju tjednima, mjesecima i godinama.
Kad se počne tresti, puno je seizmičkih valova koji se zaista poigravaju našim tijelima i umovima na različite načine. Energija koju oslobađaju najsnažniji potresi ponekad je nepojmljiva, mogla bi mjesecima napajati cijele nacije. Zabilježen je čak i potres koji je malo promijenio rotaciju našeg planeta. Potresi jačine 6 stupnjeva imaju energiju nuklearne bombe. Postoje simulatori potresa, primjerice u Prirodoslovnom muzeju u Londonu, koji mogu ostaviti dojam koliko su takve pojave zastrašujuće. Nadajmo se da je to najbliže iskustvu razornih potresa koje ćete ikad doživjeti.