JOŠ JEDNOM, sada gostujući na HTV-u, i to uoči početka pregovora s misijom Međunarodnog monetarnog fonda, premijer Ivo Sanader o svom je gospodarskom programu rekao jedno veliko ništa i potvrdio, kao i potpredsjednik njegove Vlade zadužen za gospodarstvo svojim ponašanjem, da su se hrvatski nacionalisti naučili živjeti sa (za njih) kontradiktornom tvrdnjom da su naši poduzetnici nesposobne budale.
Andrija Hebrang, koji je stručnjak za rendgenologiju i za poslovično farizejsko čuđenje vladinih stručnjaka nad surovom stvarnošću (da ministre: Hrvatska uvozi čak svoje zastave, i to iz Italije), sa svojom radnom grupom, kaže Sanader, ima rješenje za krizu: Vlada će stvoriti poduzetničke zone!
Vanjski se dug popeo na 25 milijardi dolara i nema šanse da se vrate kamate a kamoli glavnica duga. Hrvatska je jedina europska zemlja koja u deset godina nije bitno pojačala izvoz a uvoz je povećala za 300 posto. Da ne bi morao proglasiti bankrot, Sanader će morati kleknuti pred MMF-ovcima i zatražiti milost, to jest novo zaduživanje od 3,5 milijardi dolara. Ukratko, nastavit će se politikom rasta unutarnjeg i vanjskog duga, neće se povećavati proizvodnja i izvoz (zapošljavanje), već trgovina, ekonomija usluga i uvoz, riječju - potrošnja.
Ekonomski analitičar tjednika Feral Tribune Milan Gavrović smatra da Hrvatska sve više liči na SAD uoči crnog četvrtka 1929. kada je krahirala burza i kada se urušio financijski sustav te zemlje, što je dovelo da masovnog nezaposlenja, zatvaranja pogona i kraljevanja mafije.
No, kolega Gavrović za ovu rubriku objašnjava zašto se Sanader tomu ne odupire. Naime, kada je formirao Vladu (i resor gospodarstva dao jednom Vukeliću, čiji je poslovni domet bio raditi kao šef Ininog skladišta u Karlovcu), predsjednik HDZ-a je politikantski zaposlio one ljude koji su dobili najviše glasova na posljednjem saboru te stranke kako bi imao nadzor nad potencijalnim konkurentima. Dakle, nije ga zanimala budućnost zemlje, već stabilnost vlastite fotelje čime se pokazao vjernim sljedbenikom političke teorije Franje Tuđmana sublimirana u sintagmi: nakon mene - potop.
I ne bi trebali biti samo sindikati ti koji prvim danima Vlade jedva daju prolaznu ocjenu (minus dva) i žuti karton zbog izostanka komunikacije. Tko god voli ovu zemlju bi trebao urlati na ove koji su se vratili na mjesto zločina. Da, gospodo, lopovi su došli po ostatke.
Jer, naravno, na proizvodnji se ne zarađuju milijuni preko noći, nego na trgovini i na rasprodaji nacionalnog blaga. Drugo nije ostalo nakon što je HDZ poharao nekad solidne hrvatske firme. Da toga nije bilo?! A kako to da se najbolji putnički zrakoplovi na svijetu Airbus još uvijek proizvode na kompjuteriziranim strojevima koji su nekoć izlazili iz hala Prvomajske? Kako to da su se dijelovi glasovitog švicarskog akceleratora proizveli baš u Končaru? Tko je drugi potopio hrvatsku komercijalnu flotu nego HDZ?
Ali ne, puno je naših sugrađana progutalo patku da će HDZ pokrenuti Hrvatsku. U to, čini se, vjeruje i gomila novinarki i novinara koji bi trebali puniti stranice i sati radijskih i televizijskih rasprava o tome kako se izvući iz govana.
Niti jedna Vlada nije znala, kao ni Sanaderova, kako smanjiti nezaposlenost i kako državu izvući iz teške ekonomske krize. Od Lokina do Kalogjere, svi koji nešto znaju govore da smo došli do točke kada ne smijemo dalje. Hoćemo li postati dinamično razvojno društvo ili ćemo tonuti u destrukciju i propadanje? Blentavi bi Hrvati čak mogli slegnuti ramenima nad ovim pitanjem nad pitanjima.
Drago Pilsel