"Korupcija je pošast društva": Zar nam Vlada treba to reći? I to baš ova Vlada?

HRVATSKA Vlada pompozno je, kako samo ona to zna, lansirala propagandnu akciju "Korupcija je propast društva". Njome se navodno želi podići svijest građana da se moraju boriti protiv korupcije i da se ne boje prijaviti je. Zvuči pohvalno. Kad ne bi zvučalo bizarno.

Treba li nam Vlada govoriti kako je "korupcija propast društva"? I to baš ova Vlada? I to baš u ovoj državi u kojoj svakodnevno svjedočimo slučajevima u kojima visoki - a ponekad i najviši - državni dužnosnici osvanu kao akteri neke korupcijske afere? I slijedom toga, nije li nepristojno, da ne kažemo bezobrazno, da upravo predstavnici ove Vlade pozivaju građane - taoce korupcije koja je generirana od političkog  vrha - da se bore protiv napasti koja uništava društvo? I sve to, kako reče ministar pravosuđa Ivan Šimonović, "zbog svog dostojanstva i ponosa Hrvatske kao države"?

Ovo zvuči iskreno kao borba protiv alkohola na sportskim borilištima, naročito kad premijer Sanader i njegova svita na utakmici uživaju u čašici tog istog alkohola. Zvuči autentično kao poziv premijera Sanadera hrvatskim građanima da "stegnu remen", u situaciji kad se saborski zastupnici grčevito trgaju za svoje previsoke plaće i privilegije i kad državna poduzeća  kupuju luksuzne automobile.

Ovo je doista bizarno

Svi dobro znamo da štednja ne počinje od vlasti. Niti da prohibicija počinje od vlasti. A bogami, da od vlasti ne počinje ni borba protiv korupcije. I stoga  onih 2,4 milijuna kuna namijenjenih propagandnoj akciji koja će trajati samo do lokalnih izbora, ne služi ničemu drugom nego predizbornoj kampanji vladajuće stranke. Kao što je Strategija za borbu protiv korupcije, usvojena prije tri godine, služila samo ispunjavanju uvjeta za otvaranje pregovora s Europskom unijom.

Ovo je doista bizarno. Oni koji generiraju i toleriraju korupciju pozivaju žrtve korupcije da upravo njima prijavljuju sve slučajeve kad im se - kako reče ravnatelj Uskoka Dinko Cvitan - korupcijom "uzimaju prava koja im pripadaju". Pritom im se vehementno jamči "procesna sigurnost".

Kako ta "sigurnost" izgleda uvjerili smo se na primjeru Vesne Balenović. Žena koja je raskrinkala korupciju u Ini ostala je bez posla, bez prihoda, bez podrške vlasti i pravosuđa,  da bi se na kraju morala vucarati po sudovima s onima koje je optužila. Ili Goran Štrok. Poznati hotelijer nije želio platiti mito lokalnim dubrovačkim službenicima, snimio je razgovor u kojem su oni tražili novac u zamjenu za uporabnu dozvolu hotela, ali snimka nije uzeta kao dokaz jer Štrok nije tražio dozvolu za snimanje (!).

Sve to bilo bi pohvalno da nije - licemjerno

A da ne govorimo o tome kako ljudi umiru od smijeha na antikoruptivne akcije hrvatskog pravosuđa, od Maestra do Indeksa, gdje - unatoč onome u što nas želi uvjeriti Jadranka Kosor - velike ribe slobodno plivaju, male se vrlo često iskobeljaju iz mreže i sve na kraju završi istinskom parodijom. I otkud onda Vladi drskosti da poziva građane da se (praktički sami) bore protiv korupcije?

Zato što je tako najlakše. Odgovornost se prebacuje na građane: ako ne dođe do pada korupcije u društvu, zna se tko će biti kriv. Te iste građane poziva se da se obrate upravo onima u koje najviše sumnjaju da generiraju korupciju (vlast) i onima u koje imaju najmanje povjerenja da će se obračunati s korupcijom (policija, državno odvjetništvo, sudovi). I usput, a možda i najvažnije, ostavlja se dojam pred Europskom komisijom da Vlada poduzima sve napore u borbi protiv korupcije. Pretrgla se, kao i obično.

Ali eto, i ta formalnost je obavljena. Nakon usvojene (i neprovedene) antikorupcijske strategije i nekoliko antikorupcijskih igrokaza, sada je lansirana i promotivna akcija. I tko kaže da Vlada nije proaktivna? I još bolje, da ne vjeruje svojim građanima? Sve to bilo bi pohvalno. Da nije - licemjerno.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Nina Đurđević/Cropix

Pročitajte više