PUTINOVA vladavina temelji se na autokraciji, a njezina moć učvršćena je nizom represija prema kritičarima vlasti, političkim neistomišljenicima, novinarima pa i građanima koji se suprotstavljaju režimima ruske vlasti.
Brojni Putinovi politički suparnici, novinari pa i oligarsi zadnja su dva desetljeća upozoravali na korupciju Putinove vlade, ratne zločine u Čečeniji, prikrivene bombaške napade na vlastiti narod, a bili su i protiv ruskih intervencija na Krimu 2014. Brojni od njih danas su ili u zatvoru ili dva metra pod zemljom.
Sindrom iznenadne smrti Rusa
Ako je netko ranije imao sumnje u Putinov okrutni režim, u zadnjih godinu dana, otkako je izbio rat u Ukrajini, svijet svjedoči nizu misterioznih smrti Putinovih protivnika, u prvom redu oligarha.
Zapadni su se mediji, a ponajviše američki, i prije izbijanja rata zanimali za iznenadne smrti ruskih milijardera, a američko je istraživanje zaključilo da je 38 ruskih poslovnih ljudi i oligarha bliskih Kremlju umrlo u misterioznim ili sumnjivim okolnostima između 2014. i 2017. Prošle je godine taj fenomen dobio i ime - "Sindrom iznenadne smrti Rusa".
Od početka rata u Ukrajini prije godinu dana, tridesetak ruskih oligarha skončalo je živote, kako u Rusiji, tako i izvan nje. Neki od njih dobili su moždani udar ili počinili samoubojstvo, dok je tu i niz misterioznih smrti kao posljedica raznih padova ili bizarnog trovanja Aleksandra Subotina žabljim otrovom.
Naime, prema izvješćima, bivši izvršni direktor ruske naftne kompanije Lukoil preminuo je nakon šamanovog rituala otrovom žabe koji mu je trebao izliječiti mamurluk.
Nekoliko smrtnih slučajeva ruskih oligarha u posljednjih godinu dana bili su brutalni, poput one Sergeja Protošenja, biznismena povezanog s Gazpromom i Novatekom, koji je pronađen obješen, a njegova žena i kći izbodene su na smrt. Tu je i Vladislav Avajev, izvršni direktor Gazprombanka koji je pronađen ustrijeljen u stanu u Moskvi zajedno s trudnom suprugom i kćeri.
Mahom se radi o ključnim ljudima Gazproma, Lukoila i Novateka, velikim ruskim kompanijama naftom i plinom. Još od dolaska na vlast Putin je u nekoliko navrata pokušao kontrolirati velika bogatstva ruskih oligarha, da bi na koncu računao na njihovo nemiješanje u politiku.
Ipak, izbijanjem rata u Ukrajini i brojnim sankcijama sa Zapada, i oligarsima su zaplijenjena bogatstva zbog čega je došlo niza nezadovoljstava među ruskim milijarderima.
Opasnost i posljedice miješanja u politiku Putin je oligarsima pokazao na samim počecima svoje političke karijere, kada je inscenirano uhićenje Mihaila Hodorovskog, tada najbogatijeg Rusa, vlasnika naftne kompanije Yukosa, a sve zbog optužbi za prevaru i utaju poreza. Hodorovski je na koncu desert godina proveo u zatvoru.
Ruski oligarsi imaju tendenciju padanja u raznim situacijama
Mnoga se samoubojstva ruskih oligarha tijekom zadnjih godinu dana prepisuju financijskim poteškoćama, no neke od njihovih smrti su zaista bile bizarne.
Primjerice, samo tjedan dana nakon smrti Subotina, Andrej Krukovski, direktor skijališta Gazproma, preminuo je nakon što je navodno pao niz liticu dok je planinario. Nedugo nakon Krukovskog preminuo je i Ravil Maganov, predsjednik ruskog naftnog diva Lukoila, nakon što je pao kroz prozor na šestom katu bolnice u Moskvi u koju je zaprimljen zbog problema sa srcem.
Pavel Antonov, ruski zakonodavac i uspješan poslovni čovjek, preminuo je u hotelu u Indiji nakon što je navodno pao s prozora hotela na trećem katu. Tu je i ruski tajkun nekretninama Dmitrij Zelenov koji je preminuo nakon što je pao niz stepenice dok je bio u posjetu prijateljima.
Istu nesreću kao i Zelenov imao je Anatolij Geraščenko, zrakoplovni stručnjak, koji je također pao niz stepenice i izgubio život. Pao i poginuo je i Ivan Pečorin, generalni direktor Korporacije za razvoj dalekog istoka i Arktika, i to s broda koji je plovio u punoj brzini.
Oko Putina su padali i novinari
Ruski se novinari s cenzurom i pritiscima vlasti bore još od devedesetih, no dolaskom Putina na vlast 2000. godine novinari su imali mnogo materijala za istraživanje sumnjivih odluka vlasti.
Zbog brojnih propitkivanja Putinovih odluka, načina vladavine, represije prema neistomišljenicima, a posebice prozivanja za korupciju, velik broj novinara je ubijen. Najpoznatije je tako ubojstvo Ane Politkovskaje u Moskvi 2006. godine.
Pojedini izvori spominju čak nekoliko stotina ubijenih ruskih novinara, no za sada nema konkretnih brojki jer mnogi slučajevi nikada nisu razjašnjeni, a nije im pronađen ni krivac.
Paul Hlebnikov bio je jedanaesti novinar u Rusiji koji je ubijen u naručenom ubojstvu nakon što je Putin postao predsjednik, prema istraživanju Odbora za zaštitu novinara. Hlebnikov je bio urednik ruskog Forbesa i istraživački novinar, a ubijen je 2004. tako što je upucan najmanje devet puta. Za njegovu smrt nitko nije odgovarao.
Forbes je pokrenuo svoje izdanje na ruskom jeziku u travnju 2004., a najveću je pozornost privukao objavljivanjem popisa ruskih najbogatijih ljudi te podacima da Moskva ima 33 milijardera, više od bilo kojeg drugog grada na svijetu.
Hlebnikov je, između ostalog, napisao niz knjiga i članaka u kojima je objavljivao rezultate svojih istraživanja koja su ukazivala na sinergiju ruskog poslovnog i organiziranog kriminala. Bavio se i istraživanjem sukoba u Čečeniji i tamošnjim etničkim i političkim napetostima.
Maksim Maksimov bio je istraživački novinar peterburškog tjednika Gorod koji je pronađen mrtav 2006. godine, nakon više od dvije godine od nestanka. Iako se sa sigurnošću ne znaju detalji njegove smrti, a vlast se nije previše izjašnjavala oko ovog slučaja, brojni mediji tada su prenosili informaciju da je Maksimov zadavljen na smrt kako bi ga se spriječilo da prijavi korupciju u odjelu Ministarstva unutarnjih poslova u Sankt Peterburgu.
Ahmednabi Ahmednabijev bio je zamjenik urednika neovisne novinske kuće Novoye Delo i suradnik neovisne regionalne web stranice s vijestima Kavkazsky Uzel, a umro je tako što je naoružani napadač pucao na njega iz automobila prije nego što je pobjegao s mjesta događaja.
Ahmednabijev je u nekoliko navrata isticao da je bio meta prijetnji i napada, a zatražio je i zaštitu vlasti, ali zahtjev nije odobren. Često je pokrivao osjetljive teme, uključujući korupciju u vladi i otmice, proizvoljna pritvaranja i mučenje lokalnih stanovnika koje su provodile lokalne i federalne vlasti. Prošle je godine ponovno zatražena istraga njegovog ubojstva.
Politička oporba osuđivala radnje na Krimu, a pojedini političari Putina su uspoređivali s Hitlerom
Kao bivši KBG-ovac, Putin je na mjesto premijera Rusije došao 1999. godine, a godinu nakon toga postao je predsjednik. Oporbeni ruski političari bili su skeptični oko načina njegovog dolaska na vlast i brzog napredovanja u politici općenito, a uskoro su krenule i javne kritike.
Sergej Juščenkov bio je liberalni ruski političar, a sudjelovao je u povjerenstvu formiranom za istraživanje bombaških napada na ruske stanove. Bio je i stajališta da je Ruska federalna sigurnosna služba (FSB) organizirala bombaške napade u Rusiji kako bi pridobila javnu potporu čečenskom ratu. Uz to, prokrijumčario je diljem zemlje dokumentarac Atentat na Rusiju kako bi ruski narod vidio kako su ih obmanjivale tajne službe.
Ubijen je 2003. godine, a bivši službenik FSB-a Aleksander Litvinenko, koji je kasnije smaknut na brutalan način, sugerirao je da je Sergej Juščenkov ubijen jer je znao da je FSB organizirao talačku krizu u moskovskom kazalištu.
Boris Voronenkov bio je zastupnik Komunističke partije Ruske Federacije u Državnoj dumi, donjem domu ruskog parlamenta. Nakon što se preselio u Ukrajinu, postao je poznat kao oštar kritičar Putina i ruske politike prema Ukrajini.
Godine 2017. otvoreno je kritizirao ruske intervencije u Ukrajini, a tom je prilikom usporedio Rusiju pod Vladimirom Putinom s nacističkom Njemačkom i nazvao rusku aneksiju Krima nezakonitom.
Upucan je tri puta, a njegov napadač je prilikom napada također ubijen. U javnosti se spekuliralo da je ubojstvo bilo naručeno, a Jurij Lušenko, tadašnji glavni ukrajinski tužitelj Voronenkovo ubojstvo nazvao je tipičnom egzekucijom svjedoka koju je provodio Kremlj, no Putinovi su suradnici opovrgnuli sve optužbe.
Magnitskov zakon i suđenje mrtvom čovjeku
Jedna od apsurdnijih odluka ruskog pravosuđa bilo je suđenje mrtvom čovjeku. Bilo je to ujedno i prvo posthumno suđenje u povijesti te zemlje. Radilo se o Sergeju Magnitskom, pravniku investicijskog fonda Hermitage Capital koji je umro pod nerazjašnjenim okolnostima u moskovskom zatvoru. Prema izjavama njegove obitelji i bliskih suradnika, Magnitskog su zatvorski čuvari pretukli do smrti.
Inače, u zatvoru je prethodno završio bez suđenja nakon što je, zbog pokušaja kriminalnih skupina da preotmu kompaniju za koju je radio, pokušao upozoriti javnost objavljivanjem dokumenata koji ukazuju na kriminal unutar ruske vlasti i povezuju neke državne činovnike s predstavnicima mafijaških organizacija.
Američki kongres je 2012. godine izglasao "Magnitskov zakon" putem kojeg je uveo sankcije protiv 60 državnih službenika uključenih u progon Hermitage Capitala i odgovornih za smrt Magnitskog. Na listi su se nalazila i imena utjecajnih ruskih državnih službenika uključujući i zamjenika ministra unutarnjih poslova.
Nekoliko je zapaženih smrtnih slučajeva u Rusiji, a mnogi su bili brutalni, poput trovanja Litvinenka radioaktivnim materijalom. Evo tko su ljudi koji su se Putinu najviše zamjerili.
Boris Berezovski i kontrola ruskih medija
Boris Berezovski se obogatio 1990-ih prodajom uvezenih Mercedesa, ali i ruskih automobila. Kasnije je postao vlasnik Sibnefta te je kao najveći dioničar glavnog ruskog televizijskog kanala podržavao uspon Borisa Jeljcina na vlast.
Preživio je veći broj pokušaja atentata, uključujući bombaški napad u kojemu je ubijen njegov vozač. Tijekom Jeljcinove vlasti nalazio se u užem krugu predsjednikovih pobočnika kao zamjenik tajnika u ruskom vijeću sigurnosti.
Krajem devedesetih igrao je ulogu i u usponu Vladimira Putina na vlast, ali Putin je odlučio ograničiti utjecaj dotad vrlo moćnih ruskih oligarha. Berezovski je zbog toga svojevoljno napustio Rusiju te postao jedan od najglasnijih kritičara Vladimira Putina.
Berezovski je oštro napao ustavnu reformu koja bi Kremlju dala pravo da smijeni izabrane guvernere. Govorio je da ne želi biti uključen u propast zemlje i obnovu autoritarnog režima.
Mediji u njegovom vlasništvu napali su Putina zbog načina na koji se nosio s potonućem podmornice Kursk, okrivljujući za smrt 118 mornara nevoljkost Kremlja da prihvati stranu pomoć, na što je Putin odgovorio da više neće tolerirati kritike vlade iz medija koji su pod kontrolom oligarha.
"Ako bude potrebno, uništit ćemo one instrumente koji omogućuju ovu ucjenu", izjavio je. Berezovski je tvrdio da ga ruska vlast pritišće i da je zato primoran otići iz zemlje.
Godine 2001. ruska je vlada izvršila sustavno preuzimanje privatnih televizijskih mreža, zbog čega je Berezovski izgubio većinu svojih medijskih udjela, ostatak udjela na koncu je predao Romanu Abramoviču, koji je odmah prepustio uredničku kontrolu Kremlju.
Kasnije je tražio dopuštenje za povratak u Rusiju, ali ga je Putin odbio. Inače, Vladimir Putin, zbog nekadašnje suradnje s Berezovskim je upravo njega smatrao jednim od svojih najvećih izdajnika.
Berezovski je tako nastavio živjeti u Londonu, gradu u kojem je bila i većina ostalih ruskih egzilanata. Tamo je pokrenuo kampanju za razotkrivanje navodnih nedjela Vladimira Putina, od gušenja slobode govora do počinjenja ratnih zločina u Čečeniji, a i on je optužio rusku sigurnosnu službu FSB za organizaciju bombaških napada na stanove u Moskvi 1999.
Godine 2013. pronađen je mrtav u svom domu, s ligaturom oko vrata. Slučaj je karakteriziran kao samoubojstvo.
Boris Nemcov - jedan od najvećih Putinovih oponenata
Boris Nemcov bio je žestoki protivnik Vladimira Putina, a njegovo se ubojstvo smatra jednom od političkih likvidacija najvišeg profila otkako je Putin došao na vlast. Nemcov je postao poznat 1990-ih kao zamjenik premijera za vrijeme predsjednika Borisa Jeljcina i mnogi su ga smatrali Jeljcinovim nasljednikom.
Umjesto toga, Putin je došao na vlast, a Nemcov je gurnut na margine ruske politike. Nakon toga je krenuo s razotkrivanjem korupcije i osudama ruskih napada na istočnu Ukrajinu 2014. Kritizirao je Putinovu vladu kao sve autoritarniji, nedemokratski režim, ističući vladino profiterstvo uoči Olimpijskih igara u Sočiju.
Godine 2008. Nemcov je objavio detaljna izvješća s detaljima o korupciji pod Putinom, koju je povezao izravno s predsjednikom. Organizirao je i brojne akcije i marševe protiv Putinove vladavine, na koje se ruski narod odazivao u velikim brojkama.
Nemcov je ubijen 2015. godine, nekoliko metara od Kremlja i samo nekoliko dana prije nego što je trebao voditi prosvjed protiv rata. Pet muškaraca čečenskog podrijetla brzo je uhićeno i kasnije zatvoreno zbog njegova ubojstva, ali se nikada nije otkrio motiv njegovog ubojstva te tko ga je naručio.
Brutalno ubojstvo Aleksandra Litvinenka trovanjem radioaktivnim materijalom
Alexander Litvinenko bio je bivši časnik ruske Federalne sigurnosne službe i KGB-a. Litvinenko je rekao da je 90-ih, zajedno s još nekoliko kolega, dobio naredbu da ubije Borisa Berezovskog, nakon čega ga je ruska vlada počela progoniti. I on je živio u Londonu odakle je kritizirao Putina i njegovu vladu.
Litvinenko je tvrdio da je FSB organizirao bombaške napade na stambene zgrade u Moskvi i drugim ruskim gradovima 1999. kako bi otvorio put Drugom čečenskom ratu, koji je doveo do jačanja Putinove moći u Rusiji.
Optužio je i ruske tajne službe da su organizirale talačku krizu u moskovskom kazalištu te da su organizirale pucnjavu u armenskom parlamentu 1999. godine. Uz to je tvrdio da je terorist Ayman al-Zawahiri bio pod kontrolom FSB-a kada je posjetio Rusiju 1997. Dva tjedna prije smrti, Litvinenko je optužio Putina da je naredio ubojstvo Anne Politkovskaje, ruske novinarke i aktivistice za ljudska prava.
Litvinenko se, netom prije nego što mu je iznenada pozlilo, susreo s dva ruska bivša časnika KGB-a koji su mu trebali dati nove informacije o ubojstvu novinarke. Nakon što je primljen u bolnicu, stanje mu se nastavilo pogoršavati, a liječnici nisu mogli sa sigurnošću utvrditi uzrok bolesti.
Pred smrt je istražiteljima njegovog slučaja rekao da vjeruje da je Putin izravno naredio njegovo ubojstvo. Ubrzo nakon njegove smrti, britanska Agencija za zaštitu zdravlja (HPA) izjavila je da su testovi pokazali da je Litvinenko imao značajne količine radionuklida polonija-210 u svom tijelu.
Dužnosnici britanske i američke vlade rekli su da uporaba polonija kao otrova nikada prije nije bila dokumentirana i da je to vjerojatno prvi put da je netko testiran na njegovu prisutnost u tijelu.
Litvinenko je tako postao prva potvrđena žrtva smrtonosnog sindroma akutnog zračenja izazvanog polonijem-210, a naknadne istrage britanskih vlasti o okolnostima Litvinenkove smrti dovele su do ozbiljnih diplomatskih poteškoća između britanske i ruske vlade.
Ana Politkovskaja - simbol ubijenih ruskih novinara
Politkovskaja je bila posebna dopisnica nezavisnih moskovskih novina Novaya Gazeta, a objavljivala je istraživačka izvješća o kršenjima ljudskih prava ruske vojske u Čečeniji, zbog čega je izazivala bijes ruskih vlasti.
Prijetilo joj se, zatvarana je, prisiljena na egzil i trovana tijekom svoje karijere. Tako su je 2001. godine sigurnosni agenti zatočili u Čečeniji pod optužbama da je u zemlju ušla bez akreditacije. Bila je tri dana u jami bez hrane i vode, a prijetili su joj strijeljanjem. Pola godine nakon toga dobila je prijetnje smrću od vojnog časnika optuženog za zločine nad civilima.
Bila je prisiljena pobjeći u Beč, a nakon što je 2002. tajno posjetila Čečeniju ponovno je uhićena. Iste je godine služila kao posrednik između naoružanih čečenskih boraca i ruskih snaga tijekom sukoba s taocima u središnjem moskovskom kazalištu.
Dva dana nakon izbijanja krize, uz ograničavanje medijskog izvještavanja Kremlja, ruske su snage plinom zasule kazalište i umrlo je 129 talaca, a Politkovskaja je iznijela neke od najuvjerljivijih prikaza tragedije.
Preminula je 2006. godine nakon što je četiri puta upucana u svojoj stambenoj zgradi u Moskvi. Istragu njenog ubojstva, uz obitelj, tražili su brojni politički egzilanti i novinari jer se smatralo da ona nije provedena do kraja i da pravi krivac nikada nije osuđen.
Kremlj ipak nije uspio likvidirati najvećeg Putinovog kritičara
Brojni su Putinovi protivnici otrovani, poput Sergeja Šripala, a glavni razlog korištenja otrova je bolna smrt i teško dokazivanje otrovnih supstanci u tijelu. Jedan od “omiljenih” ruskih otrova je novičok, okarakteriziran i kao kemijsko oružje. Njegova glavna prednost je relativno brza apsorpcija u tijelu, zbog čega je teško dokaziv. Ipak, nekolicina Putinovih protivnika se uspjela izvući, od kojih je najpoznatiji Aleksej Navalni.
Navalni je organizirao protuvladine demonstracije, a zagovarao je reforme protiv korupcije u Rusiji, pa i samog Putina koji izbjegava izravno govoriti o njemu. Navalni je bio član Koordinacijskog vijeća ruske oporbe, lider stranke Rusija budućnosti i osnivač Zaklade za borbu protiv korupcije (FBK).
Do 2021., kada je zatvoren pri povratku u Rusiju, Navalni je imao više od šest milijuna pretplatnika na YouTubeu gdje je objavljivao materijale o korupciji u Rusiji, organizirao političke demonstracije i promovirao svoje kampanje.
Rusku vladajuću stranku je jednom prilikom opisao kao stranku prevaranata i lopova. Dva puta je optuživan, najčešće za pronevjere, a smatralo se da su oba njegova kaznena slučaja politički motivirana.
Navalni je 2016. pokrenuo predsjedničku kampanju za predsjedničke izbore 2018., ali mu je rusko Središnje izborno povjerenstvo zabranilo prijavu zbog prethodne kaznene osude, a ruski Vrhovni sud odbio žalbu na odluku povjerenstva.
Godinu dana nakon toga u dokumentarcu je iznio niz optužbi na račun tadašnjeg premijera i bivšeg predsjednika Dmitrija Medvedeva, gdje ga je optužio za korupciju.
Također je pokrenuo Pametno glasovanje, taktičku strategiju glasovanja namijenjenu konsolidaciji glasova onih koji se protive Ujedinjenoj Rusiji, u stranku koja će dobiti mjesta na izborima.
U kolovozu 2020. hospitaliziran je u teškom stanju nakon što mu je iznenada pozlilo. Nakon pritisaka njegove žene i javnosti da ga se zbog opasnosti utjecaja vlasti na liječnike prebaci na liječenje u Europu, medicinski je evakuiran u Berlin, gdje je ustanovljeno da je otrovan nervnim otrovom novičokom.
Nakon povratka u Rusiju 2021. godine odmah je pritvoren pod optužbama da je prekršio uvjete uvjetnog otpusta dok je bio hospitaliziran u Njemačkoj. Trenutno se nalazi u zatvoru visoke sigurnosti.