Blato je na početku prošloga stoljeća bilo ratarska općina, većina je zemlje bila u rukama malobrojnih obitelji i crkvenih ustanova, tako je većinu stanovništva činilo brojno seljaštvo, koje je obrađivalo tuđu zemlju.
Prvi svjetski rat doveo je do pogoršanja gospodarske situacije, a posebno na otocima, budući da je većina muškaraca bila po raznim bojištima. Otok su pogodile i razne bolesti, a osobito je bila pogubna "španjolica", koja je u Blatu ostavila za sobom velik broj sirota i sirotica.
U autobiografskim bilješkama Marija piše vrlo lijepo o svojoj obiteljskoj sredini. Bila je u kući "kao u samostanu". Otac je bio kao neka svetinja. U njezinim očima bio je jednostavan i osobito milosrdan prema siromasima.
Prvih godina života pokazivala je suosjećanje i razumijevanje prema sirotoj djeci. U školu je pošla kao petogodišnje dijete, pa svoj kućni vjerski odgoj pojačava vjeronaukom u školi. Od četrnaeste godine počela je sve više tražiti samoću da može čitati duhovne knjige.
U biografskoj knjizi "U znaku ljubavi" o. Atanazije Matanić, inače vicepostulator, navodi da je dan prve svete pričesti bio za Mariju od presudne životne važnosti. Od toga dana 1905. do 1919., kada konačno napušta rodni dom kako bi se potpuno posvetila djelima za Boga i bližnjega, kako napominje, nije teško opaziti i slijediti divljenja vrijedan Marijin "uspon u žaru, predanju i velikodušnosti".
Marija je 1906. postala članicom i prvom tajnicom društva "Kćeri Marijinih", što ga je prigodom pastirskoga pohoda ustanovio u Blatu dubrovački biskup Josip Marčelić, za koje se smatra da je presudno utjecalo na Marijin duhovni put.
Iste godine zbio se drugi prevažni događaj u Marijinu životu koji je ona nazvala posvetom Isusu.
Godine 1914. osnovala je "Udrugu Dobrog Pastira", a godinu dana kasnije "Društvo Katoličkih Majki".
U svojoj petnaestoj godini počela je poučavati siromašnu djecu. Radila je to u Babini, sjeveroistočno od Blata, gdje su njezini imali posjed.
U kuću sestara Službenica milosrđa ušla je 25. ožujka 1919. Svoje ime pod kojim će je Papa kao prvu ženu Crkve u Hrvata uzdignuti na čast oltara - Marija Propetog Isusa Petković, dobila je od biskupa Marčelića u prigodi prvoga redovničkog ređenja 14. listopada 1920.
Iskustvo u radu i osnivanju katoličkih društava, kao i odluka biskupa, pomogli su Mariji Petković da napiše Ustanove za nastajanje Družbe Kćeri Milosrđa, koja je utemeljena 4. listopada 1920. u Blatu, s posebnom svrhom služiti najpotrebnijim, posebice siromašnoj djeci i siročadi.
Rad te redovničke zajednice u početku se širi po domovini, a od 1940. Marija razvija veliko misijsku djelatnost u Južnoj Americi.
Skrbeći se o siromašnoj djeci, Marija se obraćala i Svetom Ocu, papi Piju XI. te s članicama Družbe poduzimala putovanja skupljajući hranu i novac po zemlji.
Put ju je 1922. doveo i do Beograd, gdje im je "Kulturno društvo gospođa" obećalo novčanu pomoć koju nije moglo izdati bez potpisa Nikole Pašića, predsjednika Vlade. Ali tada se, kako navodi u spomenutoj knjizi o. Atanazije, dogodilo nešto neobično. Predsjednica spomenutog društva predstavila ih je Pašiću, rekavši da su to "naše sestre". Marija, misleći da je ona htjela reći da su one srpske i pravoslavne sestre, odmah je reagirala: "Ne, mi smo katoličke i hrvatske sestre, rođene u Dalmaciji, a podanici smo Jugoslavije". Nešto kasnije kad joj za novčani prilog rečeno da se "izgubio", a predsjednica društva pitala zašto je to izjavila, Marija je odgovorila: "Prije izgubiti tu 100.000, nego se prodati i reći laž te zanijekati da sam katolkinja".
Nakon izvanrednog misijskog uspjeha i širenja Družbe po Južnoj Americi, kamo su članice Družbe krenule 1936., a Marija Petković 1940., godine 1951. posjetila je Rim u nakani da Družba dobije papinsko odobrenje. Kongregacija za redovnike odobrila je i potvrdila Družbu krajem 1956.
Marija Propetog Isusa Petković umrla je 9. srpnja 1966. u Rimu na glasu svetosti. Postupak za beatifikaciju koji su vodili postulator o. Paolo Lombardi i vicepostulator o. Atanazije Matanić otvoren je 28. veljače 1989., a službeno je zaključen 20. lipnja 1997.
Prijenos zemnih ostataka Marije Propetog Petković iz Rima u rodno Blato obavljeni su 21. studenoga 1998.
U nazočnosti pape Ivana Pavla II. u Vatikanu je 20. prosinca 2002. dovršen postupak za proglašenje blaženom Marije Propetog Petković. Tada su proglašeni dekreti o njezinim čudesima, budući da su još 5. srpnja 2002. bili proglašeni dekreti o njezinim herojskim krepostima.
Naime, 26. kolovoza 1988. dogodio se težak sudar peruanske podmornice "Pacocha" i japanskog ribarskog broda. Dok se podmornica strmoglavo potapala, natporučnik bojnog broda zazvao je Službenicu Božju Mariju Propetog Petković. Dio mornara koji se bacio u vodu ostao je neozlijeđen, a zarobljena 22 mornara u podmornici spasila su se.
Kćeri Milosrđa, prva izvorna hrvatska franjevačka družba, koju je osnovala Marija Propetog Petković danas ima 450 članica, koje djeluju na tri kontinenta u dvanaest država.
Središnja kuća Družbe je u Rimu, a provincijsko središte u Zagrebu.