NAJAVLJENA je nova mirovinska reforma, koja bi trebala stupiti na snagu od početka iduće godine. S obzirom na to da su umirovljenici u Hrvatskoj među najsiromašnijima u EU i čak ih je trećina u riziku od siromaštva (prosjek EU je 17.3 posto), svaka najava poboljšanja mirovinskog sustava budi nadu u to da će se situacija popraviti.
Glavni problem koji se želi ispraviti je činjenica da se većina odlučuje prebaciti s kombiniranog prvog i drugog stupa mirovinske štednje u isključivo prvi stup, čime se poništava cilj velike mirovinske reforme kojom su stvoreni drugi i treći stup mirovinske štednje.
Tako je, prema podacima, u prvih osam mjeseci ove godine u mirovinu otišlo oko 6200 umirovljenika koji su bili u drugom stupu, ali je tek svaki peti među njima prihvatio da mu se mirovina isplaćuje kombinirano iz prvog i drugog stupa. Većina bira da se sredstva iz drugog stupa, koji je privatna mirovina radnika, prebace u prvi (državni) mirovinski stup.
Izmjene zbog toga što ljudi bježe iz II. stupa
Prema informacijama Večernjeg lista, vlada će predstaviti mini reformu sustava kapitalizirane štednje koja bi trebala povećati isplativost 2. stupa za sve njegove članove, a posebno za oko 84 tisuće radnika sa 60 i više godina koji će u mirovinu u sljedećih pet godina.
Naime, ostanak u drugom mirovinskom stupu je povoljniji samo za one čija je mirovinska štednja veća od 50 tisuća eura. Najavljeno je da bi novim izmjenama granica isplativosti trebala biti smanjena na 40 tisuća eura, ali to još uvijek ne rješava problem zbog toga što prosječno plaćen radnik koji je 20 godina uplaćivao u drugi stup ima tek oko 20 tisuća eura štednje.
Mijenja se i razina mogućeg jednokratnog podizanja štednje iz drugog stupa sa sadašnjih 15 posto na 20 posto od sljedeće godine. Ali ne mijenja se pravilo da oni koji su odabrali da cjelokupnu štednju prebace iz drugog u prvi stup nemaju pravo na isplatu dijela svoje mirovinske štednje, tj. cjelokupan iznos se prebacuje državi.
Podižu se dodaci za oba stupa, s trenutnih 20.25 na 27 posto. To će se primjenjivati i retroaktivno, na svih 15 tisuća umirovljenika koji primaju mirovinu iz drugog stupa. Ponudit će se i neindeksirane mirovine za one koji ostanu u drugom stupu, koje će u početku biti veće, ali se neće usklađivati sa stopom inflacije.
Promjene neće ništa bitno promijeniti, mirovinski sustav je svakako neodrživ
Najavljene promjene će utjecati na odluke pojedinaca o tome hoće li koristiti drugi stup ili ne, kao i na način korištenja, ali se ipak ne mogu opisati kao reforma mirovinskog sustava. Radi se o prilagođavanju postojeće matrice, koje u dugom roku neće utjecati na jednostavnu činjenicu da je mirovinski sustav neodrživ.
S obzirom na to da se od uvođenja trenutnog mirovinskog sustava 2002. on stalno mijenjao, zadnji put 1. siječnja ove godine, naivno je najavljenu promjenu nazvati "reformom". Reforme su korjeniti zahvati u samu srž nekog sustava, a najavljene promjene nisu dovoljno velike da bi se mogle opisati kao korjenite.
Čak ni pokušaj da se podigne dob za umirovljenje sa 65 godina na 67 godina, od kojeg se odustalo 2019. kada su sindikati prikupili dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma, nije reforma (tj. pokušaj reforme) jer ne bi promijenio ništa suštinski u mirovinskom sustavu,
A mirovinski sustav u sadašnjem obliku je dugoročno osuđen na propast. Ustvari je već neodrživ, a na životu ga održavaju isključivo transferi iz općeg državnog proračuna. U 2022. godini se samo 61 posto troška isplate mirovina moglo pokriti iz doprinosa koje su trenutni radnici uplatili u mirovinski sustav.
Konkretnije, prošle godine je rupa u mirovinskom sustavu iznosila 20 milijardi kuna, koliko je na račun HZMO-a uplaćeno iz državnog proračuna. A i to je bilo dovoljno samo za isplatu mirovina koje su u prosjeku iznosile tek 40 posto prosječne neto plaće u Hrvatskoj.
Ni prebacivanje privatne imovine iz II. stupa u I. ne bi popunilo rupu
Čak i da se cjelokupni iznos doprinosa koji se 2022. uplatio u individualiziranu kapitaliziranu mirovinsku štednju (II. stup) uplatio u I. stup, ne bi ni izbliza bilo dovoljno da se pokrije rupa u mirovinskom sustavu. U II. stup su uplaćene 8.3 milijarde kuna, što nije dovoljno da se pokrije ni pola rupe u mirovinskom sustavu od 20 milijardi kuna.
Pokrivenost trenutnih mirovina trenutnim uplatama u sustav međugeneracijske solidarnosti (I. stup) bi narasla na 75.59 posto, ali bi država iz proračuna još uvijek trebala slati 11.7 milijardi kuna. Tako bi situacija izgledala da nije bilo velike mirovinske reforme 2002., tj. da se nije uvodio 2. mirovinski stup temeljen na individualiziranoj štednji, nego da svi doprinosi za mirovinsko osiguranje odlaze isključivo u I. stup.
Drugi mirovinski stup je privatno vlasništvo, koje je nasljedno, prvi je obično davanje državi
Drugi mirovinski stup ima jednu bitnu prednost u odnosu na prvi, a to je činjenica da je nasljedan. Prvi stup funkcionira na principu međugeneracijske solidarnosti, što znači da trenutni radnici izdvajaju iz plaće za trenutne umirovljenike. To znači da doprinosi koji se plaćaju za prvi stup nisu štednja radnika za njihovu mirovinu, nego davanja državi za isplatu mirovina današnjih umirovljenika.
Društveni dogovor je da će, kada jednom oni odu u mirovinu, tadašnji radnici izdvajati iz svojih plaća te uplaćivati za njihove mirovine. To je sustav međugeneracijske solidarnosti, koji je na snazi u cijelom svijetu više od sto godina.
Istodobno to znači da nakon smrti umirovljenika njihovi nasljednici nemaju nikakva prava jer ono što su izdvajali za mirovinski sustav tijekom radnog vijeka i nije njihova imovina.
Sredstva u mirovinskim fondovima (II. stup) su privatna imovina onih koji su tijekom radnog vijeka uplaćivali u njih. Za razliku od sustava međugeneracijske solidarnosti (I. stup), radnici u individualiziranoj mirovinskoj štednji (II. stup) iz plaće izdvajaju za vlastitu mirovinu u budućnosti i radi se o njihovoj imovini.
Samim time što se radi o privatnoj imovini, nasljedna je. To znači da će u slučaju smrti umirovljenika preostali iznos biti isplaćen nasljednicima. Prema informacijama Središnjeg registra osiguranika (Regos), 2022. su zatvorena 1723 osobna računa kod obaveznih mirovinskih fondova i nasljednicima je isplaćeno 180.870.806 kn, u prosjeku 105 tisuća kuna po računu.
"Iz svake mirovinske reforme naši umirovljenici su izašli siromašniji i nema stvarnog razloga da mislimo da će ovoga puta biti drugačije."
Za komentar najavljenih izmjena smo se obratili Marku Rakaru, jednom od osnivača Udruge članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova, osnovane s ciljem zastupanja interesa hrvatskih građana ulagatelja u obvezne i dobrovoljne mirovinske fondove.
"Prema podacima HZMO-a, od ukupno 1.225.033 korisnika mirovina, njih čak 1.130.976 u kolovozu je primilo prosječnu neto mirovinu 414.97 eura. Također, prosječna neto plaća isplaćena u kolovozu iznosila je 1150 eura, pa prema tome udio prosječne neto mirovine u prosječnoj neto plaći isplaćenoj u kolovozu iznosi svega 36 posto, a to su lošiji odnosi za naše umirovljenike nego u Srbiji ili Bosni i Hercegovini", otkriva nam katastrofalnu situaciju Rakar.
"Nepobitna je činjenica kako mirovine stagniraju te da je svako administrativno 'povećanje mirovina' kroz mnogobrojne, ali ipak samo kozmetičke reforme samo nedostatan pokušaj da se uhvati ritam s rastom plaća i životnih troškova", slaže se s ocjenom da najavljena "reforma" to uopće nije.
Dio najavljenih promjena je nova indeksacija mirovina za plaće i inflaciju, umjesto, kao do sada, samo za inflaciju. Rakar smatra da to pokazuje kako su promjene sasvim promašile srž problema mirovinskog sustava Hrvatske.
"Što se tiče intervencija u drugi mirovinski stup i pokušaja indeksacije mirovina s troškovima života, sasvim je očigledno kako ljudi koji odlučuju o tome ne mogu razlikovati problematiku prvog mirovinskog stupa, koji se nadopunjuje beskonačno dubokim bunarom državnog proračuna, od drugog mirovinskog stupa, čije se isplate baziraju na privatnoj, individualiziranoj štednji koja ima konačnu vrijednost."
"Svaki pokušaj indeksacije će neminovno dovesti do daljnjeg smanjenja isplata iz drugog stupa. To je matematička činjenica koja promiče našim političarima i stručnjacima za mirovinu. Iz svake mirovinske reforme naši umirovljenici su izašli samo siromašniji i nema stvarnog razloga da mislimo da će ovoga puta biti drugačije", smatra Marko Rakar.
S trenutnim omjerom radnika i umirovljenika mirovinski sustav jednostavno ne može funkcionirati
Jednostavna matematika dokazuje kako je trenutni mirovinski sustav neodrživ zbog manjka u sustavu koji se nadoknađuje iz državnog proračuna, lošeg omjera radnika i umirovljenika (1.3 radnika na 1 umirovljenika) i sve gore demografske situacije u budućnosti.
Iako ima onih koji smatraju da mirovinski sustav treba vratiti u prošlost, ukinuti reformu iz 2002. koja je uvela II. stup i vratiti se na potpuni model međugeneracijske solidarnosti, Marko Rakar i Udruga članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova smatraju da to nije rješenje jer se ne rješavaju temeljni problemi koji dovode do neodrživosti mirovinskog sustava.
"Da bi poboljšali stanje naših budućih umirovljenika, za početak treba razumjeti da u okolnostima u kojima je broj zaposlenih jedva nešto veći od broja umirovljenika individualizirana štednja nema alternative te treba pronaći način i omogućiti zainteresiranim pojedincima i poslodavcima da svoje djelatnike stimuliraju i povećanim uplatama u drugi ili treći mirovinski stup, što se može postići fleksibilizacijom mirovinskih uplata odnosno stimulativnijim poreznim tretmanom dodatnih uplata u mirovinske fondove."
Obavezni mirovinski fondovi služe kao bankomati banaka, za politička uhljebljivanja, nemaju kontrolne mehanizme i užasno posluju
Činjenica da nema smisla vratiti se na stari model ne znači da sve dobro funkcionira po pitanju II. mirovinskog stupa. Od skupih naknada, niskih prinosa, netransparentnosti, loših investicija pa nadalje, puno je razloga za kritiku obaveznih mirovinskih fondova. Marko Rakar smatra da je rješenje u liberalizaciji, ali i većoj kontroli.
"Potrebno je razmisliti o okviru koji regulira isplatitelje mirovina (mirovinska osiguravajuća društva) kako bi se taj posao učinio konkurentnijim i privlačnijim jer su trenutna pravila poslovanja za njih iznimno restriktivna te onemogućuju konkurenciju i tržišno poslovanje."
"Primjerice, nema stvarne zapreke da isplatu mirovina na sebe preuzmu ili se za nju natječu osiguravajuća društva ili banke jer naše financijske institucije posjeduju znanje, infrastrukturu i kapitalne zalihe nužne za obavljanje tog posla", smatra.
Prozvao je upravitelje mirovinskih fondova zbog netransparentnosti, manjka kontrole, loših investicijskih odluka, političkog nepotizma. Zapravo se za iste stvari najčešće prozivaju državne kompanije, ali povijest pokazuje kako se obaveznim mirovinskim fondovima ustvari i rukovodi kao državnim kompanijama, u sprezi financijskog sektora i politike.
"Potrebno je i osigurati da se novac u fazi kapitalizacije (dakle, dok zaposlenik uplaćuje u svoj fond) može umnožavati/ukamaćivati na najbolji mogući način. To znači da uprave obaveznih mirovinskih fondova moraju transparentno poslovati i da nagrade i mandati managementa trebaju biti usko vezani uz rezultate fondova (što danas nije slučaj), da moraju postojati kontrolni mehanizmi da odgovaraju svojim članovima umjesto da služe kao kasice-prasice svojim matičnim bankama (sjetimo se milijardi kuna izgubljenih u raznim NEXE grupama, Ledu, Agrokoru i sl.) ili za politička uhljebljenja (primjerice Podravka), kao i politiku sponzorirane akvizicije i upravljanja tvrtkama (Fortenova pokušaj) ili za spašavanje za sada još uvijek neposrnulih tajkuna (kupnjom hotelskih lanaca po netržišnim uvjetima i sl.)."
Obaveznim mirovinskim fondovima se upravlja netransparentno, nestručno i po političkom ključu
"Uprave obaveznih mirovinskih fondova u posljednjih dvadeset godina nisu uspjele svojim rezultatima pratiti ni inflaciju ni troškove života, a ponajmanje globalnu ekonomiju - sve europske burze (osim, naravno, naše, na kojima su domaći OMF-ovi ne samo dominantni nego praktički jedini ulagači) u proteklih su dvadesetak godina ostvarivale rast koji je daleko veći od rasta domaćih mirovinskih fondova, a oni sami svojim prinosom čak nisu uspjeli sustići ni prinose državnih obveznica u istom periodu", objašnjava.
"Nitko u tome nije čist, ni politika koja voli upravljati tuđim novcem nestručnim i lošim regulatornim okvirom ni mediokritetske uprave mirovinskih fondova kojima su naše milijarde dane na upravljanje", oštar je Rakar.
"OMF-ovi upravljaju s dvadesetak milijardi eura te su financijski najjače institucije u ovoj državi, no malo tko zna tko tim fondovima upravlja i kako, to se mora promijeniti", zaključuje.
Mirovine će postati samo jedan oblik socijalne pomoći
Radnici u Hrvatskoj se tako figurativno nalaze između čekića i nakovnja. S jedne strane, sustav temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti (I. stup) je neodrživ zbog temeljnih matematičkih odnosa uplata i isplata, omjera radnika i umirovljenika i demografskih promjena.
S druge strane, fondovima koji upravljaju individualnom kapitaliziranom štednjom (II. stup) se upravlja netransparentno, nestručno i po svemu sudeći nalik državnim kompanijama.
Za sada nema svjetla na kraju tunela, a radnici u Hrvatskoj mogu očekivati nastavak pada mirovina u odnosu na plaću i preobrazbu mirovinskog sustava u de facto samo još jedan oblik socijalne pomoći.