Posljednjih dana raširilo se uvjerenje da je Izrael "uvukao" SAD u rat s Iranom. To je uvelike pojednostavljen pogled koji propušta detektirati glavni motiv, koji nema direktne veze s Izraelom. Rat s Iranom nastavak je nove strategije SAD-a za održavanje globalne dominacije.
>> Razvoj događaja pratite na Indexu
Nesumnjivo je da Izraelu trenutno odgovara takva politika SAD-a, jer vide upravo Iran kao glavnog neprijatelja u regiji i izvor svih sukoba i napetosti. Uz to, zapadni mediji pišu kako je izraelska obavještajna služba Mossad odigrala ključnu ulogu u pokretanju rata uvjerivši izraelsko i američko vodstvo da bi pokretanje napada moglo dovesti do sloma režima u Teheranu.
U tom smislu, suradnja Izraela i SAD-a na razini je koja u nekim sferama i prerasta standardni saveznički okvir dviju država. Međutim, podrška Izraelu samo je posljedica ovakve američke politike, a ne i glavni motiv.
Glavni motiv je kontrola ključnih energetskih resursa kako bi se ta poluga koristila za diktiranje uvjeta glavnim konkurentima, Kini i Europi. Pojednostavljeno rečeno, Washington želi kontrolu nad ključnim logističkim točkama, a osim toga vidi Iran kao važnog člana "osovine otpora".
Sama činjenica da Kina jeftino nabavlja energente od Rusije i Irana narušava diktiranje energetskih tokova od strane SAD-a. Dodatno, Iran s Rusijom i Kinom razmjenjuje tehnologiju i oružje te pokušava kroz razne grupe destabilizirati regiju. Međutim, to su sve "sekundarni" motivi.
Sagledavajući situaciju, posebno je zanimljiva politika SAD-a prema NATO saveznicima, ali i prema Kini i Indiji. Kada se Teheran odlučio na blokiranje Hormuškog tjesnaca i udare na američke baze koje se nalaze u zemljama u regiji, nakon prvotnog napada, SAD se našao pred velikim pritiskom, unutarnjim i vanjskim.
Ugrožena je sigurnost i ekonomija arapskih zemalja koje su američke saveznice u regiji. Cijena nafte drastično je porasla, a izvoz više nije siguran. Jasno je bilo da se neće ponoviti situacija iz prošle godine, kada se dogodio vrlo ograničen sukob između SAD-a i Irana.
Trump u tom je razdoblju pozivao NATO članice, kao i Indiju i Kinu da pomognu u uspostavi kontrole nad tjesnacem. Tada se to tumačilo kao gesta "očajnika" koji je započeo rat koji ne zna završiti. Međutim, to je klasičan pokušaj uspostave politike "America First".
Jasno je da Washingtonu kontrola tjesnaca nije od vitalnog značenja. SAD su neto izvoznik nafte i plina te čak u tom smislu zatvaranje tjesnaca pogoduje SAD-u jer se cijena nafte povećala. Ukratko, poziv na pomoć nije znak slabosti, već pokušaj da se uspostavi kontrola tjesnaca uz koordinaciju SAD-a.
Pristanak na slanje svojih brodova u Hormuški tjesnac za Kinu, Indiju i ostale značio bi da pristaju na diktiranje energetskih tokova od strane Washingtona. Upravo iz tih razloga malo je bilo za očekivati da će itko pristati na tako nešto.
Međutim, ovo je jaka poluga kojom Trump nastoji prebaciti pritisak prije svega na Kinu. Kina uvozi velik dio svoje nafte preko Hormuškog tjesnaca. Zatvaranje tjesnaca direktno je pogodilo kinesku ekonomiju, cijene energenata i stabilnost. Iako se Kina pripremala na ovaj scenarij povećavajući svoje zalihe nafte, ovakva situacija ne odgovara Pekingu.
Mnogi spominju okretanje Rusiji, međutim to otvara cijeli niz problema. Iako se događa snažan pomak prema Rusiji, Peking ne može nadomjestiti naftu s Bliskog istoka. Čak i da se zanemare američke sankcije prema ruskoj nafti, koje se doduše sad olabavljuju, Rusija nema dovoljno kapaciteta da brzo poveća izvoz koji bi pokrio gubitak. Kopneni cjevovodi imaju ograničen kapacitet, a pomorski terminali na Dalekom istoku već su blizu maksimuma.
Uz to, zbog rata u Ukrajini, sankcija i svega ostalog, Rusija je u velikoj mjeri zaustavila nova ulaganja i nove projekte vezane za naftnu industriju. Osim toga, nafta s Bliskog istoka nije jednaka ruskoj nafti, što znači da Kina mora napraviti i prilagodbu tehnologije rafiniranja. I na kraju, zbog rata u Perzijskom zaljevu, Rusija je dobila više potencijalnih kupaca, poput Indije i Turske, koje također treba opskrbiti.
Kada se sve to sagleda, jasno je da "poziv na suradnju" Kini ima svoju računicu s američke strane. Time u Washingtonu žele pokazati da su i dalje oni ti koji diktiraju svjetskim tržištem, čak i ondje gdje nemaju direktnu ovisnost. Jer dok Kina trpi poremećaj, SAD prodaje naftu i plin po skupljim cijenama. S druge strane, ovakva politika nije bez rizika i štete. Iako rat donosi velike prihode američkim naftnim kompanijama te iako Iran gubi utjecaj na Bliskom istoku, situacija nije nimalo "ružičasta".
Postoji veliki rizik od produljenja rata i eskalacije. U svojoj specifičnoj formi, Iran bi mogao postati "američka Ukrajina" na način da bi se SAD mogao zateći u dugotrajnom ratu, što vrlo vjerojatno nije bio plan. Ako se cijela priča završi relativno brzo, u roku svega par mjeseci, to bi bila strateška pobjeda SAD-a. Pobjeda bi značila da je iranski arsenal dalekometnih projektila sveden na minimum i da postoji potpuna premoć SAD-a i saveznika na moru, gdje bi SAD uspostavio kontrolu nad tjesnacem.
Ipak, zasad priča ne ide u tom smjeru. Iran pokazuje da ima dobru zalihu projektila i dronova te udarima na arapske zemlje iz okruženja vrši pritisak na SAD. Osim toga, cijela ova geopolitička priča odvija se uz vrlo jako protivljenje u zemlji, a i mnogi dosadašnji saveznici, prije svega zemlje EU, nisu sretni s ovakvom politikom.
Jedini trenutni pouzdani saveznik SAD-a je Izrael. Vraćajući se na početak teksta, upravo tu leži najveća prijetnja za novu strategiju Washingtona. Svaki idući ovakav potez, ako ne dovede do neupitne pobjede SAD-a, stvarat će sve širu koaliciju zemalja nezadovoljnih ovakvom politikom, što bi u krajnjoj liniji moglo dovesti do toga da se dosadašnji saveznici, zemlje EU, povežu s najvećim konkurentom, Kinom.
Stoga je sada ključno pitanje može li predsjednik Trump pretvoriti kratkoročni rizik u dugoročnu dominaciju ili će ovo ubrzati multipolarni svijet koji je htio spriječiti.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala