OTIŠAO je Boris Dvornik, prije par tjedana napustila nas je i Semka Sokolović-Bertok, stara garda glumaca koji su brojnim ulogama zadužili hrvatsku kinematografiju. Ne želim previše patetizirati i razbacivati se klišejima jer svi jako dobro znamo tko su bili, što su predstavljali i važnost onoga što su radili. No, razmišljajući o njima, primijetio sam jednu stvar.
Ne znam je li to zbog godina ili generalnog stanja hrvatskog filma, ali čini mi se kako nam nedostaje "velikih glumaca" u rasponu od 20 do 35 godina (da ne bi pomislili kako govorim o Ivi Gregureviću - jer ako govorimo o hrvatskom filmu govorimo i o njemu). Nedostaje nam onih "pravih glumaca" ili je možda bolje reći kako nedostaje karizmatičnih likova čija pojava plijeni pažnju prosječnog gledatelja. Ipak, ako malo bolje promislimo shvatit ćemo da problem nije u domaćim glumcima već stavu domaće publike prema domaćem filmu. Daleko od toga da naši filmovi s vremena na vrijeme ne pokupe odlične kritike, ali imam osjećaj da velik broj gledatelja hrvatski film unaprijed otpisuje kao nezanimljiv, a glumce koji se u njima pojavljuju poistovjećuju s filmom. Što se tuzemne kinematografije tiče, publika je ostala u mentalnom sklopu devedesetih kada je film s ovih prostora značio drameštinu s tematikom domovinskog rata i tragičnim završetkom. No, za razliku od publike, domaći se film promijenio i u trenutku kada su mlađi filmaši preuzeli malen dio kolača (rekao bih premalen), dobili smo nekoliko uistinu kvalitetnih filmova.
Hrvati ne znaju cijeniti domaći film
Znam da ću zvučati kao patetični domoljub kada kažem kako Hrvati jednostavno ne znaju cijeniti domaći film i prije će pogledati "Armageddon" nego "Tu divnu splitsku noć". Sjećam se jednog posjeta videoteci kada mi je vlasnik iste, vidjevši da čitam sadržaj "Finih mrtvih djevojaka" s užasom u glasu rekao: "ne misliš valjda to podići?". Dakle, čovjek čiji je posao iznajmiti DVD i na tome zaraditi novac zaključio je "ko ga jebe, te pare ne želim" kao da je riječ o novcu zarađenom prostitucijom maloljetnica. Poučen prijašnjim iskustvom, podigao sam film i s oduševljenjem ga pogledao.
Odnos Hrvata prema vlastitom filmu vidljiv je i iz medijskih napisa. Primjerice, ne znam koliko sam puta pročitao da je Eric Bana naše gore list. Ljudi, Hrvatska je za Erica Banu isto što i Amsterdam za stanovnike Manhattana. S druge strane, sasvim sam slučajno naišao na film "Wristcutters: A love story" hrvatskog redatelja Gorana Dukića i iako nije riječ o remek djelu epskih razmjera, radi se o izrazito simpatičnom nezavisnom filmu s kojim bi se trebali ponositi daleko više nego s korijenima Erica Bane jer mediji se ponašaju kao da je Bana omotan hrvatskom zastavom na crvenom tepihu urlao "ovo je za sve moje ljude u domovini, ne damo Gotovinu". Nadalje, vjerujem da i danas postoji velik broj ljudi koji smatraju kako smo Miru Furlan trebali otjerati jer onaj tko s neprijateljem tikve sadi, ne zaslužuje pojavljivanje u hrvatskom filmu kojeg toliko volimo, ali odbijamo ga pogledati.
Hrvatski je film na lošem glasu i zato me uopće ne čudi ako poput mene, ne razmišljajući zaključite kako nam nedostaje kvalitetnih mladih glumaca. Naravno, konstruktivne kritike ne smije izostati jer nitko ne želi da nam se ponovi još jedan "Četverored", ali s druge strane, ishitrena kritika svega što domaći redatelji snime i doslovno bojkotiranje domaćih kino filmova rezultirat će hiperprodukcijom imbecilnih humorističkih serija i još debilnijih sapunica u kojima će, čak i neki jako dobri glumci, rasipati svoj talent. Ponekad se zapitam da li je snimanje takvog smeća samo paravan za pranje novca jer unatoč različitosti ukusa, neke serije se nikada nisu trebale pojaviti na malim ekranima.
Bojim se da će na ovaj način neki novi Boris Dvornik proći ispod radara prosječnog gledatelja.
Foto: HNK Split