Ilustracija: 123rf
NOVINARI portala The New York Times, Max Fisher i Amanda Taub, u nedavnom članku izvještavaju o novim objašnjenjima mogućnosti nuklearnog rata. U nastavku prenosimo dijelove njihove priče.
"Ako se prisjetite srednje škole, vjerojatno će vam na pamet pasti jedna stvar u vezi s nuklearnim ratovima - prijetnja međusobnog uništenja. U isto vrijeme zastrašujuća i smirujuća, ta ideja govori o tome da dvije sile nikada neće krenuti u nuklearni rat jer bi tako obje bile uništene.
Vaš je profesor vjerojatno upotrebljavao tu teoriju kako bi objasnio zašto je Hladni rat ostao hladan, zašto kubanska kriza nikad nije prerasla u rat i zašto sve te nuklearne glave ostaju zatvorene".
Preokret
"No, imamo loše vijesti. Vaš je profesor bio u krivu. Međusobno zajamčeno uništenje je, prema sve većem broju znanstvenika, mit. Nuklearni rat je itekako moguć. Ako nam ne vjerujete, uzmite u obzir što se dogodilo u 20 godina od govora američkog ministra obrane Roberta S. McNamare o toj teoriji.
Ako je navedena teorija točna, nijedna zemlja ne bi trebala mijenjati nuklearnu strategiju niti nadograđivati nuklearne arsenale. Međusobno uništenje bilo bi sigurna stvar, a time i međusobno zastrašivanje.
No, umjesto toga, vidimo da su danas i Amerika i Rusija potrošile milijarde dolara na veće i brojnije bojne glave, kao i na točnije i brže projektile, uz visoko rizične vježbe za nuklearni rat te planiranje vođenja takvog rata. Prema internim dokumentima, obje strane su zabrinute da bi do takvog rata uistinu moglo i doći".
Pitanje i odgovor
"U znanstvenim se radovima postavilo pitanje o tome zašto se nuklearno oružje intenzivno razvija u Americi i Rusiji, ako je zbog međusobno zajamčenog uništenja nuklearni napredak nepotreban.
Došlo se do odgovora da je teorija međusobnog zajamčenog uništenja - neutemeljena. Čak i ako su obje zemlje izjavile da im je nuklearni rat nezamisliv, one se u praksi i dalje ponašaju kao da je itekako moguć.
Amerikanci su tijekom Hladnog rata razvijali tehnologije, skupljali podatke i razvijali strategije, a Rusi su ih se bojali pa su smatrali da moraju kompenzirati. Tako su razvili vlastito oružje za slučaj napada, povećavajući rizik od izbijanja rata.
Nijedna zemlja nije htjela rat, ali obje su se bojale da bi ona druga mogla izbjeći međusobno zajamčeno uništenje, pa su poduzimale daljnje korake u ratnom naoružavanju.
Slično se događa i danas. Sjedinjene Američke Države i Rusija i dalje se utrkuju, a nuklearni program Sjeverne Koreje može se objasniti kao težnja da se nuklearni sukob učini mogućim za preživjeti. Indija i Pakistan vrte se pak u vlastitom krugu.
Lekcija ove priče je, bez omalovažavanja vašeg profesora povijesti, da je nuklearni rat bio i ostao stvarna mogućnost. To nije ni riješeni problem, ni davno sjećanje. To je prisutna opasnost", zaključuju Fisher i Taub.