KADA pomislimo na Mjesec, u glavi nam se pojavi slika pustog, suhog i prašnjavog mjesta koje lebdi daleko iznad nas, u hladnim svemirskim prostranstvima.
Neko vrijeme se smatralo da naš satelit izgleda upravo tako i da na njemu nema ni trunke vode, ali tijekom godina znanstvenici su saznali da na Mjesecu ipak ima te dragocjene tekućine koja se smjestila u vulkanskim naslagama, na hladnim polovima ili u stalnim sjenama kratera, piše Science Alert.
Prema najnovijem istraživanju, vode na našem satelitu ima i na drugim mjestima, i to u izobilju. Ona se, tvrde znanstvenici, skriva u lunarnom podzemlju, samo nekoliko metara ispod površine Mjeseca.
Mislili su da su vodu donijeli meteoridi
Znanstvenici su već prije uočili vodu ispod lunarne površine, ali su smatrali da se radi o nečemu drugome, a ne o trajnim naslagama. Tako je letjelica Cassini registrirala vodu u tragovima kada je 1999. godine proletjela pored Mjeseca.
NASA-ina sonda Deep Impact također ju je detektirala prilikom preleta 2009. godine, kao i indijska sonda Chandrayaan-1. No izvor te vode bio je nepoznat, a znanstvenici su pretpostavili da ju je tamo donio Sunčev vjetar ili prolazni meteoroid.
Nisu smatrali da je moguće da Mjesec ima toliko površinske vode, ali su najnovija istraživanja otkrila da takva opcija itekako postoji.
Previše vode za meteoride
NASA-ine letjelice Lunar Atmosphere i Dust Environment Explorer (LADEE) 2013. i 2014. godine kružile su oko našeg satelita i uređajem Neutral Mass Spectrometer (NMS) pregledavale izuzetno razrijeđenu atmosferu Mjeseca. Zabilježile su 736 detekcija vode, od kojih se znatan dio podudarao s poznatim naletima meteorida.
Dakle, meteorid udara u Mjesec i pojavi se voda. Zar to ne znači da meteoridi, koji sadrže vodu, ipak dostavljaju tu tekućinu na naš satelit? Izgleda da ne jer to ne objašnjava obilje vode u razrijeđenoj lunarnoj atmosferi.
"Prema našoj analizi relativno visokog intenziteta detekcije vode, količina vode je 5,4 do 12,8 puta veća od udarne mase. Stoga udarna masa ne može sama po sebi biti glavni izvor uočene vode jer voda u njoj čini samo nekoliko desetina do nekoliko posto ukupne mase“, napisali su istraživači u najnovijoj studiji.
"Umjesto toga, voda vjerojatno nastaje kada se adsorbirana (akumulirana) voda na zrncima regolita desorbira (otpušta) prilikom udarnog vala", objasnili su.
Analizirajući količinu detektirane vode, znanstvenici su zaključili da je gornjih osam centimetara lunarnog regolita suho kao kost mumije.
Međutim, ako se potraži malo dublje, na dubini od najmanje tri metra, naći ćemo ravnomjerno raspodijeljenu vodu u koncentracijama do 0,05 posto. Na Zemlji bi se to smatralo suhim tlom, ali ono nije u potpunosti lišeno vode, kao što se to prije mislilo.
200 tona vode
Stručnjaci su izračunali koliko se godišnje gubi vode prilikom udara tijela (meteorida) u površinu Mjeseca i zaključili da se radi o značajnoj količini od 200 tona, što bi značilo da je Mjesec uvijek, ili gotovo uvijek, imao obilje vode.
"Mjesec, a posebno njegova područja koja se nalaze u vječnoj sjeni, najvjerojatnije imaju određenu razinu gubitka vode. Da bi se održao taj postotak gubitka vode tijekom nekog geološkog perioda, vode je moralo biti na našem satelitu od davnina. Možda je čak bila prisutna prilikom formiranja Mjeseca“, napisali su znanstvenici u istraživanju.
Istraživanje “Lunar soil hydration constrained by exospheric water liberated by meteoroid impacts” objavljeno je u časopisu Nature Geoscience.