NAKON Majdana, kada su administrativne poluge središnje vlasti u Kijevu gubile svoju moć, regionalne i lokalne vlasti na istoku Ukrajine su se pokušavale osloniti na svoje pristaše. Mobilizacijom pristaša organizirani su antimajdanski prosvjed i jedinice za samoobranu.
Nakon što je uspješno provedena aneksija Krima u ožujku 2014. godine, počeli su se u gradovima na istoku proglašavati "narodni guverneri". U Donjecku, Luhansku, Harkivu i ostalim gradovima sukobljavali su se pristaše i protivnici Majdana, što je kasnije rezultiralo ratom.
Separatisti su 11. svibnja 2014. godine održali referendume o neovisnosti Luhanske i Donjecke Narodne Republike na onim područjima koja su kontrolirali. Referendumi su održani bez sudjelovanja međunarodnih promatrača, a prema rezultatima koji su objavljeni, većina stanovništva je bila za neovisnost te dvije republike. Iako su izglasali neovisnost, tu neovisnost tada nije priznala ni Rusija.
Borba za vlast u LNR-u
Prvi "narodni guverner" LNR-a je bio Aleksandar Haritonov, političar iz marginalne Progresivne socijalističke partije Ukrajine (PSPU). Dana 9. ožujka 2014. godine Haritonov je ušao u zgradu uprave Luhanske oblasti i naglas pročitao ostavku koju je, kako je tvrdio, potpisao guverner oblasti Mihail Bolotskih, koji je postavljen kao v.d. guvernera oblasti nakon majdanskog prevrata. Bolotskih je napustio zgradu uprave uz pratnju narodne milicije LNR-a te nije dao nikakve službene izjave.
Haritonov nije dugo opstao kao "narodni guverner", pet dana kasnije ga je uhapsila Služba sigurnosti Ukrajine (SBU). Kao znak protesta, prosvjednici su zauzeli zgradu lokalnog odjela SBU-a u Luhansku te nisu dozvoljavali zaposlenicima da napuste zgradu dok se ne oslobodi Haritonov. Vlast je popustila prosvjednicima te pustila Haritonova, koji se potom sklonio u Moskvu.
Valerij Bolotov, predsjednik Luhanske unije veterana zračnih snaga i osoba, koja je odigrala veliku ulogu u separatističkim akcijama, postao je novi guverner LNR-a. U svibnju 2014. godine ranjen je u atentatu, napadnut je iz automatskog oružja dok se vozio u automobilu. Liječio se u Rusiji, pokušao se vratiti već nakon nekoliko dana u Luhansk, no u tom pokušaju je ostao zarobljen od strane ukrajinske vojske.
Bolotov i Plotnicki
Ubrzo, narodna milicija LNR-a je napala punkt ukrajinske vojske gdje se nalazio Bolotov, nakon čega je uspješno oslobođen. Ipak, na funkciji guvernera LNR-a nije dugo opstao, tek do 14. kolovoza iste godine. U 2017. godini pronađen je mrtav u svojoj kući u Moskvi. Službeni razlog smrti je zatajenje srca.
Bolotov je na odlasku sve svoje ovlasti prebacio na Igora Plotnickog. I Bolotov i Plotnicki smatrani su "produženom rukom" Aleksandra Jefremova, gospodara Luhanske regije. Aleksandar Jefremov je bio jedan od vođa Janukovičeve Partije regija, posljednji predratni guverner Luhanske oblasti. Tijekom rata u Donbasu bio je pod istragom radi umiješanosti u financiranje separatizma. Pušten je uz jamčevinu, da bi opet u 2016. godini bio uhapšen na kijevskom aerodromu. Od tada je u Kijevu, prvo je bio tri godine u pritvoru, a potom u kućnom pritvoru.
Igor Plotnicki se nakon dolaska na vlast okružio dužnosnicima stare uprave. Ipak, teško je reći koliko su stari dužnosnici pod utjecajem Jefremova. Plotnicki je dolaskom na vlast mogao kontrolirati samo grad Luhansk. Ostatak teritorija LNR-a bio je podijeljen između terenskih zapovjednika, koji se nisu borili samo protiv ukrajinskih snaga, već i međusobno.
Važno je napomenuti kako su i Plotnicki i terenski zapovjednici stanovnici Luhanske oblasti. Većina ih je odrasla i školovala se u Luhansku. Dakle, nisu "uvezeni" iz Rusije ili iz nekog drugog kraja. Iako su imali sukoba, nesporazuma i problema među sobom, lokalnim zapovjednicima i lokalnim političkim vođama glavni problem u LNR-u je bila druga skupina koja je također ciljala na vlast. Ta skupina su donski kozaci.
Tko su donski kozaci?
Donski kozaci su kozaci smješteni duž rijeke Don u Rusiji. Imaju bogatu i dugu povijest vojske i ratovanja. Imali su važnu ulogu naročito u Ruskom Carstvu, sudjelujući u većini ratova. Spominju se još u 15. stoljeću. Kroz stoljeća je uspostavljeni "teritorij donske kozačke vojske" u današnjem dijelu južne Rusije i dijelovima Donbasa bio neovisan ili imao određen stupanj autonomije. Nisu bili etnički definirani, tako da kozaci mogu biti ruskog ili ukrajinskog porijekla, ali su uglavnom bili podređeni ruskoj vlasti.
Jedini period kada su donski kozaci u modernoj povijesti imali državu je bilo 1918. godine kada su uz pomoć Njemačke uspostavili Donsku republiku, koja je trajala tek dvije godine. Obuhvaćala je Rostovsku i Volgogradsku oblast u Rusiji te Luhansku i Donjecku oblast u Ukrajini. Glavni grad je bio Novočerkask, a vlast u republici imao je ataman (titula vođe kozaka). Za vrijeme SSSR-a donska kozačka vojska je raspuštena.
Komunisti su provodili politiku "dekozacije" (ruski: raskazakičivanje) zbog suradnje s Nijemcima, ali i kao vid klasne borbe. Kozaci su kao i Ukrajinci, ali i svi kulaci diljem Sovjetskog Saveza, postali žrtve surove sovjetske kolektivizacije. Prema povijesnim izvorima, oko 1.5 milijuna donskih kozaka je stradalo. Ipak u drugom svjetskom ratu su opet kozaci bili u sastavu Crvene armije s dvije konjičke divizije.
Kozaci protiv LNR-a
Donski kozaci su ponovo oživljeni početkom 1990. godine s atamanom Nikolajem Kozicinom. Od tada, Kozicin zagovara ideju stvaranja kozačke republike od Volgograda do Luhanska. Nikolaj Kozicin, koji je porijeklom Ukrajinac, služio je u sovjetskoj vojsci te došao do čina generala. Pod njegovom komandom donski kozaci su sudjelovali u sukobu u Moldaviji na strani Pridnjestrovske Narodne Republike, kao i u sukobu u Gruziji na strani Abhaza 1993. godine.
Uloga donskih kozaka u tim ratovima bi se mogla usporediti s današnjom ulogom Čečena u ratu u Ukrajini. U ratu u Čečeniji, kozaci nisu sudjelovali, iako je Kozicin održavao dobre odnose s čečenskim vođom Džoharom Dudajevom. U 1997. godini ruska vlada je službeno priznala donske kozake. Atamanu Kozicinu je priznat čin, a mogao je nositi oznake i uniformu.
Budući da su donski kozaci sudjelovali u raznim separatističkim pokretima u postsovjetskim republikama, Ukrajina je 2009. godine zabranila Kozicinu ulazak u Ukrajinu kako bi spriječila stvaranje separatističkog pokreta na ukrajinskom teritoriju. U 2014. godini Kozicin je aktivno podržavao separatizam u Donbasu i na Krimu.
Organizirano je regrutiranje kozaka u Kozačku nacionalnu gardu. Nacionalna garda je uključivala sve kozačke jedinice Donske vojske, ali i drugih kozačkih snaga na području Rostovske oblasti, kao i dobrovoljaca. Jedinice su se sastojale od Rusa i mještana Donbasa. U Luhanskoj oblasti je bilo oko 4000 kozačkih vojnika.
Veza s rušenjem malezijskog aviona?
U svibnju 2014. godine kozačke snage su zauzele grad Antracit u Luhanskoj oblasti. Kasnije su uspjele zauzeti zgrade uprave u Lisičansku i Sjeverodonjecku te još nekim manjim gradovima u Luhanskoj oblasti. Ipak, ubrzo su te gradove napustili pod pritiskom ukrajinskih snaga. Kozicina se povezivalo i s rušenjem malezijskog putničkog aviona u kojem je poginulo 298 putnika i članova posade.
Budući da je imao profesionalnu i posloženu vojsku, Kozicin je uskoro kontrolirao većinu LNR-a. Ipak, Luhansk, kao najveći i glavni grad, bio je pod kontrolom političke strukture okupljene oko Igora Plotnickog. Kozaci nisu priznavali vlast u Luhansku, ali ni samu republiku. Smatrali su to "teritorijem zemalja Donske vojske Ruskog Carstva". Do kraja jeseni 2014. godine LNR je bio na granici unutrašnjeg sukoba.
Nakon potpisivanja prvog Minskog sporazuma, kozački zapovjednici nezadovoljni potpisanim sporazumom o prekidu vatre, otvoreno su optuživali vlasti LNR-a za izdaju. Ataman Kozicin prijetio je "jurišem" na Luhansk. Ipak, LNR-ove vlasti uspjele su pohvatati sve poluge moći na teritoriju, organizirati snage i krenuti u obračun s kozacima. Uvelike su im pomogle i preostale snage raspuštene specijalne policije pod nazivom – Berkut.
Berkut
Nakon svrgavanja Janukoviča s vlasti, novi ministar unutrašnjih poslova Arsen Avakov raspustio je Berkut. Budući da je predsjednik Janukovič na Majdanu obilato koristio Berkut kako bi silom pokorio prosvjednike, među stanovništvom Ukrajine jedinica je stekla reputaciju nasilnika.
Neke trupe Berkuta počinile su uznemirujuća kršenja ljudskih prava protiv prosvjednika u Kijevu koja su snimljena. Bivši službenici Berkuta, njih oko tisuću (cijeli Berkut je brojao oko 4000 specijalaca), tako su se u strahu od procesuiranja priključili "narodnoj miliciji" LNR-a. Ovaj rezervoar dobro uvježbanih i predanih postrojbi spremnih boriti se za separatističke snage značajno je pridonio uspjehu separatista.
Protjerivanje kozaka iz LNR-a
U prosincu 2014. godine Plotnicki je objavio: "Vrijeme atamanizma je prošlo!" To je značilo konačni obračun s kozacima u LNR-u. Budući da je potpisan prvi Minski sporazum o prekidu vatre između LNR-a i Ukrajine, LNR je mogao fokusirati svoju "narodnu miliciju" na borbu protiv kozaka.
Za samo mjesec dana LNR je "počišćen" od nelojalnih terenskih zapovjednika. Ubijena su četiri glavna kozačka zapovjednika na terenu, a Kozicin je s ostatkom snaga napustio LNR i vratio se na teritorij Rusije. Dio kozaka se priključio "narodnoj miliciji", a u proljeće 2015. godine LNR je uspostavio potpunu kontrolu nad Antracitom, neslužbenim glavnim gradom kozaka.
Politički život LNR-a nakon Minskog sporazuma
Nakon rješavanja sukoba s donskim kozacima, krenula je druga unutarnja politička borba na teritoriju LNR-a. Kao glavni oponent vlasti Plotnickog pojavio se Leonid Pasečnik. Leonid Pasečnik, rodom iz Luhanska, bivši je pukovnik Službe sigurnosti Ukrajine (SBU). Bio je šef za borbu protiv krijumčarenja u Luhanskoj oblasti. U 2006. godini je bio glavni u zapljeni velike količine krijumčarene robe na rusko-ukrajinskoj granici, u vrijednosti oko 2 milijuna dolara.
Prema nekim navodima je odbio ponuđeni mito. Od tadašnjeg predsjednika Juščenka je dobio "medalju za vojnu službu" zbog profesionalnog obavljanja dužnosti. Početkom oružanog sukoba u Donbasu prešao je na stranu LNR-a. U intervjuu 2016. godine izjavio je:
"Nisam otišao. Ostavili su me. Sustav me tukao, slomio, štoviše. Kad sam bio mlad, nisam to baš razumio. Ali kad sam postao pukovnik, shvatio sam da moram izabrati jednu od strana."
U listopadu 2014. godine imenovan je za ministra državne sigurnosti LNR-a, što nije nelogično s obzirom na iskustvo i položaj koji je imao prije rata. U 2015. godini se sukobio s vođom LNR-a Igorom Plotnickim, nakon čega je Plotnicki privremeno suspendirao Pasečnika. Krenulo je tako da je ministarstvo državne sigurnosti (MGB) LNR-a uhapsilo Dmitrija Ljamina, ministra energije LNR-a, Plotnickovog bliskog suradnika. Uhapsili su ga navodno zbog suradnje s Ukrajinom.
Atentati
Plotnicki je stao u obrani Ljamina i optužio MGB za samovoljno djelovanje te suspendirao Pasečnika. MUP LNR-a na čelu s Igorom Kornetom je stao na stranu MGB-a i Pasečnika te su podigli nove optužbe protiv Ljamina. Podržali su ih premijer LNR-a Genadij Cipalkov, kao i neki gradonačelnici i terenski zapovjednici. Situacija bi vjerojatno bila prešla u oružani sukob da nije bilo intervencija iz Rusije.
Kulminacija sukoba dviju frakcija u LNR-u su bili atentati na visoke dužnosnike. U prosincu 2015. godine poginuo je terenski zapovjednik Drijomov u eksploziji automobila. U kolovozu 2016. godine eksplodirao je i automobil Plotnickog u Luhansku. Plotnicki je preživio s lakšim ozljedama.
Nakon toga je Plotnicki objavio kako je spriječen pokušaj državnog udara. Plotnicki je zatražio pomoć narodne milicije DNR-a, koja je poslala pojačanje u LNR kako bi pojačala represiju. Najzvučnija žrtva te represije je bio premijer LNR-a Cipalkov koji je mučen i na kraju ubijen. U veljači je ubijen i načelnik narodne milicije LNR-a.
Rasplet sukoba
Zadnji krug sukoba se dogodio u jesen 2017. godine. Parlament LNR-a je kritizirao MUP i optužio ministra Korneta da nelegalno živi u prisvojenoj kući. Kao rezultat, Plotnicki je izbacio Korneta iz kuće i smijenio ga na poziciji ministra. Sutradan je MUP objavio da njegovi službenici i dalje smatraju Korneta kao svog načelnika. Kornet je odbio biti smijenjen, a Plotnickog je optužio za suradnju s ukrajinskim službama.
Ovoga puta službe sigurnosti su krenule u odlučnu borbu protiv vlasti u Luhansku. U studenom su naoružani službenici blokirali centar Luhanska, prekinuli televiziju, radio i mobilnu uslugu. Vlasti LNR-a su pozvale u pomoć MGB DNR-a i te večeri je u Luhansk ušla kolona vojnih vozila. MGB DNR-a je objavilo da s vlastima LNR-a provodi zajedničke mjere protiv diverzije na teritoriju LNR-a.
Ipak, drugog dana Kornetove snage su zauzele zgradu državnog tužiteljstva LNR-a i počele zatvarati dužnosnike bliske Plotnickom. Kornet je na konferenciji za novinare najavio specijalnu operaciju za neutralizaciju ukrajinskih agenata koji su infiltrirani u najviša tijela LNR-a, a koji su spremni vratiti LNR pod kontrolu Kijeva.
Plotnicki je to u obraćanju opisao kao pokušaj puča. Idući dan, 23. studenog, MGB na čelu s Pasečnikom je i službeno stao na stranu ministra Korneta, a Plotnicki je napustio Luhansk i otišao u Moskvu.
Borba za moć
Dana 24. studenog, Plotnicki je podnio ostavku te imenovao Pasečnika na mjesto vršitelja dužnosti čelnika LNR-a. Idućeg dana, parlament LNR-a je jednoglasno odobrio to imenovanje. Pasečnik je iduće godine postao i predsjednik stranke koju je prethodno osnovao Plotnicki te se kandidirao za čelnika LNR-a na jesenskim izborima. Na izborima 11. studenog 2018. godine Pasečnik je osvojio 68.3% glasova te službeno postao vođa LNR-a.
Plotnicki se od 2014. godine borio da izgradi vlastitu vertikalu moći koristeći ekstremne metode u toj borbi. Moskva je podupirala njegove napore kako bi učinio LNR upravljivom. Ipak, priroda sukoba sa sigurnosnim snagama LNR-a, koja je ostala prilično nejasna, natjerala je Plotnickog na povlačenje.
Taj sukob je mogao biti rezultat borbe za kontrolu financijskih tokova, kao i borba za moć u LNR-u. Bez obzira na to što je razlog tog sukoba, on nije mogao ostati prikriven. Jedina prepreka frakcijama jest potvrda Moskve kako bi ostali ili došli na vlast. Moskva je na kraju krajeva uspjela spriječiti unutarnji rat i "opunomoćila" tada novu vlast na čelu s Pasečnikom.