"IZA NAS je nekoliko šokantnih tjedana za francusku elitu. Odluka predsjednika Emmanuela Macrona o povećanju porezne stope za gorivo izazvala je val protesta, među ostalim blokade na cestama širom zemlje, te okršaje nasilnih protestanata i policije u Parizu. Pokret žutih prsluka natjerao je liberalnog francuskog predsjednika da se ponizi i na kraju odustane od viših poreza, te da poveća minimalnu plaću.
Protesti su dali glas često zanemarenom dijelu francuskog društva. I dok je većina medija iskazala prezir prema prosvjednicima, Žuti prsluci pronašli su saveznika u Pameli Anderson. Nekadašnji Playboyev model i zvijezda TV-serije Baywatch posljednjih se godina nekoliko puta angažirala u javnosti, od zaštite prava životinja, preko ekoloških tema, do podrške stradalima u potresu na Haitiju. Sada je pružila podršku protestima protiv stroge politike štednje", piše američki socijalistički časopis Jacobin koji je intervjuirao Pamelu Anderson i hrvatskog filozofa Srećka Horvata. S njima je razgovarao povjesničar David Broder.
U svojim tweetovima i blogu Anderson je naglasila širu perspektivu prosvjeda, nazvavši ih borbom ”99 posto ljudi kojima je dosta nejednakosti, ne samo u Francuskoj, nego i širom svijeta, protiv politike koju predstavlja Macron”. Na sličan način odgovorila je prigovorima na nasilje prosvjednika: ”Prezirem nasilje... ali što je nasilje ovih ljudi i spaljena luksuzna vozila u usporedbi sa strukturalnim nasiljem francuskih i globalnih elita?”.
Pamela Anderson pokazala je širok interes za politička zbivanja u Europi. Nedavno je podržala vođu britanske Laburističke stranke Jeremyja Corbina, te istodobno kritizirala talijanskog desničarskog ministra unutarnJih poslova Mattea Salvinija zbog njegovih rasističkih stavova, podsjećaju u Jacubinu.
Intervju prenosimo u cijelosti.
O Žutim prslucima
Broder: Protesti Žutih prsluka u Francuskoj naišli su na osudu medija i političkih elita, ali Vaši komentari bili su pozitivni. Napisali ste da je ”revolt na putu već nekoliko godina”. Što predstavljaju ovi prosvjedi? Odgovaraju li općem raspoloženju koje ste vidjeli u Francuskoj dok ste tamo živjeli?
Anderson: Moji komentari bili su izazvani slikama nasilja. Svi su bili osupnuti. Zašto? Zašto je to bilo takvo iznenađenje? Što stoji iza nasilja? Željela sam to razumjeti. Znam da me nije lako prihvatiti onakvu kakva jesam. Volim zakuhati stvari na nekonvencionalan način i namjeravam to raditi i dalje.
Nekoliko dana nakon što u Francuskoj počeli prosvjedi, putovala sam u Milano. Tamo sam u novinama vidjela Salvinijevu izjavu kako je ”Macron postao problem za Francuze”. Ja ne mislim tako. Mislim da je on europski problem. I to na isti način kao što je i rastuća ksenofobija u Italiji europski problem.
Prije nego što sam stigla u Italiju, najboljem talijanskom kulinarskom majstoru Vittoriju Castellaniju rečeno je da više ne koristi strane recepte u svom TV showu. Ja volim talijansku hranu, ali što je talijanska hrana ili bilo koja druga, bez stranog utjecaja? Sigurna sam da i Salvini uživa u stranoj hrani. Malo smo se odmaknuli od Žutih prsluka...
Horvat: Ovo je odlično prepoznavanje problema. Počelo je zapravo još 2009. godine s Berlusconijevom kampanjom protiv netalijanske hrane u Italiji. Radi se procesu normalizacije, postupnom uvođenju mjera ili čak zakona koji će u skoroj budućnosti biti prihvaćeni kao ”normalni”.
Ako se dobro sjećam, baš je Vittorio Castellani prije skoro deset godina ukazao da ne postoji autentična talijanska hrana, zato što rajčica dolazi iz Perua, a špageti iz Kine. Dakle, bez stranog utjecaja, talijanska hrana imala bi potpuno drukčiji okus. A kad kažete da Salvini vjerojatno uživa u stranoj hrani, onda ste se dotaknuli pravog problema.
Kao i u slučaju Macrona, koji o Žutim prslucima govori iz Zlatnog salona Elizejske palače, postoji razjedinjenost između političkih elita i naroda. Štoviše, političke elite odale su se krajnjem cinizmu. Kad ministar iz Macronove stranke, želeći naglasiti ponor između političke elite i radničke sirotinje, kaže kako večera u Parizu stoji 200 eura bez vina, onda je to jasan znak ponora između elite i naroda.
Žuti prsluci vjeruju i tu su u pravu, da Macron ne živi u stvarnom svijetu. Istodobno ste mogli vidjeti, kao u nekoj alternativnoj stvarnosti, grafite koji kažu ”Pamelu Anderson za predsjednicu!”.
Zaštita okoliša i klimatske promjene
Broder: Vladini dužnosnici i neki mediji tvrde kako prosvjednici ignoriraju potrebu za zaštitom okoliša. Kao zagovornik očuvanja prirode, smatrate li da se Žuti prsluci mogu uklopiti u ekološke trendove?
Anderson: Ne mislim da bi siromašni trebali platiti za klimatske promjene. A upravo siromašni plaćaju najveću cijenu. Neki kažu kako prosvjednici u Francuskoj protestiraju zato da bi i dalje mogli zagađivati zemlju, ali ja mislim da to nije istina. Oni prosvjeduju zato što bogati zagađuju planetu. A siromašni plaćaju.
Nakon razarajućeg potresa 2013. godine, posjetila sam Haiti kako bih podijelila humanitarnu pomoć. Posjetila sam dječje bolnice i izbjegličke kampove. I tamo su siromašni najviše stradali. Od tada su pokrenuti mnogi projekti koji ukazuju kako tranzicija prema ekološkoj stvarnosti treba izgledati.
Prosvjedi u Francuskoj počeli su nakon što je predsjednik Macron najavio veće poreze na zagađenje. To je trebalo donijeti više novca državnom proračunu i motivirati ljude da ne koriste vozila s dizelskim motorima. Macron želi zabraniti dizelska vozila do 2040. godine, ali francuska je država godinama poticala ljude da kupuju takva vozila.
Primjerice, 62 posto svih automobila u Francuskoj 2016. godine imalo je dizelske motore, kao i 92 posto svih kombija i manjih kamiona. Dakle, nije nimalo čudno da mnogi ljudi novu politiku vide kao potpunu izdaju. Nabavka novog vozila vjerojatno nije nikakav problem za predsjednika Macrona i njegove ministre, ali za mnoge ljude, ionako financijski opterećene, radi se o velikoj teškoći. Siromašni će teško stizati do posla, posebice ako nema pouzdanog javnog prijevoza. Stariji ljudi neće moći doći do liječnika ili u trgovinu.
Horvat: Isti problem postoji i u Njemačkoj. Dobro je da mnogi njemački gradovi zabranjuju dizelska vozila na svojim ulicama, ali znate li gdje će ti automobili završiti? Uglavnom na Balkanu i u istočnoj Europi. Pritom ne možete okrivljavati ljude koji kupuju ta dizelska vozila, jer ona su jeftina, a oni ionako već teško žive. Kao i obično kad je kapitalizam u pitanju, imamo ne samo unutarnju podjelu unutar zapadnoeuropskih društava, između urbanih bogataša i ruralnih siromaha, nego i podjelu između središta i periferije Europske unije.
Sudeći prema mjerenjima kvalitete zraka, oni koji žive u dijelu Europe odakle i ja dolazim, obično udišu više toksičnih čestica nego oni koji žive u zapadnoj Europi. Pogledate li na tu kartu, vidjet ćete da Njemačka, Francuska, Belgija, Portugal, Španjolska i dijelovi Ujedinjenog Kraljevstva imaju bolju kvalitetu zraka nego Hrvatska, Mađarska, Rumunjska, Srbija, Bugarska i Poljska.
Tijekom zimskih mjeseci, zagađenje zraka u Sofiji i Sarajevu postalo je svakodnevica. Dok se zapadna Europa kreće prema ”zelenoj tranziciji”, gospodarstva zemalja istočne Europe još su uvelike ovisna o eksploataciji ugljena. Istodobno, unatoč energetskoj tranziciji, Njemačka je i dalje ovisna o uvozu fosilnih goriva. Kad sve to uzmemo u obzir, jasno je da rješenje problema nije u nacionalnim ”zelenim tranzicijama”, nego u europskom Zelenom New Dealu, kako ga vidi DiEM25 (paneuropski politički pokret na čelu s Yanisom Varoufakisom i Srećkom Horvatom, op.a.).
O Brexitu
Broder: U svom posljednjem postu branite ideju ”Lexita, odnosno Brexita organiziranog tako da štiti obične ljude. Podržali ste i poziv Jeremyja Corbyna da se raspišu opći izbori umjesto drugog referenduma o Brexitu. Što očekujete od Corbyna?
Anderson: Europska unija treba temeljite i sveobuhvatne reforme. Europa zaslužuje bolje organiziranu suradnju. Podržavam Veliku Britaniju u pokušaju da kreira alternativu Europi, ali pribjegavanje nacionalističkim tendencijama nije alternativa za Europu. Zajednička borba neprivilegiranih jedini je put do slobode. To uključuje i strane radnike.
Sporazum kojeg trenutačno nudi Theresa May ne nudi alternativu. U šali sam rekla da bih i ja postigla bolje uvjete u pregovorima. Desetljećima sam pregovarala s Hollywoodom. Mislim da bih se znala nositi s Michaelom Barnierom, glavnim pregovaračem Europske unije.
Jeste li vidjeli kako Theresa May nije bila u stanju izaći iz vozila dok ju je Angela Merkel čekala? To je najbolja metafora Brexita. U takvoj situaciji, drugi referendum nije opcija, već parlamentarni izbori. I nadam se da će Jeremy Corbyn biti sljedeće britanski premijer.
Horvat: Dobro je pitanje što bi Corbyn mogao učiniti. Rješenje nije u povlačenju u nacionalno temeljenu politiku, nego u tome da Laburisti nastave tijesno surađivati s europskim progresivcima. Zanimljivo je pitanje kako će se Laburisti odnositi prema izborima za Europski parlament u svibnju 2019. godine, na kojima Velika Britanija ne sudjeluje jer se očekuje njen izlazak iz Europske unije. Mislim da su Laburisti na tim izborima mogli postići uspjeh. Isto tako, mislim da bismo trebali ukazivati Britancima da su europski izbori važni i za Veliku Britaniju.
Ne bude li pronađeno neko rješenje za krizu Europske unije, koja nije samo interna, nego se tiče i vanjske politike, bojim se da će se stanje pogoršavati. Mislim da nam treba više transnacionalnih politika, a ne samo internacionalnih.
Broder: I Brexit i Žuti prsluci učinili su da se čuje glas ljudi koji su inače daleko od naslovnica. Unatoč Pamelinom dosadašnjem aktivizmu, neki mediji su iznenađeni što je progovorila o ovim temama. Zašto se to dogodilo?
Horvat: Iznenađen sam time što je bilo tko iznenađen. Pamela je bila aktivna godinama u raznim kampanjama i posjećivala je mjesta pogođena potresima. Naravno, razumijem da ljudi Pamelu doživljavaju kroz Baywatch ili Playboy i da su iznenađeni da ona ima mišljenje o Brexitu i Žutim prslucima, ali nije li ljepota upravo u tome?
Ako je Baywatch, koji je svakog tjedna gledalo 1,1 milijardi ljudi u 148 zemalja, dao Pameli platformu kako bi se njen glas mogao čuti i u političkim raspravama, onda je na nama da to prigrlimo. Sjećam se kako smo 90-ih godina tijekom rata u Jugoslaviji moja sestra i ja gledali Baywatch. Za nas, djecu iz zemlje koja se raspadala na komadiće pred našim očima, televizija je često bila bijeg u poželjnu budućnost.
Baywatch je bio alternativna realnost ”veselim 90-ima”. Sad kad je vrijeme “realnog socijalizma” završeno, na putu smo prema “realnom kapitalizmu”. Naravno, Baywatch je bio prepun morskih pasa, serijskih ubojica i potresa, ali za jugoslavensku djecu poslovi spasilaca na plaži koje su imali Mitch Buchannon (David Hasselhoff) i C. J. (Pamela Anderson) u prekrasnoj Kaliforniji bili su utjelovljenje “kraja povijesti”.
Naravno, nismo tada znali što znači “kraj povijesti” i nismo znali da je Pamela, slučajno ili ne, baš 1989. godine, kad je Francis Fukuyama objavio svoj poznati esej, imala svoju prvu naslovnicu Playboya. Nismo znali ni da tranzicija Jugoslavije iz komunizma u kapitalizam neće pretvoriti ovaj dio Europe u Kaliforniju. Ipak, nema nikoga iz moje generacije i mnogih drugih generacija, tko nije gledao Baywatch. Nema kulture bez popularne kulture.
Broder: Mislite li da postoji Vaša odgovornost da ove teme iznesete na svojim javnim platformama?
Anderson: Čula sam takve priče i iz zabačenih krajeva Zimbabvea. Baywatch se gledao u šatoru među domorocima. I u opasnim područjima širom svijeta, uključujući Ameriku. Nismo bili svjesni da utječemo na ova mjesta na svoj specifičan način, poticanjem snova o boljem životu. Plaža. Kalifornija. Eskapizam. Bila sam dio toga. Danas mi to daje mogućnost da se moj glas čuje u stvarima koje su mi važne.
Nedavno je Deutsche Welle zatražio moju podršku njihovoj kampanji u povodu 70. obljetnice Opće povelje o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda i članka 19, koji govori o slobodi izražavanja. Govorila sam o Julianu Assangeu, koji je i dalje u ”arbitrarnom pritvoru”, kako to sami Ujedinjeni narodi definiraju, te čeka izručenje SAD-u.
Moja je odgovornost govoriti o takvim stvarima. Svačija je to odgovornost. Bez slobode govora i neovisnog novinarstva, te organizacije poput WikiLeaksa i zviždača, nemamo šansu izgraditi bolji svijet.
Broder: Bili ste aktivni u kampanjama za PETA-u i pomoći postradalima u potresu na Haitiju, a nedavno ste istupili i u nekim političkim pitanjima. Kojim se aktivizmom trenutačno bavite? Koji su mislioci ili pisci najviše utjecali na Vas?
Anderson: Čitam knjige, gledam filmove, učim francuski, putujem svijetom. Zabrinuta sam zbog klimatskih promjena. Zbog nestanka vrsta. I dalje aktivno podržavam Sea Shepherd, organizaciju koja se bavi zaštitom okoliša, te organizacije koje pomažu izbjeglicama. Često mislim na Juliana Assangea, posebice u ovo blagdansko vrijeme, koje on ne može provesti s obitelji i prijateljima.
Mislim da je sve to povezano. Sve sam više zabrinuta zbog Europe. Za nedavnog boravka u Italiji, čitala sam esej Umberta Ecca iz 1995. godine ”Vječni fašizam”. U njemu se definira 14 općih karakteristika fašizma, koji po Eccu uopće nije dosljedan. Tako on govori o ur-fašizmu i značajkama kao što su ”kult tradicije”, ”strahu od različitosti” i ”obraćanju frustriranoj srednjoj klasi”, ”opsesiji zavjerama”, ”preziru prema slabima” i ”mačizmu”. Pogledate li lidere kao što su Trump, Bolsonaro i Salvini, vidjet ćete kod njih iste te značajke. Oni uništavaju Amazonu, Arktik, cijeli planet u realnom vremenu. A mi nemamo planet B.
Horvat: Osim onih bijelih, libertarijanskih, muških utopista iz Silicijske doline koji mogu pobjeći na Mars, dok ćemo svi mi ostali živjeti u stvarnoj distopiji. Mislim da je Pamela u pravu. Bilo da ga zovemo post-fašizmom kao Enzo Traverso ili ur-fašizmom kao Ecco, činjenica je da fašizam nikad nije nestao. Mali je korak od Crne internacionale iz 20. stoljeća do formiranja ”osovine voljnih” Italije, Njemačke i Austrije, kako to predlaže austrijski premijer Sebastian Kurz.
Kad tome pridodamo tehnološki napredak od umjetne inteligencije do automatizacije, od Silicijske doline do Cambridge Analitice, dobit ćemo eksplozivnu kombinaciju koja može biti još gora od tradicionalnog fašizma. Povijesna osoba koja vjerojatno najbolje utjelovljuje ur-fašizam je talijanski pjesnik i ratni huškač Gabrielle D’Annunzio, koji je okupirao Rijeku. Osmislio je tamo bizarnu fašističku utopiju ili distopiju, koja nije bila isključivo fašistička (Lenjin je čak nazvao D’Annunzija ”jedinim revolucionarom u Europi”), ali je imala sve značajke fašizma plus prihvaćanje novih tehnologija.
On je praktički izmislio ”govore s balkona” (što je Mussolini preuzeo), ali Marconi mu je omogućio da svoje poruke emitira u svijet sa svoje jahte. Osmislio je također fašističku formu narkokapitalizma, prije nego su nacisti počeli koristiti tone Pervitina, pa je Rijeka bila prepuna droge. Ili kako je Pasolini znao reći, prava anarhija je anarhija vlasti.
Zahvaljujući obnovljenom interesu za D’Annunzija, Lucy Hughes Hallet napisala je biografiju pod naslovom ”The Pike”, Bruce Sterling je izdao znanstveno-fantastični roman ”Pirate Utopia”, a tu je i rad hrvatskog redatelja Igora Bezinovića, vjerujem da će lekcije iz tog kratkog povijesnog razdoblja postupno biti otkrivene.
Tijekom nedavnog zajedničkog posjeta Rijeci, razgovarao sam s britanskim redateljem dokumentaraca Adamom Curtisom. Zaključili smo da se to razdoblje ne može označiti samo ranom manifestacijom fašizma. Ono što D’Annunzijevu Rijeku čini istodobno traumatičnom i zanimljivom ne može se opisati ni kao distopija, ni kao utopija, jer bilo je to oboje.
O desnici i ljevici
Broder: U mnogim zemljama ekstremna desnica je u usponu, ali istodobno se događa i radikalizacija ljevice, koja je uzdrmala stare političke strukture. Što se krije iza svega toga?
Horvat: Nakon što je posjetio goruće pariške ulice, Jerome Roos objavio je izvanrednu analizu u kojoj tvrdi da su Žuti prsluci razbili stare političke kategorije, što istovremeno predstavlja opasnost i izazov. Podsjeća nas i na prekrasan i prigodan Saint-Justov citat: ”Sadašnji red je nered budućnosti”.
Nažalost, nakon svih tih ”Proljeća” kojima smo svjedočili, moramo se okrenuti oko sebe i zapitati što će se dogoditi ako sva ta energija i revolucionarni potencijal ne iznjedre novi poredak u budućnosti?
”Izvanredno stanje”, kako ga definira Carl Schmitt i definira Giorgio Agamben, već je širom Europe postalo pravilo, a ne iznimka. Nakon prosvjeda tijekom skupa G20 u Hamburgu, europski su lideri već predlagali stvaranje paneuropskog ”registra aktivista”. Bio bi to svojevrsni Minority Report, osmišljen kako bi se očuvao poredak. Ili anarhija vlasti.
Anderson: Slažem se sa Srećkom. Pravo je pitanje oko Žutih prsluka može li neposluh biti konstruktivan i što će se dogoditi dan kasnije. Mogu li progresivne snage u Francuskoj i širom svijeta iskoristiti tu energiju i hoćemo li umjesto nasilja vidjeti početak izgradnje egalitarnih društava. Bio je to poziv na buđenje.
Sanjam o društvu u kojem će se ljudi posvetiti knjigama i umjetnosti. Trebali bismo napuniti svoja srca i umove glazbom i umjetnošću, a ne Playstationom. Ljudski odnosi odumiru. Zaboravljamo kako voditi ljubav. Zaboravljamo jedni druge. Trebali bismo se boriti zajedno. I učiti zajedno.