Nedavno smo saznali da Hrvatska ima novog čudotvorca, franjevca Božu Mandarića. Javnost je na to, naravno, reagirala podijeljeno - jedni su sretni, drugi, naravno, skeptični i spremni na sprdnju.
U biti, ništa novo pod kapom nebeskom - pojavio se još jedan kršćanin kojemu se pripisuju čuda. Ta je priča stara dvije tisuće godina, možda je dobro podsjetiti se kako je sve počelo, pa će nam biti jasnije i ono što je slijedilo. I da uz to jednim racionalnim testom ispitamo događaju li se uistinu kod kršćana čudesna iscjeljenja kojima se svako malo pohvale.
Prve priče o čudima u povijesti kršćanstva zabilježene su u evanđeoskim predajama o Isusu. Ako ste ikada čitali bilo koje Evanđelje, svakako ste naletjeli na čudesna iscjeljenja, pa čak i dizanja iz mrtvih.
Isus nije bio prvi čudotvorac kojega spominje Biblija, ima takvih priča i u Starom zavjetu, koje su služile kao dokaz da je nekoga poslao osobno Jahve. Ni u Palestini svog vremena Isus nije bio usamljeni slučaj. Najpoznatiji primjer ondašnjeg čudotvorca bio je rabin Hanina ben Dosa, koji je, baš kao i naš fratar Mandarić, liječio isključivo molitvom.
Kršćani bi svakako mogli uzvratiti da su priče o ben Dosi nastale puno kasnije.
I u pravu su, mi zapravo pojma nemamo je li povijesni Hanina ben Dosa izveo ijedno od onih čuda koja mu se pripisuju.
Sad istu tu logiku primijenite i na Isusa, budući da su Evanđelja nastala desetljećima nakon navodnih događaja i jasno je da ih nisu pisali osobni svjedoci.
Uz to, postoji i dvojba jesu li najranije predaje o Isusu uopće sadržavale priče o čudima ili su se one pojavile tek kasnije. Čini se da su najraniji kršćani u njemu vidjeli prije svega mudraca i proroka, a ne čudotvorca - no, ta rasprava još nije završena (i nije nam ni posebno bitna).
Čini se i da evanđelisti nisu bili neskloni izlaganje o nekom stvarnom junaku začiniti nestvarnim čudesima. Klasični primjer za to jesu priče o apostolu Pavlu, kakve nalazimo u Djelima apostolskim, tradicionalno pripisanim evanđelistu Luki. "Bog je činio neobična čudesa po Pavlovim rukama: ... bolesnici su ozdravljali, a zli dusi izlazili", stoji u Djelima 19,11-12 sažetak svega što je Pavao radio. Isti taj Luka, tko god on bio, slično piše za Isusa (Luka 6,17-19).
Djela apostolska, baš kao i Evanđelja, nastaju desetljećima nakon navodnih događaja.
No, dok nam Isus iza sebe nije ostavio nikakav pisani trag, apostol Pavao je u svojim poslanicama dosta toga rekao o sebi i nekim drugim osobama. Kad malo usporedite njegove izjave s onime što Djela pišu tridesetak godina kasnije, vidite bitne razlike i proturječja. A jedno od najznačajnijih je da Pavao nigdje ne spominje svoja čuda, nego samo svoje vizije Isusa i raja (vidi npr. Druga Korinćanima 12,4). Ne radi se o nekakvoj Pavlovoj skromnosti - jer bi onda prešutio i da je imao neke posebne doživljaje - nego o prilično jasnom znaku da on osobno nije nikoga čudesno izliječio.
I po svemu sudeći, tako je i s brojnim navodima o Isusovim čudima. Napokon, možete to nazrijeti i čitanjem samih Evanđelja - Mateju, Marku i Luki potpuno je nepoznat tekst o spektakularnom uskrsnuću Lazara kojega nam barem dva desetljeća kasnije donosi Ivan 11. Očito se legende gomilaju vremenom.
Naravno, sve to nije smetalo kršćane da kroz naredna stoljeća pa sve do danas raspredaju o nadnaravnim ozdravljenjima koja su nastala molitvom Isusu ili Mariji ili kakvom svecu. A danas je tih kršćanskih čudotvoraca vjerojatno i više nego ikada.
Dok sam bio vjernik i držao da Bog uistinu može izvesti sve što mu padne na pamet, osobno sam čuo za mnoge izvanredne priče o iscjeljenjima ljudi od kojih je medicina digla ruke. Nikada, nažalost, nisam upoznao osobu koja je stvarno imala potvrđenu terminalnu dijagnozu, a onda doživjela izliječenje. Vjerovao sam u moć molitve i revno tražio da Bog ozdravi ljude koje sam znao. Moja mala statistika je bila prilično porazna: i oni koji su pobijedili bolest, to su učinili uz pomoć liječnika, terapija i operacija. A kad bi kome liječnici priopćili da su nemoćni više išta napraviti, nesretniku ne bi pomogla nikakva usrdna molitva, nego bi prije ili kasnije skončao.
Osobno sam poznavao i mladu ženu koja nakon dijagnoze raka dojke nije htjela ići liječnicima nego se posvetila isključivo molitvi. I danas me srce stegne zbog njezina preranog kraja i sina kojega je ostavila za sobom.
Naravno, ovo je samo moje osobno iskustvo - iako mislim da ima još jako puno kršćana koji bi vam mogli ispričati isto što i ja.
Međutim, puno je pouzdanije pogledati statistiku, ona nam daje vrlo jasne naznake što se događa s kršćanima koji obole od karcinoma i sličnih fatalnih bolesti. Za sad imamo jednu opširnu meta-analizu iz 2009. godine (Chida i suradnici), koja je utvrdila da nema razlika u smrtnosti između vjernika i nevjernika kad se radi o takvim oboljenjima.
Kad bi molitve i čudesni iscjelitelji stvarno mogli liječiti karcinom, onda biste po pitanju smrtnosti od te i dan danas najopakije bolesti vidjeli velike razlike između vjernika i nevjernika. Njih, htjeli ili ne, jednostavno nema i zakon velikih brojeva je tu jasan.
Jednostavnije rečeno, rak uopće ne zanima vaš vjerski status. I ništa vam tu ne pomaže neki jurodivi fratar koji vidi spiralu u ženi.
Razumijem kad ljudi u teškim situacijama pribjegnu molitvi. Svejedno, trebaju se neizostavno javiti liječnicima, jer ipak živimo u vrlo posebnom vremenu kad je medicina sposobna i za stvari koje su se donedavno smatrale čudima.