Foto: FAH, Index, Wikipedia, autor: Daniel Nikolić
TRENUTAK pred ponoć 14. na 15. srpnja (sama ponoć se računa kao 00:00 narednog datuma) stupila je na snagu Odluka o raspuštanju Hrvatskoga sabora. Time je prestao s radom Hrvatski sabor u osmom, do sada najkraćem sazivu. Predsjednica Republike je sukladno svojim ovlastima raspisala parlamentarne izbore za 11. rujna.
Imali smo u osmom sazivu… kako reći nego: uz nekolicinu iznimaka, imali smo totalne idiote. Doslovno. Od patuljastih neoustaša do trgovaca mandatima, hrpom novih stranačkih klubova, navodno neovisnih zastupnika koji su tražili gdje se usidriti i još većom hrpom onih koji se uopće nisu javljali za riječ. Možda je samo desetak ili najviše 20 zastupnika radilo sve ono što im je bila obveza!
Dodatno, kao nikada do sada – zastupnici uopće nisu dolazili na posao! I to ne samo na plenarnu sjednicu, već ni na sjednice saborskih odbora, dakle tehničkih tijela. Da objasnimo – nedolazak na plenarnu sjednicu može biti i legitimna politička mjera – oporba uredno smije i može „srušiti“ kvorum izlaskom iz dvorane. Nema se što predsjednik Sabora buniti da je „oporba srušila kvorum“, stvar vladajuće koalicije je da osigura natpolovičnu većinu mandata.
Nedolazak na sjednice saborskih odbora, koje su većinom „tehničke“, i na njima se ne brusi visoka politika i velike odluke, već se ono baš – radi, znači ponajprije da zastupnike apsolutno nije bila briga za posao. Jednostavno – imali su valjda premalo vremena za svoje druge aktivnosti i premalo morala kako bi obavljali posao za koji su od naroda plaćeni.
Hrvatski sabor, to bi trebali biti najodličniji od sviju nas. Uloga nacionalnog parlamenta je u svakoj zemlji iznimno važna – bez njega vlast prelazi u ruke ionako danas svemoćne izvršne vlasti. Bez da nacionalni parlament, za kojega imamo lijepu slavensku riječ Sabor, radi svoj posao – doslovno je ugrožena demokracija i doslovno mogu biti ugrožena osobna i ljudska prava svakog od nas.
Umjesto toga – valjda bi bolje prošli da smo zastupnike pokupili u kakvoj lokalnoj birtiji, i to onoj koja još ima metalni šank i kockaste stolnjake, a ekipa naručuje kućno vino kakvo bi se uredno moglo koristiti za salatu.
Što se uopće događa? Ovi koje smo izabrali, čak djeluju da su ispod prosjeka nacije! Većina građana bi se, barem pristojnosti radi, pojavila na radnom mjestu…
Umjesto najboljih – ispodrposječni
Naravno, postavlja se pitanje – zašto ovako biramo? Zašto su u Saboru, ne najbolji, nego čini se da nije ni prosjek Hrvatske. Jest, u prosjeku su malo više obrazovani – ali općenito, to je hrpa potpuno nemuštih i nekompetentnih ljudi, uz par časnih izuzetaka. Mnogi nisu znali ni temelje saborske procedure – a valjda je barem osnova da zastupnik prouči saborski Poslovnik, ako ništa drugo.
Rasprave su, uz vrlo malo izuzetaka, bile užasne – namjerno se išlo u glupaste priče o ustašama i partizanima i slične, jer za drugo mnogi uopće nisu bili sposobni. Neku razvojnu viziju, nešto o priči o Hrvatskoj u ovom stoljeću – nismo čuli. Jest da ni Vlada nije nešto radila, zakonskih prijedloga gotovo da nije bilo, ali opet – Sabor je tu i da podsjeti Vladu kako bi ista radila svoj posao.
Kakve bi trebalo birati?
Za političara nema neke škole (neki će se istina sjetiti studija politologije, no odnos politologa prema političaru je otprilike kao i odnos kriminaliste prema kriminalcu), niti je moguće znati kakav će tko političar biti. Dobar političar se nastaje. Formalno obrazovanje? Može, ali ne mora – pokojni akademik Vlatko Pavletić se kao predsjednik Sabora snalazio izvrsno, dok se akademik Željko Reiner (unatoč impozantnoj svjetskoj znanstvenoj karijeri) snašao tek ispodprosječno.
Među zastupnicima, mnogi s diplomama su šutjeli po cijeli saziv, ne samo ovaj već i prošle, no sjetimo se 90-tih, kada je pokojni Joža Pankretić govorio, onda je slušao i Sabor i svi koji su se zatekli pred televizorima. Čovjek formalno vrlo skromnog obrazovanja, no prepun životne mudrosti, bio je jedan od najboljih i najzanimljivijih govornika i zastupnika koje smo imali. Prije nego političar bio je uspješan poljoprivrednik i vrlo aktivan u svom kraju u raznim društvenim aktivnostima.
Saborski zastupnici predstavljaju narod i zasta bi ih trebalo biti od poljoprivrednika do akademika – no opet, kakvih? To bi trebali biti prvenstveno ljudi koji su se negdje iskazali – na poslu, u poduzetništvu, kao znanstvenici, kao humanitarni radnici, netko tko je potekao iz sredine gdje se svojim profesionalnim i ljudskim kvalitetama istaknuo – ukratko, netko koga znamo po dobrome.
Namjerno pogrešne izborne jedinice
No, kvalitetne, radišne i one koji su se iskazali – takve u Hrvatskoj u pravilu nećete izabrati. Ne zato što ne želite, nego zato što vas izborni sustav u tome doslovno pa blokira. Pogledajte izborne jedince u Republici Hrvatskoj! U ovakvom izbornom sustavu, gotovo je nemoguće da se netko uspješno istakne kao pojedinac i da kao takav bude od građana izabran!
Osim nešto ovih najzapadnijih, većina izbornih jedinica je ogromna i veže totalno različita područja, koja uopće ne gravitiraju jedna drugima! Split i Dubrovnik politički pa i gospodarski imaju vrlo malo zajedničkog osim što su ista izborna jedinica – štoviše, dosta Splićana je možda jednom u životu bilo u Dubrovniku. Otoci ispred Zadra i općine u Lici iznimno su različiti – i teško da njihove interese može predstavljati ista osoba, a opet – ista su izborna jedinica.
Činjenicu da Novi Vinodolski glasa zajedno s Novim Zagrebom ne treba ni spominjati: Jastrebarsko, Klinča Sela, Krašić, Pisarovina, Samobor, Bakar, Brod Moravice, Čabar, Čavle, Delnice, Fužine, Jelenje, Kastav, Klana, Lokve, Mrkopalj – sve je to ista izborna jedinica! Ukoliko ste vrijedna, poštena, kvalitetna i uspješna osoba iz recimo Mrkoplja, netko tko je stvarno na ponos svog roda i svoj kraja – nema šanse da se progurate u Sabor – jer će vas stranačke mašinerije pregaziti!
Ovako namjerno velike i namjerno neprirodno složene izborne jedinice služe prvenstveno tome da nitko ne može dignuti glavu iznad prosjeka – jer tehnički ne može biti poznat u cijeloj izbornoj jedinici, osim ako je neki nacionalni celebrity!
Onda se događa ono što se događa – nogometno glasanje. Da objasnim: u nogometu, ako vaš tim loše igra, bio to Dinamo ili Hajduk ili neki drugi, onda nećete nakon tri loše utakmice umjesto za Hajduk početi navijati za Rijeku. Tako ćete u ovakvom sustavu glasati – umjesto da glasate za pojedinca, glasat ćete za stranku i bezličnu listu na toj stranci. Istina, uveli smo preferencijalni glas – ali on je samo mali korektiv činjenice – u ovakvom izbornim sustavu, gazde su šefovi stranaka koji kroje liste.
Uvlačenje šefu stranke
Malo po malo dolazimo do istine – unatoč vašem angažiranju kao birača, u ovako skrojenom izbornom sustavu o sastavu Sabora odlučuju predsjednici stranaka. Stara poslovica kaže – prvorazredni se okružuju prvorazrednima, drugorazredni trećerazrednima. Kako prvorazrednih u politici nema puno, na listama će se uz pokoji izuzetak naći trećerazredni, koji će potom doći u Sabor i šutjeti – što objema velikim strankama odgovara.
Kako to riješiti? Jednostavno je – izborne jedinice bi trebale biti manje, a možda se i jedan dio zastupnika, recimo trećina, birati izravno, imenom i prezimenom. Onda bi zasigurno dobili kvalitetniji Sabor, taj bi bio više vezan za svoju bazu, za ljude koji su ga izabrali – a manje bi slušao volju šefa stranke.
Sustav funkcionira upravo kako je zamišljen
Stoga – ukoliko se pitate kako smo izabrali totalne idiote – stvar je jednostavna – sustav je upravo i tako namjerno postavljen da biramo najveće idiote, jer takvi, nemušti, nesposobni i bez inicijative se najbolje podižu po stepenicama stranačkih hijerarhija.
Sustav je programiran kako bi mislili da odlučujemo, a u stvarnosti samo zaokružujemo ljude koje ne znamo. Upravo onako kako su stranačke vrhuške dvije velike stranke, koje mogu mijenjati Ustav pa time i izborni sustav, odlučile.
Sve se u biti događa upravo onako kako je programirano da se treba događati.