SLUČAJ osmero hrvatskih građana koji su otišli posvojiti djecu u Zambiji i tamo završili optuženi za trgovinu djecom već tjednima zaokuplja javnost. Četiri bračna para iz Hrvatske su, podsjetimo, više od mjesec dana u istražnom zatvoru. Nakon što su pred sudom izjasnili da nisu krivi, u četvrtak im je sudac odredio puštanje na slobodu uz jamčevinu. No to je tek početak dugog i neizvjesnog sudskog procesa.
U međuvremenu, ne prestaju žustre rasprave o tom slučaju, ali i o međunarodnom posvajanju općenito, pogotovo iz aspekta neobično slabe regulacije takvog posvajanja u Hrvatskoj.
Na ovu temu smo razgovarali s Dianom Topčić-Rosenberg, međunarodnom konzultanticom za socijalne politike i osnivačicom udruge Adopta, koja se bavi podrškom pri posvajanju djece.
>> Sud odlučio: Hrvati u Zambiji mogu na slobodu, određena jamčevina
Kakvo je vaše mišljenje o slučaju uhićenja osmero hrvatskih građana u Zambiji pod optužbom za trgovinu djecom? Zambijske vlasti smatraju njihove dokumente o posvajanju djece iz DR Konga krivotvorenima. Znate li o čemu bi se tu moglo raditi?
Teško mi je reći zbog čega točno su naši sugrađani uhićeni. Ne mogu komentirati nešto o čemu još uvijek nemamo vjerodostojne podatke. Zasad je to sve spekulacija.
DR Kongo je, čini se, posljednjih godina postao jedna od najpopularnijih destinacija za međudržavno posvajanje u Hrvatskoj. Možete li nam reći može li se, prema vašim saznanjima, uopće posvajati djecu iz te zemlje legalno, s obzirom na zabranu koja je tamo na snazi već gotovo deset godina?
Ja sam već nekoliko puta naglasila da je DR Kongo zakonom zabranio izdavanje izlaznih viza za djecu kod međudržavnog posvojenja upravo zbog toga što su prije desetak godina postojale sumnje da se djeca posvajaju na nelegalan način.
S obzirom na to da se postupak u DR Kongu sastoji od nekoliko stepenica, od kojih je odluka suda samo jedna, djeca zajedno s posvojiteljima mogu legalno napustiti Kongo tek uz izlazne vize za djecu, koje se dobivaju na osnovu potvrda četiri različita ministarstva u Kinshasi.
Znači li to da se takve izlazne vize ipak mogu dobiti na legalan način u nekim slučajevima? Je li zabrana bezuvjetna?
Ono što se zna jest da je u zadnjih deset godina određeni broj djece napustio DR Kongo uz te izlazne vize i uz dogovor vlada pojedinih država i vlade DR Konga. To znači da su, recimo, vlade SAD-a, Italije, Francuske, Belgije dogovorile s vladom DR Konga legalno posvajanje za određeni broj djece koji je prošao tu sudsku proceduru i za koji su te države garantirale da će ih primiti.
Foto: Patrik Maček/Pixsell
Da, ali izgleda da su se institucije RH same isključile iz ovog procesa kad su u pitanju države poput Konga, koje nisu potpisnice Haške konvencije o međudržavnom posvajanju. Sud bi gotovo rutinski potvrdio odluku suda u Kongu i tu sudjelovanje hrvatskih institucija u ovakvom procesu posvojenja prestaje, barem po dosadašnjoj praksi koja će se sada mijenjati.
I ministar rada, obitelji i socijalne politike Marin Piletić je ovog tjedna potvrdio da je od 2012. u Hrvatskoj posvojeno 131 dijete iz DR Konga i da ta djeca nisu bila ni pod kakvim nadzorom centara za socijalnu skrb "jer to nije bilo predviđeno" i "nije bilo mehanizma i zakonskog okvira", ali kako će se izmjenama zakona to promijeniti "u najkraćem mogućem roku".
Naša država je bila vrlo suzdržana u intervencijama ili u uspostavi sustava koji bi onda jasno rekao ljudima na koji način mogu posvojiti dijete iz koje države, bez obzira na to je li ta država potpisnica Haške konvencije ili ne.
Jer vi nigdje, ni na jednoj stranici resornog ministarstva ili bilo kojeg tijela, ne možete naći jasne upute kroz koje korake i preko kojih tijela možete posvojiti dijete iz, recimo, Rusije ili Kine koje jesu potpisnice konvencije ili za državu koja nije potpisnica poput DR Konga. Mislim da bi postupak morao prvo uključivati kontaktiranje resornih tijela dviju država prije nego što se postupak posvajanja pokrene, ne nakon.
Izgleda da je pri posvajanju iz DR Konga uobičajena praksa pokupiti djecu u trećoj, susjednoj državi poput Zambije. Posvajanje iz ove zemlje je u više aspekata u određenoj sivoj zoni i, kako iz ovog potresnog slučaja vidimo, prilično rizično za posvojitelje.
>> Osmero Hrvata zatvoreno je u Zambiji. Tri stvari bi im mogle jako otežati obranu
Smatrate li da bi posvojiteljima koji ne mogu posvojiti dijete u Hrvatskoj bilo uputnije pokušati s nekom od država potpisnica, a ne zemljom poput DR Konga, koja je i inače na glasu po korupciji i ima problema s trgovinom djecom?
Mislim da bi prvo bilo važno odrediti što znači da netko ne može posvojiti dijete u Hrvatskoj. Svi zainteresirani za posvajanje moraju proći kroz procjenu podobnosti i prikladnosti u nadležnim centrima za socijalnu skrb i na osnovu stručne procjene i pozitivnog mišljenja djelatnika centra, odnosno zavoda za socijalni rad, oni se upisuju u taj famozni registar potencijalnih posvojitelja.
To znači da imaju šansu posvojiti djecu, ali to nije garancija da će zaista posvojiti dijete. To ovisi o više različitih faktora. Jedan je, naravno, koliko djece uopće ima preduvjete za posvajanje u tom trenutku, a drugi je vezan za njihove želje i spremnost na posvajanje, odnosno fleksibilnost po tom pitanju.
Ovisi i o njihovoj dobi, jer normalno je da stariji ljudi rjeđe imaju priliku posvojiti mlađu djecu. Ako, primjerice, posvojitelji imaju 45 i više godina, a žele dijete do tri godine, šanse da će postati roditelji su prilično male.
Jer među više od tisuću potencijalnih posvojitelja u registru sigurno imate dovoljan broj mlađih kandidata koji ispunjavaju uvjete, a za koje će centri prosuditi da su više u interesu takvog djeteta. I to je legitimna procjena sa strane centra za socijalnu skrb, ali onda daje dojam da će neki ljudi dugo čekati ili da nikad neće dobiti priliku postati roditelji.
Da, to često čujemo, pa i ovih dana od posvojitelja koji su za medije ispričali zašto i kako su posvojili djecu iz Konga. Mnogi tvrde da je proces posvajanja u Hrvatskoj naprosto prespor.
>> Ispovijest posvojitelja iz Konga: "Njima djeca služe kao izvozna roba"
Mi možemo razgovarati o sporosti sustava za domicilna posvojenja samo sa pozicije djeteta, a ne odrasle osobe. Jer dijete ima pravo na život u obitelji, a ne postoji ustavno pravo na roditeljstvo.
Postoji pet do šest puta više potencijalnih posvojitelja od broja djece koja se mogu posvojiti u Hrvatskoj. Prema tome nije realno za očekivati da će svi koji žele posvojiti dijete uspjeti posvojiti dijete, osobito ako imaju striktne želje oko dobi i zdravlja djece. Onda se često odlučuju na posvajanje iz trećih zemalja.
Ja znam ljude koji su bili u registru šest mjeseci pa su posvojili dijete i ljude koji su bili tri godine u registru. Ako znamo da je u zadnjih deset godina posvojeno preko 1500 djece, veliki broj ljudi je ostvario roditeljstvo na taj način. Ali nisu svi.
Od 2014. do danas je, prema službenim podacima, u Hrvatskoj posvojeno samo četvero djece iz zemalja potpisnica Haške konvencije. Dakle, gotovo sva strana djeca posvojena su iz trećih zemalja. Je li to zabrinjavajuće, s obzirom na slabiju kontrolu takvog posvajanja?
Haška konvencija i služi tome da bi spriječila potencijalnu trgovinu djecom i određuje da u državama koje su njene potpisnice budu uspostavljeni svi mehanizmi koji sprečavaju mogućnost trgovine djecom. Upravo to daje nekakav osjećaj sigurnosti svim strankama u procesu - i djeci i posvojiteljima.
DR Kongo uopće nije najveća emitivna država što se tiče posvajanja, u svijetu. To su druge države koje su potpisnice Haške konvencije, poput Rusije, Kine, Južne Koreje, Ukrajine do prije rata.
Pitanje je zašto naši sugrađani ne posvajaju iz država potpisnica Haške konvencije. S jedne strane, države koje posvajaju najveći broj djece usvojile su pravni okvir koji uključuje ovlaštene posrednike u tom postupku, agencije ili udruge koje imaju licencu za pomoć pri posvajanju.
One im pomažu u uspostavljanju kontakta s nadležnim tijelima u državi iz koje se posvaja, u prikupljanju i prijevodu dokumentacije, organiziranju putovanja, susretima s djecom i praćenju cijelog procesa koji je zakonit, transparentan i siguran.
Hrvatska to nije napravila, već je odlučila da je jedino tijelo koje je za to zaduženo središnji ured pri Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Međutim, to tijelo nema dovoljno zaposlenih i kvalificiranih ljudi ni vremena da bi se stotinama ljudi zainteresiranih za posvojenje pružili stručnu pravnu pomoć. I to je jedan od razloga zašto je vrlo mali broj ljudi posvojio iz država koje su potpisnice Haške konvencije.
A što s državama koje nisu potpisnice? Postoje li tu uopće uvjeti poput upisa u registar posvojitelja u Hrvatskoj?
Tu postoji ta pravna praznina koja bi se sada trebala rješavati, ali ključno je ono što država porijekla djeteta traži. A većina država kao uvjet za razmatranje zahtjeva za posvajanjem traži ovjereni prijevod mišljenja nadležnog tijela o tome koliko je netko podoban za posvajanje. Na engleskom se to zove “home study”.
DR Kongo traži nešto drukčiji dokument, izvještaj o karakteru osoba koji mora izdati “city hall”, što može biti naš centar za socijalnu skrb, ali možda priznaju i dokumente drugih ustanova.
S naše strane su sudovi dosad potvrđivali odluke sudova u Kongu bez razumijevanja da bi trebali biti ispunjeni uvjeti i u hrvatskom sustavu posvajanja, kako bi međudržavno i domaće posvajanje imalo iste uvjete i kako bi bili sigurni da posvojitelji imaju kompetencije za roditeljstvo.
Dosad kod takvih posvajanja nakon njihovog priznavanja od strane naših sudova nitko od institucija za njih više nije znao, praktički. Meni je izuzetno žao što se ovakvo nešto dogodilo, ali bilo je za očekivati da će se dogoditi kad-tad. Ovaj slučaj je ogolio nedostatak regulative oko međudržavnog posvajanja općenito, a posebno iz država koje nisu potpisnice.
Sad je uistinu trenutak u kojem hrvatska država to mora regulirati, ali ja bih voljela da to bude regulirano na način koji će biti podrška posvojiteljima, a ne ograničavajući faktor.
Treba li ipak Hrvatska usmjeravati posvojitelje prema zemljama koje su sigurne u tom smislu?
Resorno ministarstvo je sad izdalo upute zavodima za socijalni rad da upozore sve buduće potencijalne posvojitelje, kad budu radili njihovu obradu, da se ne preporuča posvajanje iz država koje nisu potpisnice i ako se ipak odluče, da je takvo posvajanje isključivo na njihovu odgovornost.
Nadam se da je to samo trenutna mjera i da će se u okviru zakonodavnog rješenja koje se najavljuje pristupiti tom području na drugačiji način. Tako da reguliranje posvajanja ne bude usmjereno samo na upozorenje i pranje ruku, već da ćemo brzo imati tijelo koje će na svojoj web stranici imati ažurirane podatke o tome kako se može posvojiti iz pojedine države, kome se trebaju obratiti, koje dokumente moraju ubiti, tko može posvojiti, koji je vremenski period, koji su legalni troškovi posvajanja.
Jesu li u tom kontekstu troškovi posvajanja iz zemlje poput Konga, koji navodno mogu doseći i nekoliko desetaka tisuća dolara, znak upozorenja da bi se tu moglo raditi o svojevrsnom reketu?
U državama koje su ovlastile agencije i udruge za posredovanje u međudržavnom posvajanju, onda na njihovim stranicama imate jasno objavljene iznose troškova koji mogu doseći i više od 40 tisuća dolara. Ali onda je tu jasno da su, recimo, do 10 tisuća dolara troškovi agencije, što uključuje rad njihovih pravnika, psihologa, socijalnih radnika na vašem slučaju.
Tu su izlistani i troškovi pribavljanje i prijevod dokumenata za posvajanje, njihove verifikacije u vašoj zemlji, putovanja u zemlju porijekla djeteta, i to minimalno dva puta, prvi put pri upoznavanju djeteta i drugi put kod preuzimanja djeteta, prevoditelja pri komunikaciji sa sirotištem i nadležnim tijelima itd. Jasno je kome u okviru te sume plaćate i zašto.
Cijeli proces je uređen i služi tome da budete sigurni i da dijete prođe taj put do vas uz podršku. Ako nemate takve transparentne informacije o troškovima licencirane agencije, onda ste mnogo manje sigurni za što taj iznos koji plaćate služi. Imali ste takve jasne informacije i za DR Kongo dok nije donio zabranu izlaznih viza za posvojenu djecu.
Iznosi cijene posvajanje iz DR Konga koje navode mediji treba usporediti s prosječnom plaćom u DR Kongu, koja je negdje oko 200 dolara. Ako su posvojitelji plaćali više desetina tisuća dolara posrednicima, to se čini nerealno visoki iznos.
Tu sad ima mnogo neodgovorenih pitanja - s jedne strane namjera sprečavanja trgovine ljudima kroz tu zabranu, a s druge efikasnost te zabrane u praksi, osobito jer znamo da u istočnom Kongu vlada bezvlašće s raznim militantnim skupinama, kao i ogromno siromaštvo uz veliki broj roditelja koji ne mogu brinuti o svojoj djeci.