Znanstvenici su u Južnoj Africi otkrili najstarije poznate otrovne strijele, stare oko 60.000 godina, koje su lovci-sakupljači koristili za lov na životinje.
Ovo revolucionarno otkriće, koje pomiče granice poznavanja sofisticiranih lovačkih strategija tisućama godina u prošlost, objavljeno je danas u časopisu Science Advances, piše CNN.
Na kamenim vrhovima strijela pronađeni su tragovi biljnih toksina koji, kako objašnjavaju stručnjaci, nisu služili za trenutačno usmrćivanje plijena.
"U lovu izdržljivosti, otrovne strijele obično nisu odmah ubijale plijen", rekao je glavni autor studije Sven Isaksson, profesor arheološke znanosti na Sveučilištu u Stockholmu. "Umjesto toga, otrov je pomogao lovcima smanjiti vrijeme i energiju potrebnu za praćenje i iscrpljivanje ranjene životinje."
Analiza je otkrila dva različita alkaloida, organska biljna spoja, koji potječu od biljke gifbol, ili Boophone disticha. Zanimljivo je da tradicionalni lovci u toj regiji i danas koriste istu biljku, koju lokalno nazivaju otrovna lukovica.
Vjeruje se da su lovci-sakupljači kvarcne vrhove strijela, iskopane još 1985. godine u skloništu Umhlatuzana Rock, umakali u otrov prije lova. Otrov su mogli nanositi izravno ubadanjem lukovice biljke ili skupljanjem otrovne tvari u posudu, a zatim ga koncentrirati zagrijavanjem ili izlaganjem suncu.
Korištenje otrovnih strijela tijekom kasnog pleistocena sugerira da su prapovijesni ljudi posjedovali duboko znanje o biljkama i njihovim svojstvima, uključujući i vrijeme potrebno da toksini počnu djelovati.
"Razumijevanje da će tvar nanesena na strijelu oslabiti životinju satima kasnije zahtijeva razmišljanje o uzroku i posljedici te sposobnost predviđanja odgođenih rezultata", napisao je Isaksson. "Dokazi ukazuju na to da su prapovijesni ljudi imali napredne kognitivne sposobnosti, složeno kulturno znanje i dobro razvijene lovačke prakse."
Znanje o djelovanju otrova bilo je ključno i za sigurnu konzumaciju ulovljenih životinja. "Neki toksini su opasni samo ako uđu u krvotok i nisu štetni kada se progutaju", pojasnio je. "Drugi se mogu lako uništiti toplinom i tako neutralizirati kuhanjem."
Kemijske analize potvrdile su prisutnost alkaloida buphandrina i epibuphanisina na pet od deset analiziranih kvarcnih vrhova. Unatoč tisućama godina provedenih pod zemljom, ostaci su sačuvani zahvaljujući specifičnim kemijskim svojstvima alkaloida, poput slabe topljivosti u vodi. Kako bi potvrdili svoje nalaze, istraživači su usporedili prapovijesne uzorke s četiri 250 godina stara vrha strijela iz iste regije i otkrili iste otrovne alkaloide, što ukazuje na dugu tradiciju korištenja ovog otrova.
"Pronalaženje tragova istog otrova na prapovijesnim i povijesnim vrhovima strijela bilo je ključno", rekao je Isaksson.
Prije ovog otkrića, najstariji izravni dokazi o otrovu na lovačkim alatima bili su znatno mlađi, stari između 4.400 i 6.700 godina. Iako su postojali neizravni dokazi, poput 24.000 godina starog aplikatora za otrov, ovo je prvi put da su sami toksini identificirani na ovako starom oružju. Justin Bradfield sa Sveučilišta u Johannesburgu, koji nije sudjelovao u studiji, izjavio je kako ovo otkriće "pokazuje napredno planiranje, strategiju i kauzalno razmišljanje - nešto što je vrlo teško dokazati za ljude koji su živjeli tako davno".
Ludovic Slimak, arheolog s Francuskog nacionalnog centra za znanstvena istraživanja, složio se da studija potvrđuje kako su luk i strijela bili temeljna tehnologija koja je pratila širenje Homo sapiensa. "Ovo jača stajalište da luk nije kasni izum, već temeljna i složena tehnologija čiji korijeni sežu najmanje 80.000 godina u Africi i Aziji, a koja je kasnije pratila dolazak Homo sapiensa u Europu prije otprilike 54.000 godina", dodao je Slimak.
Isaksson i njegov tim planiraju nastaviti istraživanja na drugim lokacijama u Južnoj Africi kako bi utvrdili koliko je upotreba otrovnih strijela bila raširena. "To nam govori nešto novo o tome kako su ljudi u to vrijeme razmišljali, planirali i razumjeli svijet oko sebe", zaključio je.