PRIJE jednog stoljeća, pandemijska gripa ubila je gotovo 100 milijuna ljudi, oko pet posto ukupne tadašnje svjetske populacije.
Misteriozna bolest pogodila je 2013. godine zapadnu obalu Sjeverne Amerike i prouzročila raspad morskih zvijezda. Dvije godine kasnije, azijska antilopa poznatija kao saiga izgubila je dvije trećine svoje populacije, otprilike 200.000 jedinki, zbog onoga što se činilo kao bakterijska infekcija. Međutim, nijedna od ovih strašnih infekcija nije bila ni približno destruktivna kao Bd, apokaliptična gljivica koja nema premca ne samo u sposobnosti ubijanja životinja, nego i brisanja cijelih životinjskih vrsta, piše američki mjesečnik The Atlantic.
BD, odnosno Batrachochytrium dendrobatidis, ubija žabe i druge vodozemce tako što izjeda njihovu kožu i izaziva fatalne srčane udare. Prije se govorilo kako je gljivica uzrokovala opadanje ili izumiranje oko 200 vrsta vodozemaca, ali ta je brojka stara gotovo 20 godina. Novi podaci, koje je prikupila znanstvena ekipa pod vodstvom Bena Scheelea s Australian National Universityja, mnogo su lošiji.
Nikad u povijesti nijedna bolest nije uništila tako mnogo oblika života
Scheelejeva ekipa procjenjuje da je gljivica uzrokovala opadanje 501 vrste vodozemaca, otprilike 6,5 posto svih poznatih vrsta. Među njima je 90 vrsta potpuno uništeno. Još 124 vrste su stradale 90 posto, uz male šanse za oporavak. Nikad u povijesti nijedna bolest nije uništila tako mnogo oblika života. „To je promijenilo naše razumijevanje onoga što bolest može učiniti divljim životinjama“, kaže Scheele.
„Radi se o zastrašujućem zaključku. Znali smo da nije dobro, ali ovo nam pokazuje koliko je zapravo loše. I tu su samo problemi koje smo uspjeli saznati“, kaže Jodi Rowley iz Australian Museuma. Razmjere ovih gubitaka teško je shvatiti, posebice ako smatrate da je žaba samo žaba. Vodozemci su preživjeli iz drevnih vremena, koji se diverzificiraju već 370 milijuna godina, a onda je u samo 50 godina bolest poharala njihovu vrstu. Zamislite da neka bolest uništi 6,5 posto svih vrsta sisavaca, odnosno sve vrste s kopitima i perajama. Svijet bi poludio.
„Stručnjaci za vodozemce ludi su već odavno. Unatoč svoj pažnji, mislim da ipak ne shvaćamo što je zapravo izgubljeno“, kaže Karen Lips sa Sveučilišta Maryland, koja je bila uključena u novu studiju.
Nekoć bujna populacija samo je nestala
Tijekom 70-ih i 80-ih godina, stručnjaci za vodozemce počeli su dijeliti zlokobne anegdote o nekoć bujnoj populaciji koja je misteriozno nestala. Potoci nekoć prepuni jaja, postali su sasvim bistri. Noći u kojima je odjekivalo rezonantno kreketanje, postale su tihe. Ništa se u staništima nije promijenilo, osim što je odjednom neobjašnjivo nestalo žaba. Nitko nije znao u čemu je problem, niti tko je krivac.
„Bilo je to još više od potrage za iglom u plastu sijena. Mi smo još debatirali o postojanju plasta sijena“, napisala je nedavno Lips. Scheelejeva analiza pokazuje da je 1998. godine, u trenutku kad je gljivica napokon otkrivena, već zadala svoje smrtonosne udarce. Najmanje 60 vrsta već izumrlo, a stotine drugih bilo je ugroženo.
Bd je vjerojatno savršeni ubojica žaba. Ubija ih s užitkom i bez mnogo buke. Dok neke bolesti pogađaju samo određene domaćine, Bd žudi za hranjivim tvarima na koži vodozemaca, pa tako napada kompletnu grupu bez razlike. Lako se širi vodom i može preživjeti izvan domaćina. Gljivica nije djelovala sama. I ljudi su bili nesvjesni suučesnici. Genetska studija Matthewa Fischera s Imperial Collegea u Londonu ukazuje da je Bd podrijetlom iz Azije. Od tamo se jedan posebno virulentan i prenosiv soj rasprostranio širom svijeta početkom 20. stoljeća, baš u vrijeme kad je međunarodna trgovina procvjetala. Inficirane životinje mogle su se naći na brodovima ili biti namjerno transportirane kao hrana, kućni ljubimci ili testovi na trudnoću. U svakom slučaju, ubojiti soj na kraju se proširio na svih pet kontinenata.
Napada zmije, šišmiše, guštere...
U novoj studiji, Scheelejeva ekipa uspoređuje suvremeni svijet s Pangeom, epskim superkontinentom koji je postojao uoči pojave dinosaura. Davno se razdvojio na današnje kontinente, ali ljudi su ga učinkovito ponovno stvorili. Kad su u pitanju bolesti divljih životinja, cijeli je svijet ponovno jedan kontinent, lako dostupan. Iz tog razloga, nova gljivična bolest pojavljuje se u sve bržem tempu, napadajući zmije, šišmiše, guštere i druge.
„U normalnim okolnostima te gljivice bi bile uništene tijekom plovidbe preko Atlantika, ali postale su otporne. Mi smo u mogućnosti prenositi stvari većom brzinom i opsegom nego što je to dosad bio slučaj“, kaže Scheele.
Ljudi su također mnogo puta naselili na otoke lovce kao što su mačke, štakori ili mungosi, a na štetu lokalne faune. Umnogome se Bd može promatrati na isti način kao i spomenuti predatori, a možda i kao najdestruktivniju vrstu koju je čovjek ikad raširio.
„Mačke su generacije bile poput kuge za bioraznolikost, zato što jedu sve. A sada je Bd, čiji učinak možemo mjeriti tek desetljećima, već nadmašio mačke i štakore u smislu broja pogođenih vrsta“, naglasio je Scheele.
Usporedba je posebice prikladna, jer kad se jednom nađe na nekom području, Bd je teško ukloniti. Tipična bolest može izazvati epidemiju i potom se povući, ali kad se Bd jednom pojavi, ona ne nestaje i ne može se ukloniti. Poput štakora na otoku, postaje trajni dio područja kojeg je napala. Limitiranje njenog kretanja ostaje najbolja taktika, a to znači suzbijanje trgovina divljim životinjama.
Razorne posljedice
„Premještanje divljih životinja širom svijeta može i ima razorne posljedice. Danas postoji svijest o utjecaju invazivnih vrsta kao što žabe krastače-age ili zečevi, ali ova studija ukazuje da postoje i slučajni autostoperi, paraziti i patogeni, koje ne vidimo, a mogu izazvati pad biološke raznolikosti“, kaže Rowley.
Ohrabrujuće je što se tempo napada smanjio. Još bolje, 60 vrsta počelo je pokazivati znakove oporavka. No, nitko ne zna znači li to da su žabe uspjele sklopiti evolucijsko primirje s gljivicom Bd ili se mogu očekivati i novi udari. To se će dogoditi ako gljivice dođe do Papue Nove Gvineje, koja se dosad uspjela obraniti od Bd-a, a prepuna je vodozemaca. Virulentni globalni soj također se spojio s lokalnim i autohtonim sortama , što izaziva zabrinutost da bi se hibridi mogli ponašati nepredvidljivo.
„Ne postoji očigledan način za rješavanje tog problema“, kaže Lips. Neki istraživači pokrenuli su programe uzgoja u zatočeništvu, kako bi kupili vrijeme vrstama u kontaminiranim staništima. Drugi traže načine za manipulaciju gljivicama ili uzgoj otpornijih žaba ili spajanje žaba s obrambenim bakterijama ili premještanje žaba na staništa koja nisu gostoljubiva za gljivice. Nijedno od ovih rješenja nije univerzalno, niti je još spremno za primjenu.
„O zastrašujućoj prirodi ove bolesti govori nam i to da unatoč intenzivne, dugotrajne suradnje još nismo pronašli održivo rješenje“, zaključuje Lips.