JEDAN od zanimljivijih političara na britanskoj političkoj sceni svakako je Daniel Hannan. Kako bi se reklo, konzervativac od glave do pete, trenutno u Europskom parlamentu, vrlo je aktivan u medijima – tu su kolumne u novinama svih profila: The Sunday Telegraph, the International Business Times, Daily Mail i drugdje. Hannan ima i svoj gledani YouTube kanal. Zašto o njemu pišem? Hannan uredno (naravno uz druge) zna kritizirati i vlastitu Konzervativnu stranku i njene čelnike. To je tamo sasvim normalno. I nikome ne pada na pamet Hannana izbaciti iz stranke.
Zamislite to ovdje. Zamislite situaciju da visokopozicionirani dužnosnik stranke na Indexu ili svom blogu kritizira vlastitu stranku i njenog čelnika – i da to bude nešto sasvim normalno. A to bi trebalo biti sasvim normalno – pa ako ste konzervativac, liberal, socijaldemokrat, postoje različite ideje i različiti putovi kako se ostvaruje vaša politika, koja god da je. Nitko, osim u totalitarnim društvima, nema monopol na istinu i monopol na način kako neke ideje ostvariti. A pogotovo nitko nema monopol na pamet – tako Hannan iznosi svoje, šef stranke svoje, nešto se već odluči i to je sasvim normalno, to je dio demokratskog procesa.
Slično je u SAD-u kada se biraju kandidati za predsjednika unutar stranke – dok traje kampanja prilično je žestoka, opaka, pa i podla, pazi se na sve, nastupa se oštro i nema puno igre u rukavicama. Međutim, kada se kandidat izabere, protukandidati mu stisnu ruku i krenu dalje zajedno boriti se da upravo njihov partijski kandidat pobijedi. To što oko nekih stvari postoje razmimoilaženja – pa to je normalno. Samo u diktaturama se glumata da ne postoje razmimoilaženja. Svatko od nas četiri milijuna u ovoj državi ima nešto drugačiju ideju kakva bi Hrvatska trebala biti – i to je sasvim normalno i legitimno. Osim u našim strankama.
Ako ne misliš kao šef - letiš
Čitamo tako ovih dana kako je kandidatkinja za šeficu požeško-slavonskog SDP-a Tamara Puač izbačena iz SDP-a jer je podnijela kaznenu prijavu protiv šefa stranke Davora Bernardića i još nekoliko osoba iz stranke. No navodno je Bernardić htio izbaciti i kandidatkinju za šeficu zagrebačkog SDP-a Aleksandru Kolarić. Jer je javno kritizirala stanje u stranci. Pa ako se kandidira za šefa najvažnije stranačke organizacije, one u glavnom gradu, onda valjda to upravo i znači da nije zadovoljna stanjem u stranci i da nudi nešto novo? Kakva bi to bila kandidatura da je rekla: „Ja bi bila predsjednica, ali ovi do sada, ma to sve vode super i odlično!“ Čemu ih onda mijenjati?
S druge strane, jučer je HDZ razriješio s funkcija političkog tajnika Davora Ivu Stiera i međunarodnog tajnika Miru Kovača. Nedavno je upravo Davor Ivo Stier na stranačkom Saboru bio nekoliko puta prekidan pljeskom. Rekao je, među ostalim: „Dragi prijatelji, to je danas naš najveći problem i on se zove klijentelizam. Ortački kapitalizam, mali krugovi ljudi s presudnim političkim utjecajem koji sami sebi dodjeljuju poslove, namještaju si poslove na račun društva, na račun domovine.“ I ode funkcija!
Traže se uvlakači, a ne ljudi koji misle
Obrazac je potpuno isti – u Hrvatskoj, u obje velike političke stranke, a po njima i u većini drugih, traže se uvlakači predsjedniku, oni koji će stajati pred dragim, milim, nepogrešivim vođom i klimati glavom na svaku njegovu riječ. Nitko od spomenutih nije izišao iz okvira djelovanja svoje stranke, izišli su samo ispod skuta šefa stranke i rekli nešto ili djelovali onako kako se dragim vođama nije svidjelo.
I to je užasno, jer taj model svekolikog podržavanja umjesto zdrave kritike, model ulizivanja umjesto rasprave prenosi se s politike i na privredu i općenito na cijeli društveni život države. U ovoj zemlji gram ulizništva vrijedi više nego kilo samostalnog razmišljanja i sposobnosti! Ponašaju se svi oni kao drug Tito u onoj starijoj, manje diktatorskoj fazi kada se više nije slalo baš u logore, ali su ljudi jednostavno nestajali iz javnog života. Netko kaže jedno, drugi drugo, taman pomisliš da se počela rađati neka rudimentarna demokracija, kada eto pojavi se Veliki Vođa koji onda jedne smijeni, druge umirovi, jedino sada srećom nitko ne završi poput Budiše na robiji. No mentalni sklop se tu nije previše promijenio.
Dok ne vidite da član stranke može uredno poput Hannana kritizirati i svoje vodstvo i pri tome ostati uvaženi član stranke – dotle nama nema napretka. Jer s politike taj užasni mentalitet ulizica, slugu i klimoglavaca se prenosi i na privredu, pa je onda direktor najpametniji čak i kada griješi, pa je onda i u općini najpametniji načelnik, a ne stručni školovani suradnici… I onda imamo cijelu zemlju malog broja privremenih lidera kojima se dive, te velikog broja slugu. Nikako svladati taj jadni mentalitet klanjanja glavom pred samozvanim autoritetima! Hrvati još uvelike nisu shvatili bit suvremene građanske republike! Onda oni samomisleći, oni koji slobodno žele govoriti svoje, ovdje nemaju šanse te naravno odlaze. Nije kod svih ovih odlazaka u Njemačku ili Irsku samo novac u pitanju.
Usput, kako je krenulo, očekujemo i da Njonjo postane predsjednik Republike. Čovjek ima u svakom pogledu sve karakteristike koje su potrebne za penjanje ljestvicama ove i ovakve politike. A što se ove dvojice Plenkovića i Bernardića tiče, samo im fale plava kapica i crvena marama. Tita više nema, ali mogu štafetu nositi, ne znam, Junckeru.