OVAJ Damir Polančec ili je jako hrabar ili jako glup. Ili lud do daske. Ili lukav do bola. Kao da ne razumije što se od njega očekuje ili tome pravednički prkosi. Ili možda ima neki dalekosežni plan u čiju genijalnost ćemo se uvjeriti tek za koju godinu kad se odmota ovo koruptivno-kriminalno-hadezeovsko klupko. Dakle, nikad.
Čija kontrola štete?
Naime, ovo čemu sada svjedočimo sve više liči na jedan veliki nesporazum. Od Polančeca se očekuje da uvali Ivu Sanadera, a on umjesto toga uvaljuje cijeli HDZ. Bivši potpredsjednik Vlade na saborskom povjerenstvu tvrdi kako je s privatizacijom Ine bilo upoznato čitavo Predsjedništvo HDZ-a, a Jutarnji list uzvraća ekskluzivom iz usta "visokog izvora HDZ-a" o tajnom sastanku Polančeca, Sanadera i predsjednika Uprave MOL-a Zsolta Hernadija.
Na njemu je navodno još jesenas dogovarana "kontrola štete" oko cijele afere, iako upravo ta "ekskluziva" neodoljivo podsjeća na kontrolu štete od strane samog HDZ-a.
"Istina te neće osloboditi"
S jedne strane Jadranka Kosor majčinski "hrabri" Polančeca da "o svemu govori istinu", a kad on zajedno s Antom Nobilom krene iznositi tu "istinu", tvrdeći kako je za privatizaciju Ine znala cijela stranka i Vlada te da nije bilo nikakve "dvostruke linije zapovijedanja" koja bi amnestirala one koji su ostali nakon Sanadera, onda ga nitko ne sluša. Oni love Sanadera, a Polančec lovi sve njih. A ispada da zapravo on lovi vlastiti rep.
I to je razlog zbog kojeg se čini da Polančec vodi izgubljenu bitku. Zato izgleda kao ogorčeni gubitnik, ponaša se kao neshvaćeni pravednik, zvuči kao vapijući u pustinji. Otprilike kao što su izgledali svi oni koji su godinama govorili o kriminalu i korupciji u HDZ-u, a Polančec im se godinama cinično smijao u lice. Tada je bio u poziciji moći. Danas mu to vjerojatno više nije smiješno.
Omerta je i dalje najveći zakon
Valjda je sada shvatio kako to ide u hrvatskoj državi. Kako si bez zaštite HDZ-a "k'o govno na kiši". Kako si u još većim govnima ako se okreneš protiv HDZ-a. I kako je omerta još uvijek najbolji zakon. Šuti o onome što znaš, govori o onome što te se pita.
Pa ipak, ako već ne koristi sebi, Polančec makar koristi hrvatskom društvu. Valjda prvi put u svojoj karijeri. Ono o čemu govori i teza koju - uz Nobilovu pomoć - nastoji progurati kroz medije, neće uhvatiti korijena na sudu, ali zato je dragocjena za raskrinkavanje vlasti u kojoj je donedavno sjedio. A da se i ne govori o tome koliko je korisna za oporbu.
Sve ono o čemu Zoran Milanović nema pojma (i time se javno hvali), Polančec iznosi pred birače tik na ulasku u izbornu godinu. On jasno poručuje: nema dvostruke linije zapovijedanja u vrhu HDZ-a, nema pravih i krivih, korumpiranih i onih koji to nisu. Oni koji nisu krali, držali su ljestve. Kimali su glavom. Ili je uporno okretali.
Zvižduk u pustinji
Uhvaćen u zamku i odbačen od svih, Polančec je svoj očajnički vapaj pretvorio u iskaz punokrvnog "zviždača". Njemu to neće previše pomoći, ali koga briga. Polančec je završena priča. Bitni su oni koji su bili s njim. I ostali nakon njega.
Oni koji ga sada majčinski tapšu po junačkim leđima, prije nego što ga gurnu u provaliju. Ili još prikladnije, ljube u oba obraza prije nego što ga pošalju na stratište. Jer, ako smo nakon Pašalića dobili Sanadera, onda nam neće biti teško pronaći goreg od Polančeca.