GODIŠNJE oko 200 djece pohađa nastavu na Klinici za dječje bolesti u splitskom KBC-u. Škola je to u kojoj djeca sama zvone, a nastava ponekad traje kraće. Dvije učiteljice i 14 predmetnih nastavnika svakodnevno prenose znanje djeci koja su na kraćem ili duljem liječenju.
Posjetili smo Kliniku za dječje bolesti i proveli dan s učiteljima i pacijentima na posljednjem katu splitske bolnice. Iako se tu vrše velike životne borbe, učiteljice kažu kako je to najveseliji odjel.
Škola bez zvona u kojoj se ne vode bitke za ocjene
Uvjeti su potpuno drugačiji nego u matičnim školama, stoga učiteljice plan i program individualno prilagođavaju svakom učeniku kako ne bi zaostajali s gradivom. Kao i u osnovnoj školi, dostupni su im nastavnici iz svih obveznih predmeta te izbornih poput vjeronauka, informatike i talijanskog jezika.
S velikim izazovima se učitelji najčešće susreću na Odjelu hematologije i onkologije, gdje s pacijentima rade individualno. Iako mnogi često misle kako je na tom odjelu stao život, učiteljice kažu kako se iza tih vrata nalaze smijeh, radost i najhrabriji mali ljudi.
Kako bi ih svakodnevno mogli uveseljavati, prije svega ih moraju zaštititi. Učiteljica Lana Borčić prije početka nastave navlači zaštitno odijelo, stavlja masku i dezinficira ruke kako bi mali pacijenti bili sigurni. A tek nakon toga na red dolaze knjige.
"Apsolutno se prilagođavamo djeci i njihovom zdravstvenom stanju i rasporedu primanja terapija. Sve je podređeno njima, koliko mogu i žele. Oni su nam u prvom planu, a tek nakon toga plan i program nastave. I s njima je jako lako raditi jer znaju da će im to pomoći jednog dana kada se budu vratili u matičnu školu", kazala je učiteljica Borčić.
Mama Ana: Ovo mu pomaže da se osjeća poput svojih vršnjaka
Na odjelu su nas dočekala mala vesela lica, a osmogodišnji Luka Miličević posebno se razveselio učiteljici Lani. Unatoč teškoj dijagnozi i terapijama koje prima u ciklusima, Luka najviše voli učiti matematiku.
"Ovo je pozitivno iskustvo za Luku zato što je životno ugrožen i izoliran, a sudjelovanje u nastavi mu pomaže da se osjeća poput svojih vršnjaka. S druge strane, osjeća se korisno i brže mu prolazi vrijeme. Učiteljica Lana je odlična i na sve načine ih pokušava motivirati.
Ponekad bude malo stroža, ali se uvijek trudi nastavu održati zanimljivom. Luka obožava matematiku i za nju je uvijek raspoložen, ali kad treba raditi hrvatski, tada se zna malo izvlačiti", rekla je mama Ana Miličević te istaknula da učiteljice unose pozitivu na odjel.
"Sada ćemo zbog terapije biti dva mjeseca na odjelu, a Luki puno znači nastava, kako bi mogao pratiti gradivo. Nastojimo da on živi normalno i da se život nastavi bez obzira na bolest. Koliko ovo pomaže njemu toliko dobro dođe i nama roditeljima jer su nam učitelji podrška i skupa s nama često prolaze teške trenutke tijekom liječenja", kazala je mama Ana.
Iako rade prema prilagođenom planu i programu, učenici često imaju domaće zadaće i svoje obveze moraju izvršavati, a nakon toga za njih budu i ocijenjeni.
"Sustav ocjenjivanja postoji, zato i jest škola u bolnici iznimno važna. Mi te ocjene šaljemo u matičnu školu i djeca više to ne moraju polagati. Nemaju razrednog ispita i ocjena se može zaključiti", objasnila je učiteljica Borčić.
"Oni su najhrabriji mali ljudi i uvijek uveseljavaju sve oko sebe"
Škola u splitskoj bolnici provodi se više od trideset godina. Iako su im dani najviše ispunjeni smijehom, učiteljice kažu kako se ponekad teško nose sa zdravstvenim borbama svojih učenika. Učiteljica Lana je najveći emotivni krah doživjela nakon povrataka s porodiljinog dopusta, kada je tjednima neprestano plakala.
"Jedan dan sam shvatila da se moram smiriti zbog njih i da su oni ti koji prolaze svu bol s osmijehom na licu, a ja koja sam zdrava plačem i teško mi je. Kao da mi je netko u tom trenutku opalio šamar stvarnosti. Sabrala sam se i od tada im svaki njihov dan pokušavam ispuniti smijehom i veseljem.
Oni su najhrabriji mali ljudi i uvijek uveseljavaju sve oko sebe. Umjesto da mi njima pružimo podršku, često se dogodi da oni tješe svoje roditelje i sve nas ohrabruju."
S teškim danima na ovom odjelu susrela se i vjeroučiteljica, časna sestra Jelena Marević, koja u bolnici radi već deset godina. Gubitke je prolazila zajedno s roditeljima, a kaže da je s pojedinima ostala u kontaktu i nakon odlaska iz bolnice. Ne vidi se isključivo u ulozi nastavnika nego i ulogama prijatelja i tješitelja.
"Najteže je kad vas malo dijete koje se bori s opakom bolešću propitkuje najteža životna pitanja, na koja ne možete dati odgovor. Jedan dječak me je pitao hoće li umrijeti i tada je potrebno ostati smiren i pružiti mu utjehu i snagu.
Nakon što prođemo gradivo, često ostanemo sjediti s njima kako bi nam se otvorili i ispričali ono što ne žele reći ni roditeljima. Ponekad traže savjet, ali najčešće im treba samo netko tko će ih saslušati", ispričala nam je vjeroučiteljica Marević.
"Oni ovdje ne vode borbu s ocjenama, nego neke druge, ozbiljnije bitke"
U posljednjih deset godina, otkako radi u bolnici, nekoliko njezinih učenika izgubilo je životnu bitku, a među njima je bio i član njezine obitelji. No vjeroučiteljica ističe kako ipak više ima sretnih dana, a učenici ih često nasmiju do suza.
"Došao je novi dječak na odjel i kada sam htjela odraditi s njim novu lekciju, on me je pogledao i pitao me zašto sam ja sad došla. On je, kaže, pobjegao u bolnicu od škole da ne mora učiti, a ja mu sad donosim školu u bolnicu.
Često se s njima smijemo, pečemo kokice, pričamo i igramo. Unosimo im normalni život u njihove sobe. Naravno, uvijek ostavljamo vrijeme i za nastavu, ali oni ovdje ne vode borbu s ocjenama, nego neke druge, ozbiljnije bitke", ispričala nam je vjeroučiteljica.
Uz učenje je neizostavan i smijeh
Pacijenti koji u bolnici borave dulje im, kažu, postanu prijatelji, pa zajedno slave rođendane, dobre nalaze i naposljetku odlaske iz bolnice. Najsretnija stvar na ovom odjelu je pismo, ali ne bilo kakvo, nego otpusno pismo.
"Prije nekoliko dana stigla sam u sobu raditi s jednim dječakom i kada sam ušla, vidjela sam mu na licu da je uzbuđen. Pitala sam ga je li spreman za današnju lekciju, a on mi je rekao: 'Ma ne, nastavnice, ja vam čekam pismo.' Kada sam ga pitala kakvo pismo, malo se zbunio, a kada sam rekla otpusno pismo, on se počeo veseliti jer zna da se vraća svom domu", govori nam nastavnica povijesti i voditeljica škole u bolnici Božena Škarica.
Njihov cilj je, pričaju nam, djeci olakšati odvojenost od obitelji i dane u bolnici učiniti zanimljivijim uz usvajanje novih nastavnih cjelina. Kako bi djeci pružili najbolje uvjete, potreban je, kažu, zajednički rad medicinskih sestara, učitelja, roditelja i doktora. Iz suradnje su se izrodili mnogi projekti zbog kojih su učiteljice dobile i bijele kute sa šarenim logom kako bi ih djeca prepoznala.
"Ovo je predivna stvar i učiteljice se trude našim pacijentima uljepšati dan. Svi zajedno surađujemo i trudimo se da djeca budu u centru naših života dok smo u bolnici. Ovo sve radimo kako bismo njima, ali i roditeljima olakšali hospitalizaciju", zaključila je glavna sestra Biljana Mijač.
U splitskoj bolnici je osim osnovne škole, koju provode djelatnici OŠ Marjan, organiziran i vrtić za najmlađe pacijente. Ove je godine dio tima Klinike za dječje bolesti postao i terapijski pas Dora, koji svakodnevno uveseljava djecu na odjelu. Uz Doru, najmlađe često posjećuju i klaunovi Crvenog nosa. Djelatnici bolnice otkrili su nam kako će pacijente uskoro razveseliti i novim veselim i šarenim projektima.