Od početka invazije na Ukrajinu rusko-kineska suradnja rasla je u svim smjerovima. Moskva nikada nije oklijevala pokazati da se u globalnoj konfrontaciji sa Zapadom želi osloniti na Narodnu Republiku Kinu, doživljavajući Peking kao alternativno središte moći sličnih svjetonazora i interesa.
Trgovinski promet između dvije zemlje, koji je 2022. godine dosegnuo rekordnih 190 milijardi dolara, porastao je za još 39 posto u prvom kvartalu 2023. u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Dakle, ruski izvoz sirovina u Kinu i uvoz kineske robe u Rusiju naglo su uvećani.
Nametanje dominacije
Prema tome, nije nikakvo iznenađenje što je ovakav razvoj događaja u odnosima dvije velesile (Rusije više vojno nego gospodarski) potaknuo špekulacije da službeni Peking zapravo koristi ekonomsku moć kako bi Putinov konflikt sa Zapadom valorizirao u smislu pretvaranja Moskve u poslušnu marionetu, prisiljavajući je na ponižavajuće, jednostrane ustupke.
Prethodno spomenutu zabrinutost ne izražavaju samo najoštriji kritičari ruskog režima na Zapadu, zazirući od kinesko-ruske suradnje, već i proratni jastrebovi unutar same Rusije koji strahuju od prevelikog ruskog oslanjanja na ogromnog i moćnog susjeda.
Naime, više nego deseterostruka razlika u veličini dviju ekonomija pretvorila je pozive na oprez i suzdržanost u dinamici uspostavljanja gospodarskih veza u otvoreno strahovanje, koje se površnom analizom može ocijeniti relativno opravdanim.
Međutim, pomnijim ispitivanjem problema postaje jasno da Putinova ovisnost o Xijevoj Kini nije toliko jednostrana, odnosno jednosmjerna, niti je Rusija u potpunosti izgubila snagu i utjecaj koji je imala prije invazije na Ukrajinu.
Trgovinska bilanca
Rizik koji se najčešće spominje kada se govori o ruskoj ovisnosti o Kini je onaj koji se tiče kineskog udjela u ruskoj trgovinskoj bilanci. Dakle, čak i nakon rekordnog rasta spomenutog udjela od veljače 2022. do veljače 2023. godine, koji iznosi oko 22 posto ili približno jednu petinu cjelokupnog obujma trgovine Ruske Federacije, što je nedvojbeno znatno i primjetno, ipak se može zaključiti da izneseni podatak nije presedan kada se promatra položaj Kine u svjetskim trgovinskim relacijama.
Naime, Kina ima čak i veći udio (26 posto) u vanjskoj trgovini Australije iako australska vlada aktivno sudjeluje u antikineskim savezima, kao što su AUKUS (trilateralni vojno-sigurnosni pakt anglosaksonskih država Australije, SAD-a i UK-a ustanovljen 15. rujna 2021.) i QUAD (diplomatsko-vojna mreža Australije, Japana, SAD-a i Indije uspostavljena 2007. te ponovno utemeljena novim dogovorom iz studenog 2017., kao protuteža rastućoj kineskoj vojnoj i ekonomskoj moći).
Naravno, Australija nije pod ekonomskim sankcijama kolektivnog Zapada kao Rusija te je stoga manje ograničena u izboru trgovinskih partnera. Ipak, važnost Kine u mnogim globalnim opskrbnim lancima je tolika da je čak i unatoč postojanju ili nepostojanju sankcija prema nekoj zemlji, ona gotovo jedini potrošač i dobavljač za širok spektar proizvoda i resursa.
Kina nije jedini trgovinski partner Rusije
Kina je trenutno najveći trgovinski partner za oko 120 zemalja svijeta, od kojih su mnoge ekonomski ovisnije o njoj nego Rusija. Spomenuta neravnoteža uopće ih ne sprječava da uđu u konflikt s Kinom oko njenih problematičnih financijskih operacija ili da se upuste u političko-sigurnosne sukobe s Pekingom koji uzrokuju dugogodišnje granične razmirice ili, što je još indikativnije u vremenu egzistiranja konfrontiranih vojno-političko-gospodarskih blokova, da se svrstaju na stranu i postaju saveznici Sjedinjenih Država ili Europske unije. Sve je to moguće a da njihova trgovinska bilanca s kineskim partnerima ne bude ugrožena.
U slučaju Rusije, kada se to tiče njenih izvoznih kapaciteta, postoje objektivna ograničenja u vezi s izvozom plina, pri čemu je fleksibilnost uvjetovana infrastrukturom. Međutim, ako govorimo o nafti, ruski izbor partnera mnogo je više diversificiran.
U četvrtom kvartalu prošle godine obujam ruskog izvoza nafte u Indiju od oko 1.7 milijuna barela dnevno te u male zemlje u razvoju od oko 1.6 milijuna barela dnevno apsolutno je usporediv s izvozom u Kinu, koji je iznosio oko 2.2 milijuna barela dnevno.
Ruski uvoz i ovisnost o Kini
Što se tiče ruskog uvoza, osim Kine, niz drugih zemalja, među kojima su Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Indija i države srednje Azije, već je postao ili je na putu da postane značajno čvorište za paralelnu trgovinu, odnosno preprodaju robe Rusiji, koju je Zapad sankcionirao zbog njene brutalne agresije na Ukrajinu.
Pobrojane zemlje više su nego sposobne (na etabliranju ove mreže ruska vanjska politika je predano radila od prvih dana rata u veljači 2022. godine, kada je postalo jasno da će Zapad odlučno i kolektivno udariti rusko gospodarstvo sankcijama bez presedana u novijoj povijesti) osigurati relativno dovoljan dotok potrebne robe na rusko tržište ako dođe do pogoršanja odnosa čak i s Pekingom, a kineska pipa zbog toga presuši.
Unatoč svim pričama o marionetskom odnosu Putina prema Xiju, Rusija se još nije pridružila glavnom kineskom projektu, inicijativi Pojas i put, niti je priznala kineske teritorijalne zahtjeve u Južnom kineskom moru.
I pored sjajnih odnosa dvojice lidera, Putin ne žuri sklopiti i potpisati teške ugovore o koncesijama s Kinom niti mu pada na pamet mijenjati ruske zakonu u tu svrhu. A svakako bi to mogao učiniti. Zapravo ga ništa posebno ne sprječava osim kalkulantski oprez pred ogromnim i moćnim susjedom, koji ruski predsjednik, čini se, dijeli s jastrebovima iz vlastitog dvorišta.
Naime, očekivanja kineske strane, kao što su preseljenje zagađujućih industrija na ruski teritorij, izgradnja tranzitnih željeznica kroz Rusiju bez zaustavljanja (kao što je ruta Peking-Berlin), jednostrano smanjenje carina ili čak ukidanje viznih zahtjeva za kineske državljane, do sada su se pokazala samo kao spisak lijepih želja službenog Pekinga.
S tog spiska do sada ništa nije ostvareno da bi se moglo zaključiti kako Putin zbog katastrofalnih odnosa sa Zapadom postaje marioneta Xijevih megalomanskih političko-gospodarskih planova.
Odnosi se nisu previše promijenili
Naprotiv, gotovo dvije godine nakon ruske invazije na Ukrajinu odnos između Rusije i Kine uglavnom slijedi ista pravila koja su postojala i ranije. Kineska ulaganja u Rusiju zaista su porasla za 150 posto od prvog kvartala 2022. do prvog kvartala 2023. godine, u odnosu na isti prethodni period, ali su i dalje relativno mala, dijelom zato što Moskva nije spremna prihvatiti ova ulaganja bez određenih ograničenja.
Kada je riječ o različitim stajalištima povodom izvjesnih političko-sigurnosnih razmirica između dvije zemlje, ni tu se stanje nije bitnije promijenilo. Kako sam već spomenuo, Putin ne samo da nije priznao Xijeve teritorijalne zahtjeve u Južnom kineskom moru nego su ruske specijalne službe bez imalo sustezanja početkom srpnja 2022. javno obznanile uhićenje Dmitrija Kolkera, doktora fizike i matematike na Državnom sveučilištu Novosibirsk, pod sumnjom na izvršenje kaznenog djela državne izdaje zbog navodne suradnje s kineskim sigurnosnim službama.
Oportuno bi bilo da su ovu informaciju ruske službe barem prešutjele kako ne bi iritirale službeni Peking. Očito da onome koji jedino i u konačnici odlučuje u današnjoj Rusiji, a to je gospodin Putin, nije predstavljala prevelik problem nova obavještajno-sigurnosna tenzija u relaciji sa susjedom. Bez obzira na značaj predmetne relacije i unatoč, kako se trenutno čini, nepremostivom sukobu s drugim velikim geopolitičkim rivalom, kolektivnim Zapadom.
Sukladno navedenom može se sa sigurnošću ustvrditi kako bi svaki pokušaj Pekinga da izvrši bilo kakav nedobronamjeran pritisak na Putina, i to u onih par područja gdje bi takva akcija imala smisla kao što su pitanje otvorenih razgraničenja, osjetljivih političkih izjava ili ustupaka nekih spornih resursa, bio iznimno rizičan za kinesku stranu.
Ruski predsjednik je sukobom sa Zapadom svim igračima na globalnoj političkoj areni dao do znanja do kojih je granica spreman ići kada su u pitanju interesi za koje procjenjuje da su od vitalnog značaja za Rusku Federaciju. Dojam je da su kinesko vodstvo i predsjednik Xi apsolutno svjesni ove činjenice.
Xi za sada ipak želi suradnju, a ne dominaciju nad Putinom
Postavlja se logično pitanje zbog čega bi u prethodno izloženoj konstelaciji snaga predsjednik Xi uopće inzistirao na korištenju nezavidne ruske pozicije za nametanje dominacije nad Putinom, odnosno službenom Moskvom.
Unatoč tome što je rat u Ukrajini zaista ojačao poziciju Kine u odnosima s Rusijom, on je i omogućio Moskvi nekoliko važnih prednosti, ponajprije iskustvo u kreiranju obrambene financijsko-gospodarske politike u uvjetima sankcija te vođenju rata protiv zapadnog oružja kojim se opskrbljuje Ukrajina. Informacije o spomenutom Kina trenutno može dobiti jedino od Moskve.
Peking već dugi niz godina gleda na konfrontaciju sa Zapadom kao na nešto neizbježno budući da ne želi mijenjati svoju unutarnju politiku (čiju su promjenu projicirali mnogi, od niza ranijih američkih predsjednika do bivše njemačke kancelarke Angele Merkel), a posebice vanjske preferencije, osobito kada je u pitanju reintegracija Tajvana i realizacija proklamiranih interesa u Južnom kineskom moru.
Sukladno tome kineski dužnosnici pokušavaju se pripremiti za gospodarske sankcije, koje bi u sukobu sa Zapadom izvjesno bile nametnute, koristeći informacije od ruskih kolega. Razmjenjuju se podaci o načinima i metodama zaobilaženja sankcija, pripremi i reakciji financijskog sustava, trgovinskim barijerama i učinkovitosti zaštitnih mjera.
Ništa manje značaja ne pridaje se vojno-tehničkim pitanjima prije svega zbog činjenice da je dobar dio kineskog oružja kupljen u Rusiji ili je evoluirao iz ruskih prototipova.
Zajednički se analizira njegova učinkovitost protiv zapadnih sustava, i to u realnim ratnim uvjetima. Dakle, odnosi između Rusije i Kine daleko su od savršenih, ali i predsjednik Xi i Vladimir Putin razumiju da ih zajednička, strateška logika konfrontacije sa Zapadom vodi mnogo više prema oportunoj, ravnopravnoj suradnji nego prema potezima koji bi značili etabliranje dominacije jednog nad drugim. Unatoč nepovjerenju i svim razlikama.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala