Grozdana Cvitan napisala ju je dok je pratila glazbenu turneju "Hrvatska priča" 2002. , u okviru koje je posjećeno šest južnoameričkih gradova - Montevideo, Lima, Iquique, Antofagasta, Punta Arenas i Santiago.
Povjesničar Ljubomir Antić ocijenio je kako knjiga dotiče pitanja važna za ljudsku egzistenciju kao što su, primjerice, pitanje etničke zajednice, etniciteta, nacije, nacionalizma i dr.
Putopisi Grozdane Cvitan svojevrsna su anketa i prikaz nevjerojatnoga uspona na socijalnoj ljestvici doseljenih Hrvata, njihove brze asimilacije te razloga iseljavanja koji su većinom ekonomske naravi.
U Urugvaju, primjerice, od tri tisuće članova hrvatske zajednice, jezik govori tek stotinjak ljudi. Unatoč tome što velik broj Hrvata ne zna ni jezik niti zemlju, Antić napominje kako oni osjećaju snažnu pripadnost matici zemlji.
"Iako su ti ljudi skoro cijeli život proživjeli u Čileu ili Urugvaju, oni čeznu za Hrvatskom, solidarni su, spremni su na žrtvu i time njihovo zajedništvo s Hrvatskom nije nestvarno", zaključuje Antić. Knjiga nas upoznaje i s jezikom koji se nekada govorio na otocima (što je i naziv knjige) a danas se više ne može čuti.
Ravnatelj HMI Nikola Jelinčić rekao je kako dio doseljenika u južnoj Americi o Hrvatskoj danas govore romantično, kao o zemlji ljepote, dok drugi imaju sasvim realan stav. Napomenuo je kako turneja nije održana i u Argentini zbog tadašnjih političkih turbulencija u toj zemlji.