JEDAN od važnih, ali od medija uglavnom ignoriranih događaja početkom ove godine jesu izbori za kanadski parlament koji će se održati 23. siječnja.
Kanadom, koja predstavlja jednu od najbogatijih i najutjecajnijih zemalja svijeta, je već dvanaest godina vladala Liberalna stranka, koja je po svojoj ideologiji i politici bliža socijaldemokratskim strankama u Europi nego republikancima ili demokratima u SAD. Te se razlike mogu prepoznati u za američke standarde nevjerojatno velikodušnim sustavom zdravstvene zaštite, odnosno legalizaciji homoseksualnih brakova. Kanada je također bila jedna od rijetkih industrijskih sila koja se bez mnogo razmišljanja suprotstavila Bushovom ratu protiv Iraka.
Kanadski birači su uglavnom bili zadovoljni Liberalnom strankom dok je na njenom čelu bio nekarizmatični, ali zato prilično sposobni Jean Chretien. Ministar financija Paul Martin, kojeg je bilo zapalo da uoči izbora 2004. godine postane novi vođa stranke i premijer, nije se pokazao dostojnim nasljednikom. Liberalna stranka je na izborima prošla neočekivano loše, te bila prisiljena sastaviti manjinsku vladu uz prešutnu podršku ljevičarske Nove demokratske stranke.
Prošle godine su kanadski liberali dobili još jedan ozbiljan udarac otkrićem velikog korupcijskog skandala u Kvebeku. Martinova vlada je nakon njega glasovanje o povjerenju preživjela samo zahvaljujući iznenađujućim pridobivanjem jedne od zastupnica oporbene Konzervativne stranke na svoju stranu. No, u studenom su Novi demokrati objavili kako više neće podržavati Martinovu vladu te tako iznudili nove, prijevremene izbore.
Liberali su u izbore ušli s relativno pristojnom prednošću u anketama i procjenema kako će na kraju balade ipak uspjeti sastaviti manjinsku vladu. No, u vrijeme Božića je procurila vijest o otkriću još jednog velikog skandala u kanadskom Ministarstvu financija, te prednost liberala u anketama istopila, da bi danas konzervativci imali prednost oko 10 %.
Dodatni izvor problema je činjenica da su konzervativci, godine 1993. doslovno pometeni s vlasti, na svoje čelo doveli Stephena Harpera, mladolikog, energičnog političara koji je u stanju privući i tradicionalne konzervativce i umjerene birače.
U posljednjem tjednu kampanje Martin se obrušio i na Harpera, ali i na južnog susjeda, gdje mnogim političkim krugovima ne bi bilo mrsko da dođe promjene vlasti u Ottawi. Tako je Martin ranije optužio proizvođače vatrenog oružja u SAD kako su odgovorni za dosada nezapamćeni porast ubojstava u inače mirnoj Knaadi. U svojim posljednjim izjavama Martin nastoji Harpera dovesti u vezu s američkim republikancima, opisavši ga kao kanadsko izdanje američke krajnje desnice.
Mnogi se pitaju da li je tako žestoka retorika dio nekakve suvisle strategije ili izraz očaja u Martinovom taboru. No, s druge strane, u sličnoj situaciji se 2002. godine našao njemački premijer Gerhard Schröder, i iz nje se, na iznenađenje svih promatrača, izvukao neuobičajeno oštrom kritikom Bushove politike i rata u Iraku.
D.A.